Subašić: U srcima naše djece nema mržnje

Autor: Ajša H.H. Juli 30, 2015 0

Intervju: Munira Subašić, predsjednica Udruženja – Pokret enklave Srebrenica i Žepa

Majko Munira, evo nas dan nakon petnaeste dženaze u Memorijalnom centru u Potočarima. Ovaj put je ukopano 136 žrtava genocida, a još uvijek se traga za njih 1100. Kako se osjećate? Kako je na vas djelovao incident koji se desio prije obreda dženaze?

Prošlo je 20 godina, a kao da je juče bilo. Majke su bile sretne da su pronašle bar dvije, tri košćice svoje djece, da se zna da su ih rodile, da su njihova djeca nekada bila živa, da su postojala, da imaju mezar svoga djeteta. S druge strane su tužne što su svoju djecu ukopale bez ruku, bez nogu, bez glava. Tuga majki ne prestaje. Ona se ničim ne može izmjeriti. A incident na dženazi nas je veoma povrijedio. Nije to bio napad na srbijanskog premijera Aleksandra Vučića, to je bio napad na naše dostojanstvo, dostojanstvo majki koje nosimo 20 dugih i bolnih godina. Napad je bio na nas, jer mi smo te koje smo 20 godina odgajale svoju djecu koja nisu nikad nikoga napala, nikoga uvrijedila i pored naše velike boli i tuge. U našim srcima nema mjesta za mržnju niti želje da se svetimo nekom drugom. Meni je to teško palo. Mislim da su to uradili zlonamjeni ljudi, a možda su to uradili i oni koji su pobili našu djecu kako ne bi došlo do dijaloga, kako ne bi došlo do uspostavljanja povjerenja među ljudima. Vjerovatno se plaše da će mnogi otići tamo gdje trebaju da odu ako bude bilo više saradnje, iako oni drže veto. Svi mediji su tome dali priorit, a prioritet je dženaza - majke su ukopavale svoju djecu, pogotovo majke koje su spustile u mezar osamnaest maloljetnika. Majke ne mogu katilu oprostiti, ali, ipak, moramo graditi bolju budućnost za našu unučad. Moramo živjeti jedni pored drugih. BiH ne može biti zemlja jednog naroda, ona mora biti zemlja svih ljudi koji žele da žive u njoj. Našu različitost moramo međusobno prihvatiti i živjeti jedni pored drugih.

 Šta ste rekli srbijanskom premijeru Aleksandru Vučiću tokom susreta sa njim u Potočarima?

Rekla sam,Vučiću: dobro nam došli, ako ste došli s dobrim namjerama, a Bog zna, i On će suditi i meni i Vama. Rekla sam mu, roditelj ste, imate djecu, dobro vodite računa. Danas ste kao i svi ostali. Danas treba da Vas primimo kao gosta kao što smo primili i Billa Clintona i sve druge. Imam jedan cvijet, cvijet simbol Srebrenice i genocida koji je u njoj počinjen, ako želite da ga nosite kao i svi drugi ja ću Vam ga pokloniti, ako ne želite ne morate ga uzeti. Kazao je: „Želim svakako“. Dala sam cvijet. On ga je uzeo u ruku, a majka Hatidža Mehmedović je uzela cvijet iz njegove ruke i zakačila ga na rever. Kada sam čula galamu i sve to bilo mi je neprijatno, ipak je on naš gost. Ako neko treba da huče i viče to su majke čija su djeca ubijena, a one su bile dostojanstvene.

 

Svi trebaju znati da do sada nijedno naše dijete nije napravilo osvetu, da u srcima naše djece nema mržnje, dok, nažalost, oni koji su pobili njihove očeve i koji su silovali njihove sestre i majke imaju mržnju. Od raka se umire odmah, a od mržnje se teško i bolno živi.

 

Žrtvama genocida u Srebrenici na njegovu 20 godišnjicu su se došli pokloniti uglednici iz cijelog svijeta.

Imali smo goste iz 40 zemalja. Svi su gosti bili dobro došli kod nas majki. Nikoga nismo željeli razlikovati, ali, ipak moram reći da mi je posebno drago bilo kada sam vidjela bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona koji je otvorio Memorijalni centar u Potočarima. Visoki gosti koji su bili na komemoraciji u Potočarima su u svojim govorima rekli da su sa nama, kako je to potvrdio i premijer Turske Ahmed Davutoglu. Predsjednik Slovenije je ovom prilikom uradio jedno dobro djelo i tako ispunio obećanje koje nam je dao tokom nedavne posjete Sloveniji - da će napraviti kuću povratniku Sabitu Mandžiću, koji je nedavno dobio sedmo dijete, hvala Bogu zdravog i čitavog sina. Pahor je prekjuče posjetio ovu porodicu i simbolično otvorio radove na njihovoj kući. Sabitova djeca će, ako Bog da, ove zime imati topli dom.

 

Bilo bi dobro da ljudi imaju više sluha za dobra djela

 

I Preporod je pisao o toj porodici.

Jeste. Eto nafaka je da Pahor završi kuću za ovu porodicu, a bilo bi dobro i da dobiju kravu pa da djeca imaju mlijeka. Sedmero je djece u toj porodici, treba to nahraniti. Ako Preporod dobije podršku za ovakve slučajeve mi ćemo mu rado dati adrese povratnika koji su u potrebi da im se pomogne. Prije nekoliko godina godina efendija iz Novog Pazara je pokrenuo akciju i napravljena je kuća majci sa četiri sina, pa, ako Bog da, idemo dalje. Bilo bi dobro da ljudi imaju više sluha za dobra djela. Pozivam sve dobre ljude da se organiziraju u pomoći povratnicima.

 

Nedavno ste otvorile nove prostorije u Srebrenici. O čemu se radi?

Mi Udruženje - Pokret majki enklave Srebrenice i Žepe imamo svoj ured u Sarajevu i ured u Srebrenici. Imamo aktivistice koje djeluju u BiH i širom svijeta. Trebamo bar znati kad je ko bolestan, kad je ko umro i kad se ko rodio. Moramo obilaziti ljude. Moramo im otići na žalost, ali moramo, Boga mi, otići i na veselje. Upravo smo se mi majke dogovarale da poslije Bajrama obiđemo pet naših mladih žena koje su se udale i postale majke. Da im odemo na veselje. Ne moramo ići samo na tužne dane.Naša davna želja je bila da imamo Centar u Srebrenici gdje bismo mogli okupljati žene, ne samo one iz Srebrenice, nego i iz cijelog svijeta koje nas poštuju, koje saosjećaju sa žrtvama genocida. U Srebrenicu se sve više i više dolazi i to je dobro za sve nas. A i našoj djeci koja su se vratila u Srebrenicu je potrebna pomoć, ne samo materijalna nego i pomoć razgovora. Zahvaljujući donatoru, Kraljevini Saudijskoj Arabiji, dobili smo dvije kuće sa 6 dunuma zemlje. Jednu kuću smo obnovili i otvorili Centar drugog dana ramazana. Napravili smo tim povodom jedan veći iftar.

Ovaj put smo u Centru smjestile 36 gostiju.Ono šta mi je posebno drago je to da su gotovo svi naši gosti postili. Nama majkama nije bilo teško, napravile smo sehur i zajedno smo sehurili, a poslije smo proučili Jasin i džematile klanjali rani sabah. Ja sam nakon toga legla, ali nisam spavala. Nisam smjela zaspati, plašila sam se da se neću probuditi na vrijeme, jer sam trebala koordinirati poslove sa organizacijama koje su nam pomogle. Zahvaljujem se ovim putem Edinu Salkoviću iz organizacije Hasene, ambasadoru Turske, organizaciji Istanbul, Zelenom polumjesecu, Crvenom polumjesecu i svima drugima koji su pomogli.

 

Priredili ste veliku iftar noć uoči dženaze. Ko su bile zvanice?

Da bio je to veliki iftar. Bile su tu visoke delegacije izvana, kao što je zastupnik generalnog sekretara UN Ban Ki Muna, glavni tužilac Haškog tribunala Serge Bramertz, predsjednik Tribunala Teodor Meron, visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Valentin Incko, zamjenik generalnog sekretara UN Jan Eliason, predjednik Slovenije Boris Pahor i mnogi drugi gosti i vana kao i predstavnici naše vlasti.

 

Svjedočile smo i to ćemo nastaviti raditi

Snaga koju vi imate je posebna. To Vam je priznala i bivša američka ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright jučer. Recite, šta vam je tačno rekla?

Rekla je da je dosta čula o meni i da njoj često kažu da je ona jaka ko' Munira. I da mi ne možemo ostarjeti, Munira u BiH, a ona u Americi. Mislim da meni snagu daje Dragi Allah. Dragi Allah i neki inat koji je svojstven nama Bošnjakinjama. Nećemo se predati, jer se ne smije predavati. Ovo što smo mi doživjeli se ne možemo zaboraviti, ali mi nećemo slati poruke mržnje. Mi ćemo slati poruke opomene. Nekad me boli, od našeg naroda mi majke trebamo više poštovanja. Ne pomoći, nego poštovanja, jer mi smo uradile više nego što je uradila država BiH. Da nije bilo svjedočenja majki enklave Srebrenica i Žepa, što nam je juče u svom govoru priznao i glavni tužilac Haškog tribunala, ne bi se mogao dokazati genocid. Svjedočile smo i to ćemo nastaviti raditi. Jeste rizik govoriti, ali je žalosno šutjeti. Mi smo izabrale rizik. Mi se borimo.

 

Borili ste se i da mjesto ukopa vaše djece bude u Potočarima.

Da.To svi trebaju znati. Mi smo bile te koje su poslije odluke koju je donijela naša vlast da mezarje bude u Kladnju, pokrenule anketu u kojoj smo anketirali 12500 preživjelih Srebreničana. Tražili smo da se izjasne da li žele da se kosti njihovih najdražih kopaju, kako su vlasti odredile, u Kladnju, Kantonu Sarajevo ili u Potočarima u Srebrenici - tamo gdje smo zadnji put bile s našom djecom, gdje smo se zadnji put vidjeli, gdje smo se zadnji put borile za njihove živote (dubok uzdah sa stankom). Tako je 83% anketiranih Srebreničana reklo da želi da to bude u Potočarima. I to je presudilo mjesto mezarja za našu ubijenu djecu. Na osnovu ove ankete 25. novembra 2000. godine tadašnji visoki predstavnik Volgang Petrič je, uz Božiju pomoć, donio odluku da mezarje bude u Potočarima. Nedavno sam ga srela. Kazao mi je da on svuda gdje god stigne govori o tome. Za to se vjerovatno više zna u svijetu nego ovdje u BiH. Kamen temeljac smo postavile 2001., nišan 2002., a 2003. smo krenuli za Potočare sa 600 tabuta. Mislim da je to bio najveći povratak u Srebrenicu, u Istočnu Bosnu. Nažalost nisu naša djeca išla nogama i rukama. Naša su djeca išla u tabutima. Tamo je zabilježeno da su postojali, da su živili. Na pitaje tadašnjeg reisu-l-uleme Mustafe Cerića koga želimo da otvori mezarje mi smo rekle Bill Clinton. Poslale smo pismo Clintonu i on je došao na naš poziv 20 septembra 2003. Otvorio je mezarje u Potočarima i cio svijet je saznao gdje je bio Clinton. Od tada do sada ukopano je oko 6500 naših najmilijih u Potočarima i van Potočara.

Svako može doći i osjetiti bijeli nišan. More bijelih nišana će im kazati sve. Vidjeće da nisu ukopani samo vojno sposobni, da tamo imaju dječaci, starci, žene. Mnoge su djevojčice, djevojke i majke silovane. Mnoge od njih su još uvijek bolesne od toga. Mnoge od njih se nikada neće udati i nikada neće ni poželjeti porodicu. To naš narod ne zna.

 

Ne možete vi graditi Evropu na neistini, na lažima na neiskrenosti. Na kraju, morate graditi Evropu na ljudskim pravima, a moje ljudsko pravo pravo mojih majki je pogaženo kako od Evrope tako od onih koji su počinili sve, a Evropa je tome kumovala. Zamolila sam predsjednika Clintona kao čovjeka - a znam da je on veliki čovjek i veliki prijatelj BiH, znam da je mogao učiniti više 1995. godine i da se zato kaje, kako je i sam napisao u svojoj knjizi - zamolila sam ga da nam dostavi dokumente koje on ima, a to su razgovori koje su vodili Milošević, Karadžić, Mladić i Perišić,

 

Imali ste upečatljivo izlaganje protekle sedmice prije glasanja za rezoluciju o genocidu u Srebrenicu u Evropskom parlamentu. Recite nam nešto više o tome.

Svakog 11. jula zastava ispred Evropskog parlamenta biva spuštena na pola koplja od 2009. godine. Dan sjećanja na žrtve genocida se sve više obilježava u svijetu, što dokazuje da istina polahko ali sigurno vodi pobjedi. To nam je, hvala Bogu, ponovo potvrdio Evropski parlament kada je na 20 godišnjicu genocida donio Rezoluciju o genocidu u Srebrenici u kojoj se traži da se o tome uči u svim školama. To nas posebno raduje jer znamo da je u obrazovanju ključ puta do povratka povjerenja. Važno je istrajati na tom putu.

Ja sam u svom izlaganju pred polsanicima EP naglasila da mi sami ne možemo rješavati probleme u BiH, da je Evropa ta koja je nametnula problem BiH i zato se mora uključiti i pomoći da se to rješava. Pitala sam ih ima li igdje u svijetu da jedan zločinac potpisuje mir, a da je taj potpis validan. Ima li to igdje? Rekla sam im: ima samo u BiH zato što smo mi muslimani. Svi se redom stidite. Iako vi niste bili kada je stavljen taj potpis, morali ste nešto naučiti, morali ste nešto uraditi, morali ste pokrenuti procese. Ne možete vi graditi Evropu na neistini, na lažima na neiskrenosti. Na kraju, morate graditi Evropu na ljudskim pravima, a moje ljudsko pravo pravo mojih majki je pogaženo kako od Evrope tako od onih koji su počinili sve, a Evropa je tome kumovala. I onda mi je prišla hrvatska zastupnica u EU, zagrlila me plačući i kaže: „Majka, ja tebe kad god slušam ti mene uvijek rasplačeš, ti si bolja od nas sviju.“ Nakon toga je rezolucija izglasana. Sretna sam da je Evropski parlament prepoznao napore majki i u ovoj rezoluciji napisao da podržavaju Pokret Majki enklave Srebrenica i Žepa.

 

Upravo ste ispratili člana Evropskog parlamenta Afzala Khana. Šta je bio povod njegove posjete Vama?

Gospodin Khan je puno radio na ovoj rezoluciji. Prije povratka nakon dženaze u Potočarima želio je da razgovaramo. Pratio je moj rad. Izrazio mi je poštovanje za istrajnost u radu, pohvalio je rad majki enklava Srebrenice i Žepe. Rekao je da je sramno da naši političari do sada nisu pokrenuli inicijativu da se nama dodijeli Nobelova nagrada za mir. Ali ja kažem nama je Dragi Allah dao više od Nobelove nagrade, dao nam je snage, dao nam je pameti, dao nam je volju da širimo istinu o genocidu u Srebrenici.

Udruženje enklavi Srebrenica i Žepa je tužilo UN. Oni su rekli da su zaštićeni, a mi smo pod njihovom zaštitom doživjeti genocid. To je jedna velika nepravda prema muslimanima i muslimankama. Mi to tako osjećamo i o tome otvoreno govorimo. Sada idemo dalje. Mi ćemo se nastaviti boriti. Imamao, hvala Bogu, dobru djecu. Ono što je najvažnije je to da su majke uspjele da svoju djecu izvedu na Pravi put. Danas su oni inženjeri, profesori, doktori. I danas vodimo veliku borbu da upišemo našu djecu u škole, na fakultete, i zato pozivam sve dobre ljude da nam pomognu da upišemo našu djecu. Majke su uspjele da ih okrenu na Pravi put. To treba biti ponos ne samo u BiH, nego i Evropi i svijetu. Djeca trebaju učiti, a svi trebaju znati da do sada nijedno naše dijete nije napravilo osvetu, da u srcima naše djece nema mržnje, dok, nažalost, oni koji su pobili njihove očeve i koji su silovali njihove sestre i majke imaju mržnju.

 

Poslaćemo pismo Putinu

Kako komentirate ruski veto na rezoluciju o Srebrenici u Vijeću sigurnosti?

Što se tiče ruskog veta i Putina, mi znamo da su Rusi dolazili 90-ih, kao i '95. u Srebrenicu i u cijelu BiH. Ubijali su našu djecu. Ima dosta grobova Rusa koji su izginuli u ovom ratu. Ako neko misli da to nije tako neka prošeta od Sarajeva prema Palama pa će vidjeti gdje leže njihovi generali i oficiri. Neka ode dolje u groblje u Milićima pa će vidjeti njihovo groblje.Veliki je broj iskopanih kostiju koje nisu identificirane, a iz ovoga su rata. Mislim da su to Grci, Rumuni, Rusi koji su dolazili da ubijaju našu djecu. Njihove majke to vjerovatno ne znaju i tako nisu ni došle da daju krv da se identificiraju te kosti. Pozivam ih sada da daju krv da te kosti dobiju imena. Vjerujem da ih one nisu poslale ovamo. Pozivam sve majke cijelog svijeta da svoju djecu kada rađaju usmjere na Pravi put, da ih odgajaju tako da njihova djeca znaju da vole druge i drugačije.

Ovo što je uradio gospodin Putin, mislim da se gorko prevario jer vjerovatno ne zna pravu istinu Meni bi bilo drago da imam mogućnost da sjednem sa njim, da popijem kahvu i da mu kažem da sam ja majka, da su sve majke za mene majke, da zna da smo mi majke enklava Srebrenice i Žepe preživjele genocid, a to se ne može porediti ni sa čim, da je istina da se desio genocid u Srebrenici, da su Međunarodni sud pravde u Hagu, Tribunal u Hagu, sud u Njemačkoj, sud BiH, presudili zločincima za genocid i da bi bilo dobro da on kao čovjek dostojanstvo svoje čuva i da prizna te presude. Mi ćemo ruskom predsjedniku Putinu napisati jedno pismo kao majke i poslati mu. Nadamo se da će ga dobiti, nadamo se da će ga pročitati i nadamo se da će mišljenje svoje promijeniti.

 

Imali ste duži razgovor sa bivšim američkim predsjednikom Clintonom. O čemu ste razgovarali?

Predala sam mu jedno pismo i zamolila ga kao čovjeka - a znam da je on veliki čovjek i veliki prijatelj BiH, znam da je mogao učiniti više 1995. godine i da se zato kaje, kako je i sam napisao u svojoj knjizi - zamolila sam ga da nam dostavi dokumente koje on ima, a to su razgovori koje su vodili Milošević, Karadžić, Mladić i Perišić, razgovor njih koji su se dogovarali da se počini genocid i šta sve treba uraditi u BiH da bi se to 'odradilo'. Oni to imaju u svojoj arhivi. Nama bi to moglo poslužiti kao dokaz da možemo pokrenuti tužbu protiv Srbije. Očekujemo od njega odgovor. Rekao je da će to uraditi. Mi bismo tako dobili dokaze da Srbija ipak nije to što 20 godina dokazuje da je, svugdje priča da ona nije učestvovala u ratu u BiH, da nije bila ta koja je vodila rat u BiH iako mi svi znamo, i ptice na grani to znaju, da je ona vodila rat u BiH, da su dolazili njihovi avioni Migovi, da su dolazili njihovi Škorpioni, da su dolazili njihovi šešeljevci, da su ovdje sijali smrt. Dolazila je jugoslovenska vojska u koju smo mi ulagali, a general Perišić je oslobođen od svega toga. Nadam se, ako Bog da, da će nam Clinton to pozitivno odgovoriti i nadam se da ćemo mi Majke enklava Srebrenice i Žepe time dokazati da je Srbija odgovorna, itekako odgovorna. Često se bore da dokažu da nisu odgovorni, a primili su stotine i stotine zločinaca, ubica koji su ubijali našu djecu, koji su silovali naše kćeke, koji su nas opljačkali - oni su ih primili i štitili kada je podignuta optužnica u Srbiji. Ovo veseljenje što su se bavili time da rezolucija ne prođe, to nije šteta za nas majke, to je najveća šteta i njihov najveći poraz. Time će i dalje moći da truju svoju djecu, pričaju laži i tako i dalje će u dušama i srcima svoje djece razvijati mržnju. Nositi mržnju, biti bolesan od mržnje, mislim da je to najgora bolest. Od raka se umire odmah, a od te mržnje se teško i bolno živi, teško se nositi s tim. Mislim da je taj veto štetniji za njih nego za nas majke koje smo doživjele zločin i genocid.

 

Cijeli intervju u printanom izdanju Preporoda

 

Razgovarala: Ajša Hafizović-Hadžimešić

 

 

 

 

 

 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija