Ovaj i ovakav sud se nameće, ako ne tokom njezina čitanja, a ono svakako na kraju, nakon njezina pročitavanja. Iznosim ga na početku svoga priloga predstavljanju knjige, u ovoj reprezentativnoj instituciji zato što mi se čini da je potrebno na početku priznati i ujedno negirati dilemu o tome čemu bi trebalo dati primat u predstavljanju djela Selman Selmanagić i Bauhaus: životu i ličnosti Selmana Selmanagića, njegovom bauhausovskom obrazovanju i djelovanju, ili prikazu Aide Abadžić-Hodžić životnog puta arhitekte, urbanista, dizajnera i njemačkog visokoškolskog profesora iz Bosne i Hercegovine, njezinom rasvjetljavanju učeničkih, majstorskih i učiteljskih krajolika i stanica na Semanagićevom putovanju od Srebrenice i Sarajeva do Dessaua i Berlina, od Istanbula i Jerusalema do Berlina i Schwedta, od Lajpciga, Graza i Ljubljane, do Sarajeva i Srebrenice.

 Selman Selmanagić je jedina ličnost iz Bosne i Hercegovine čije se ime pojavljuje sa imenima predstavnika evropske i svjetske avangarde u umjetnosti dvadesetog stoljeća. Rođen je u Srebrenici 1905, a po nekim izvorima u Istanbulu godinu dana ranije, gdje je njegov otac Alija završio studij prava i upoznao njegovu majku Hajriju Omer Vehbi. Djetinjstvo je proveo na Budaku, velikom porodičnom imanju kod Srebrenice, a godine dječaštva i rane mladosti u Sarajevu, gdje je pohađao Državnu stručnu školu izučavajući izradu namještaja i stolarije. U dvadesetdrugoj ili dvadesettrećoj godini položio je stručni ispit za majstora namještaja i stolarije u Ljubljani, a dvije godine kasnije upisao je u Bauhausu Pripremni tečaj kod profesora Josefa Albersa. Bio je jedan od šestero polaznika Bauhausa sa prostora južnoslavenskih zemalja i jedini je diplomirao arhitekturu na ovom najcjenjenijem učilištu evropske i svjetske umjetničke avangarde. Kao student dobio je visoka priznanja od svojih profesora; arhitekt Ludvig Hilbesmeier ga je nazvao „balkanskim Le Corbuseirom“, a slavni slikar Paul Klee je njegov crtež preporučio njegovim kolegama studentima kao uzor koji treba slijediti.

 Nakon diplomiranja u julu 1932. Selman Selmanagić je radio nepunu godinu u Berlinu u ateljeu Waltera Gropiusa, utemeljitelja Bauhausa i jednog od najcjenjenijih arhitekata prve polovice dvadesetog stoljeća, i potom, također nepunu godinu, u Istanbulu, u ateljeu utjecajnog turskog arhitekte Seyfija Arkana. U međuvremenu je boravio u Jugoslaviji i sudjelovao u državnim natječajima za projekt Kuće za invalide i projekt Državne štamparije; na drugom natječaju osvojio je četvrtu nagradu i njegov projekt je otkupljen. Od sredine 1934. do početka 1939. boravio je u Palestini, gdje je realizirao mnoštvo projekata, radeći kraće vrijeme u ateljeu Richarda Kauffmana i potom kao samostalni arhitekt. U Jerusalemu je, na zahtjev muftije Al-Husseina, sa jednim jevrejskim kolegom, realizirao projekt učvršćivanja Zida plača pomoću ubrizgavanja armiranog betona u temelje. U godini u kojoj je započeo Drugi svjetski rat vratio se u Berlin i tokom ratnih godina bio je angažiran na različitim projektima u industriji, filmskoj proizvodnji i stambenoj izgradnji, a istovremeno je sarađivao u akcijama ilegalnih antifašističkih ćelija i grupa. Nakon rata bio je aktivni sudionik obnove Berlina i tokom pedesetih i šezdestih godina realizirao je niz reprezentativnih projekata u DDR-u i djelovao kao voditelj Odjela za arhitekturu i kao profesor Visoke umjetničke škole u Berlinu. Najzahtjevniji, i svakako najznačajniji, njegovi projekti bili su projekt najvećeg nogometnog i atletskog stadiona u Istočnoj Njemačkoj, Stadiona svjetske omladine u Berlinu, i kompleksni projekt izgradnje grada Schwedta, u kojem je kao odgovorni, glavni arhitekt bio zadužen ne samo za urbanistički plan već i za projektiranje škola, robne kuće i klupskih prostora. Nažalost, Stadion svjetske omladine je srušen nakon ujedinjenja Njemačke, radi podizanja velike sportske Arene za potrebe kandidiranja Berlina za Olimpijske igre 2000. godine, a njegov projekt grada Schwedta, kod kojeg mu je pripisan neprihvatljivi „individualizam“, nije realiziran zato što je odbio dati pristanak na njegovo mijenjanje. U obilju njegovih dizajnerskih ostvarenja, koja je realizirao radeći kao dizajner namještaja i koja su mu donijela ugled klasika DDR-ovskog dizajna, posebno je cijenjen njegov projekt stolice za seminare. Nakon umirovljena 1970. držao je gostujuća predavanja na više evropskih univerziteta, napose u Grazu, Ljubljani i Sarajevu, i bio je konsultant u projektu rekonstrukcije zgrade učilišta Bauhaus u Deassau. Umro je u Berlinu 1986. i sahranjen je, prema vlastitoj želji, u porodičnom mezarju u Srebrenici. 

 Selman Selmanagić je stekao mnogobrojna akademska priznanja i dodijeljena su mu visoka državna odličja. O njegovom radu i ostvarenjima u arhitekturi, dizajnu i urbanizmu, kao i o njegovom odgojno-obrazovnom djelovanju u Njemačkoj objavljene su mnogobrojne studije. Njegova ličnost i životni put poslužili su kao inspiracija za likove u romanima dvojice njemačkih književnika i u romanima dva beogradska pisca, dramskog autora Mire Otašević i književnika i književnog prevodica Ivana Ivanjija. Međutim, o Selmanu Selmanagiću se malo znalo kako u Bosni i Hercegovini tako i u njegovoj rodnoj Srebrenici, u koju je u poznim godina života često dolazio i kojoj je svojim doprinosom arhitekturi i umjetničkom oblikovanju osigurao evropsku kulturnu oslovljenost. 

 Srebrenica, drevni gradić u Istočnoj Bosni, dobila je ime po moćnom simbolu života u civilizaciji, po oplemenjavajućem metalu koji zemlja čuva sa još nekolicinom minerala u čistom obliku u svojoj kori. U njezinom imenu odvajkada je zvučao sjaj ili sjajio zvuk srebrnina, zvuk i sjaj civilizacijskog čina i identiteta. Tom činu i identitetu Selman Selmanagić je pružio osobni prinos u najdragocjenijoj civilizacijskoj gradnji, u arhitekturi i umjetničkom oblikovanju višeg stila. Ali, nažalost, prije nego što se u Srebrenici otkrilo Selmana Selmanagića kao istaknutu ličnost evropskog graditeljstva i umjetničke avangarde i prije nego što se u Evropi otkrilo Srebrenicu kao rodno mjesto Selmana Selmanagića, za Srebrenicu se saznalo kao mjesto brutalnog antihumanizma i obesmišljavanja civilizacije, kao mjesto najstrašnijeg zločina počinjenog u Evropi nakon drugog svjetskog rata. Od 1995. godine, Srebrenica je zajedničko ime za više od osam hiljada nevinih žrtava, za upotrebu institucija i sredstava civilizacije u organiziranom, masovnom ubijanju muškaraca i žena, djece i staraca, za genocid koji je izvršen naočigled Evrope i svijeta. 

 Aida Abadžić Hodžić sa djelom Selman Selmanagić i Bauhaus otkriva i rasvjetljava bauhausovski životni put evropskog neimara iz Srebrenice i pojava njezina djela je zacijelo događaj u kulturnopovijesnom vidiku našeg bosanskohercegovačkog i šireg zajedničkog jezičnog prostora u kojem se o Selmanu Selmanagiću premalo znalo,a o Bauhausu se uopće nedovoljno zna izvan znanstvenih i stručnih krugova. Ona na vjerodostojan način ispunjava prazno mjesto u našim kulturnohistorijskim znanjima i samosaznanjima koje, prema kriterijima umjetnosti i hijerarhije duha, ali i prema vrednotama u kojima se vrednuju najzahtjevniji ljudski angažmani, pripada arhitekti, urbanisti, dizajneru i njemačkom visokoškolskom profesoru iz Srebrenice koji se obrazovao i koji je plodonosno svjedočio svoje obrazovanje na reprezentativnom evropskom učilištu avangardne gradnje i umjetničkog oblikovanja. Knjiga Selman Selmanagić i Bauhaus sadrži deset poglavlja, riječ uvoda i riječ na kraju, preglednu biografiju, sažetak na bosanskom, engleskom i njemačkom jeziku, indeks, literaturu i izvode iz recenzija koje su napisali akademik Ivan Štraus, profesorica Karin Šerman sa zagrebačkog sveučilišta i profesor Sulejman Bosto sa sarajevskog univerziteta. U deset poglavlja obrađeni su: djetinjstvo Selmana Selmanagića, ideja i koncept Bauhausa, Selmanovićeve godine u Bauhusu, studijska boravljenja na Mediteranu, povratak u Njemačku, dizajnerski rad, pedagoški rad, bauhausovsko iskustvo u DDR-u, te aktivnosti u posljednjim decenijama života. Knjiga je, dakle, izvoran prilog historiji arhitekture i umjetnosti dvadesetog stoljeća, i utoliko dragocjen doprinos historiji kulturi uopće. Opisi koje knjiga pruža o životu Selmana Selmanovića, o pojavi i djelovanju Bauhausa, o prijelomnim zbivanjima i procesima svijeta dvadesetog stoljeća, uključuju ovladavanje neizmjernim obiljem činjenica i događaja, pronicanje u čudesno mnoštvo ideja, likova i odnosa. Osnovni tekst djela Aide Abadžić Hodžić potvrđuje i dopunjava preko pet stotina uglavnom iscrpnih bilješki i gotovo dva puta toliko slikovnih dokumenata; Selman Selmanagić i Bauhaus je knjiga temeljne historiografske vjerodostojnosti.

 Selman Selmanagić i Bauhaus je istodobno djelo koje izlazi iz okvira stroge i stoga nužno parcijalne znanstvene historiografije. Znamo da je nemoguće znanstveno do kraja rasprostrijeti neku pojavu, potpuno razastrijeti nečiji život; ne može se sve činjenice nabrojiti, sve događaje imati odjednom u vidu. To napose važi za pojave u svijetu umjetnosti i za živote umjetnika koji se napajaju na dubljim izvorima stvarnosti i koji se kreću u višestranim odnosima sa svijetom. Aida Abadžić Hodžić je u svome djelu posvjedočila da je historičarka umjetnosti i istovremeno autorica koja zna ograničenja znanstvenog rastvaranja nečega što se ne iskazuje u pojmovima već u kreacijama, kojoj je razumljiva nemoć znanstvenog izlaganja života koji ima svoju cjelovitost u svakom pojedinačnom trenutku, a svaki je trenutak tako reći novo vrednovanje čitavog života. Život Selmana Selmanagića ona otkriva kao čudesno zbivanje individualne sudbine koja nije slučajna sudbina jednog pojedinca već je moćno inidividualno jedinstvo ličnosti i sudbine, fascinantni tok neposredne bauhausovske egzistencije. Pritom Bauhaus predočava kao program jedinstva umjetnosti i nove organizacije svijeta posredstvom umjetničkog oblikovanja, kao pojavu u dvadesetom stoljeću koja nije proizvod zadanih normi i formi već je izvorna gradnja što se razvija iz tvorbenog osnova ličnosti velikih umjetnika, iz njihovih individualnih potvrđivanja nerazdvojenosti umjetničke i životne cjeline. U njezino predočavanje je uključeno udubljivanje u kulturnopovijesni kontekst, u provaliju prve svjetske noći Zapada i u pojavu Bauhausa, u gašenja Bauhausa i u nastupanje druge zapadne noći svijeta, u evropske i planetarne procese dvadesetog stoljeća, kao što je u otkrivanje uključeno uživljavanje u kreativne dodire i gotovo mističke korespondencije života Selmana Selmanagića i vladajućih tokova u svijetu arhitekture, umjetničkog oblikovanja i civilizacijskog uzvrata silama razaranja u stoljeću svjetskih ratova. Knjiga Selman Selmanagić i Bauhaus je uzbudljiv i ubjedljiv prilog umjetničkom doživljavanju i oživljavanju našeg vremena. 

 Aida Abadžić Hodžić govori o životu i postignućima Selmana Selmanagića i svojim djelom pruža više od znanja o njegovom životu i postignućima; ona navodi na zadivljenost Selmanagićevim životom i njegovom raskošnom – gotovo se može reći umjetničkom – ostvarenošću u nečemu što je njegov profesor umjetničkog oblikovanja i jedan od protagonista Bauhausa, Vasilij Kandinski, utvrdio kao ono na čemu treba raditi u dvadesetom stoljeću. To je: usporednost, mnoštvenost, neizvjesnost, pitanje u kontekstu, povezanost, eksperiment zamjene, isključenog trećega, sinteze, ambivalencije. Željenu odrednicu dvadesetog stoljeća slavni slikar je iznio u članku pod neobičnim naslovom „i“, suprotstavljajući „i“ onom „ili-ili“ kao karakterističnoj odrednici devetnaestog stoljeća. Aida Abadžić Hodžić otkriva kako su u ličnosti i životu Selmana Selmanagića povezani umjetnik oblikovanja i zastupnik revolucionarne akcije, junak romana i projektant grada, Srebrenica i Dessau, Istanbul i Berlin, Zid plača u Jerusalemu i mezarje u Potočarima kod Srebrenice, tradicionalna gradnja Bliskog Istoka i avangardske graditeljske vizije iz Vajmara. Pritom pokazuje da životni put Selmana Selmanagića nije bilo puki izraz vanjske sudbine, makar tu sudbinu zvali poviješću. Devetnaesto stoljeće je nazvano vijekom povijesti, povijest se razumjela kao sudbina opstojanja, a opstojanje se svetonazorski i ideologijski svodilo na radikalnu alternativu. Međutim, „ili-ili“ kao odrednica devetnaestog stoljeća svoju najglasovitiju formulaciju dobilo je u istoimenom djelu Sorena Kierkegaarda, kod kojega ono nije značilo biranje jedne od dvaju zadanih opcija, odlučivanje za ovo naspram onog i protiv onog. U osnovi „ili-ili“ kod Kierkegaarda je zapravo čovjekovo odlučivanje za izbor, za usuđivanje na svijest o slobodi u odnosu na vlastiti život. Selman Selmanagić je čovjek koji se usudio da svome životu odgovorno određuje smjer i oblik, i zahvaljujući tome on je kreativno povezao mnogo toga što je na prvi pogled teško povezivo, što pripada različitim usmjerenjima i vidicima stvari, oblika i značenja. Svojim djelom Aida Abadžić Hodžić je osigurala plodonosno uključivanje u to obilje veza i relacija. 

 Knjiga Aide Abadžić Hodži o Selmanu Selmanagiću i Bauhausu posvećena je Srebrenici i za nju se može reći da je je knjiga cjelovitog nalaženja i susreta, a sufijska mudrost poučava da kada žedna usta u pustinji nađu vodu, nisu samo žedna usta našla vodu već je i voda našla žedna usta.