Knjiga „Krivično gonjenje na MKSJ vezano za seksualno nasilje počinjeno u sukobu“ (Prosecuting Conflict-Related Sexual Violence at the ICTY), čiji ste Vi autor zajedno sa glavnim tužiocem Sergeom Brammertzom, već je dobila predznak povijesno važnog djela. Koja je njena glavna poruka?
U našoj knjizi smo se osvrnuli na dvije decenije rada Tužilaštva na krivičnom gonjenju počinilaca zločina seksualnog nasilja tokom sukoba. Cilj nam je bio da sakupimo svoja iskustva, ono što smo naučili i saznali, tako da to možemo staviti na raspolaganje drugima koji će raditi na tim pitanjima u budućnosti. Utvrđivanje odgovornosti za zločine seksualnog nasilja predstavljalo je značajan izazov za Tužilaštvo. Veoma mnogo smo naučili o tome kako bolje pristupiti pronalaženju dokaza, obezbijediti uslove kojima se žrtvama olakšava da govore o onome što im se dogodilo, ispravno konceptualizirati zločine seksualnog nasilja u okviru međunarodnog krivičnog prava i predočiti uvjerljive argumente pred sudijama. Htjeli smo obezbijediti da sva ta saznanja budu sada na raspolaganju istražiteljima i tužiocima drugih jurisdikcija, bilo na međunarodnom nivou (kao što su Međunarodni krivični sud ili drugi ad hoc i mješoviti sudovi i tribunali), ili na nacionalnom nivou, u zemljama koje prolaze kroz procese tranzicijske pravde, kao što su zemlje bivše Jugoslavije, Ruanda i Kolumbija. Knjiga sadrži i mnoga korisna saznanja za ostale aktere unutar sistema UN-a, kreatore politika i članove organizacija civilnog društva.

Seksualno nasilje je dio zajedničkog zločinačkog projekta

ICTY je utvrdio da visoki zvaničnici mogu odgovarati za zločine seksualnog nasilja, kao i da zločini seksualnog nasilja mogu predstavljati zločine protiv čovječnosti, ratne zločine i djela genocida. Možete li nam reći koliko će to doprinijeti razvoju međunarodnog prava uopće i radu drugih međunarodnih, ali i nacionalnih sudova?
Danas se čini očiglednim da trebamo krivično goniti seksualno nasilje kao međunarodni zločin. Ali 1993. godine, kada je Tribunal počeo s radom, postavljala su se ozbiljna pitanja o tome da li je seksualno nasilje priznato kao ratni zločin, zločin protiv čovječnosti ili djelo u osnovi genocida. Historijski je veoma malo pažnje pridavano seksualnom nasilju tokom sukoba i nije o tome bilo mnogo izričitih referenci u odredbama koje čine tkivo međunarodnog krivičnog prava. Ali tokom godina, sudska praksa Tribunala je kategorički potvrdila da se seksualno nasilje može krivično goniti kao ratni zločin, zločin protiv čovječnosti i genocid. Utvrdili smo i da direktni počinioci seksualnog nasilja nisu jedini koji mogu biti odgovorni za te zločine. Naprimjer, utvrdili smo odgovornost pojedinaca za pomaganje drugima u počinjenju seksualnih zločina ili za pristupanje zajedničkom zločinačkom projektu gdje je seksualno nasilje dio projekta ili njegova predvidiva posljedica. Utvrdili smo i odgovornost visokih funkcionera čija je dužnost bila da rješavaju seksualno nasilje, ali nisu ništa preduzeli. Ovi presedani sada čine važnu osnovu za rad drugih međunarodnih i nacionalnih sudova koji se bave seksualnim nasiljem tokom sukoba. Ali bez obzira na to, još uvijek moramo dosta uraditi da obezbijedimo da se zaista počnemo baviti utvrđivanjem odgovornosti za zločine seksualnog nasilja kao dijela osnovnog posla tužilaca. To se ne odnosi samo na tužioce, nego i na sudije. Bilo bi lijepo da vidimo da i sudije organiziraju diskusije s kolegama na ovu temu, s obzirom na iskustvo međunarodnih sudova i Tribunala tokom zadnje dvije decenije.
Koji su sadašnji i budući izazovi za međunarodno pravo kada je u pitanju procesuiranje počinilaca zločina seksualnog nasilja i porobljavanja pred sudovima na nacionalnom nivou i onih na internacionalnoj?
Ostalo je puno izazova, ali naše iskustvo također pokazuje da s pravim stepenom predanosti možemo naći rješenja i poboljšati pozivanje na odgovornost za zločine seksualnog nasilja. To je važna poruka za budućnost. U svom radu smo se suočili s mnogim operativnim izazovima, da pomenem samo neke od njih: kako pronaći žrtve svjedoke među stanovništvom koje je izbjeglo zbog sukoba u bivšoj Jugoslaviji, žrtve koje su traumatizirane  i raspršene svuda po svijetu; kako obezbijediti da imamo dovoljan broj muških i ženskih istražitelja, advokata i prevodilaca da omogućimo žrtvama da mogu izabrati s kim će razgovarati; kako obezbijediti uslove privatnosti i povjerljivosti u kojima žrtve mogu govoriti, čak i kada se radilo u sredinama kao što su izbjeglički logori ili mala sela; i kako uspostaviti efikasne strukture za zaštitu svjedoka. Ali, suočili smo se i s pojmovnim izazovima povezanim s načinom na koji mi, kao ljudska bića, razmišljamo o zločinima seksualnog nasilja. Morali smo svladati sklonost da krivo karakteriziramo te zločine kao zločine iz časti, a ne zločine nasilja, sklonost da im ne damo prioritet ili da nametnemo neadekvatno drugačiji ili viši standard dokazivanja u krivičnom postupku. Svi ti izazovi postaju još veći kada radimo pod velikim pritiskom vremenskih rokova i s ograničenim resursima, a obično tako radimo. Često stigmatiziranje žrtava zločina seksualnog nasilja, također, ostaje izazov koji se hitno mora riješiti. To znači da se može dogoditi da žrtve mogu odgađati da govore o onome što im se dogodilo, ponekad decenijama, što može dovesti do bezbroj pitanja tokom procesa utvrđivanja odgovornosti. Trebamo nastaviti da tražimo kreativnije i prosvjećenije strategije za pristupanje istrazi i krivičnom gonjenju ovih zločina. Jedna od strategija i nastavak za našu knjigu je to što radimo preko Međunarodnog udruženja tužilaca na uspostavljanju mreže za krivično gonjenje počinilaca zločina seksualnog nasilja tokom sukoba (PSV Network http://www.iap-association.org/PSV/Home). Naša vizija je da to postane dinamično mjesto gdje će tužioci iz cijelog svijeta  moći povezati s ciljem jačanja pristupa pozivanja na odgovornost za zločine seksualnog nasilja tokom sukoba.

Žrtva mora imati centralnu ulogu u predmetima pred Tribunalom

Značaj svjedočenja žrtava zločina seksualnog nasilja pred ICTY se ističe kao ono što je najvažnije u ovom procesu razvoja međunarodnog prava. Svjedočenje žrtava iz BiH je to dokazalo. One ne odustaju od traganja za pravdom. Koliko ih u toj borbi prate oni koji objektivno mogu pomoći žrtvi  i koliko je danas međunarodno pravo uopće u mogućnosti obezbijediti vladavinu prava?
Uloga žrtava u predmetima pred Tribunalom je od ključne važnosti, iako smo naučili da je važno šire razmišljati o potencijalnim izvorima dokaza u predmetima seksualnog nasilja po međunarodnom krivičnom pravu. Vidjeli smo kako možemo pospješiti krivično gonjenje počinilaca seksualnog nasilja korištenjem izvora kao što su očevici, posredni dokazi, medicinski dokazi, dokumenti i svjedočenja vještaka. Međutim, još uvijek, s obzirom na važnu ulogu koju imaju žrtve, jako se koncentrišemo na to kako da u praksi provedemo pristup u kojem žrtva ima centralnu ulogu u našim predmetima – kako da stvorimo najbolje uslove da pomognemo žrtvama da nam pristupe i da do maksimuma povećamo mogućnosti da se žrtve osjete osnaženim postupkom u kojem govore. O tim strategijama puno govorimo u knjizi. Međutim, također je jasno da je krivičnopravni postupak samo jedan dio jednadžbe za naknadu za žrtve. Naprimjer, čak i sada, više od 20 godina nakon završetka sukoba u Bosni i Hercegovini, većina žrtava nije u mogućnosti da dobije finansijsku kompenzaciju za zločine koji su nad njima počinjeni, uprkos jasnim međunarodnim pravnim normama koje im na to priznaju pravo. Međutim, i tu vidimo naznake nade. Impresivnim radom predanih zagovornika, kao što je organizacija TRIAL International, uspostavljeni su važni presedani za osnovu za kompenzaciju za zločine seksualnog nasilja. I sve više i više vidimo da zahtjevi za kompenzaciju postaju dio krivičnopravnog postupka. Ali još uvijek su potrebna sveobuhvatnija rješenja da se obezbijedi kompenzacija za sve žrtve, i to bez obzira na finansijska sredstva počinilaca zločina.
U BiH imamo slučajeve i danas da preživjele žrtve zločina silovanja odlučuju da progovore o zločinu silovanja koji je nad njima počinjen prije 22 godine,  što potvrđuje svu kompleksnost i dubinu psihološke patnje s kojom žrtva živi svakodnevno uz sve izazove koje nose tradicionalne i društvene norme. Koliko se danas uopće ozbiljno izučava psihološka patnja žrtve i njen utjecaj na porodicu, zajednicu i društvo u cjelini, kao i posljedice nekažnjavanja počinilaca silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja?
Naše razumijevanje tih problema je definitivno bolje, ali tu još ima dosta mjesta za istraživanje i proučavanje da nam pomogne da identifikujemo više efikasnih strategija za budućnost. U nekim predmetima krivičnog gonjenja počinilaca seksualnog nasilja pred Tribunalom oslonili smo se na vještake koji mogu pomoći sudu da bolje razumije tu vrstu problema. Žrtva može da ne pomene seksualno nasilje u prvoj, drugoj, ili čak trećoj izjavi i može po prvi put o tome govoriti neposredno prije suđenja ili tokom svjedočenja. To ne znači da je njeno svjedočenje nepouzdano. Neke žrtve odluče da govore javno tek kad njihovi bračni partneri ili drugi članovi porodice preminu. Moramo razumjeti razloge koji stoje iza odluka koje žrtve donose. Tokom nekih sukoba žrtve su se vjenčale s osobama koje su ih silovale i tek nekoliko decenija kasnije govore o svojim iskustvima i traže pozivanje na odgovornost. Još jednom, to ne znači da je njihovo svjedočenje nepouzdano ili da tužioci ne bi trebali tražiti pozivanje na odgovornost za zločine koji su nad njima počinjeni. To znači da moramo bolje pokušati razumjeti složene faktore koji utječu na izbor koji žrtve osjećaju da su prisiljene da naprave. A kao tužioci moramo obezbijediti da sudije imaju informaciju koju trebaju da bi razumjele tu složenu dinamiku.
Što se tiče posljedica nekažnjavanja za zločine seksualnog nasilja, vidjeli smo u našem poslu na Tribunalu koliko su snažni osjećaji žrtava o tom pitanju. Uprkos svim teškoćama, žrtve su pristale da se vrate i višekratno svjedoče u različitim predmetima pred Tribunalom. Više su nam puta ponovile da to rade zato što ne žele da ikada više iko prolazi kroz ono kroz što su one prošle. Stepen hrabrosti koji one pokazuju i njihova predanost tome da poboljšaju situaciju za druge u budućnosti je nevjerovatan. A zbog stigme kojom su često obilježeni zločini seksualnog nasilja, formalno priznanje sudskom presudom da je žrtvi učinjeno zlo dobiva posebno važne dimenzije.
Šta biste istakli kao prepreke i izazove s kojima se ICTY susretao u istragama zločina silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja u BiH?
Ranije sam govorila o izazovima s kojima se susrećemo na Tribunalu. A važno je zapamtiti da se tužioci u Bosni i Hercegovini, sada kada preuzimaju odgovornost za nastavak procesa utvrđivanja odgovornosti, susreću sa sličnim izazovima. Naprimjer, pronalaženje vremena i resursa koje treba uložiti u pronalaženje i komunikaciju sa žrtvama svjedocima koje možda danas žive u trećim zemljama; obezbjeđivanje da sudnice budu tako uređene da se žrtve tokom svjedočenja osjećaju što je moguće ugodnije; obezbjeđivanje da zločini seksualnog nasilja dobiju adekvatan prioritet unutar ogromnog broja zločina koje treba riješiti. Moramo obezbijediti da skupljena iskustva tokom protekle dvije decenije, ne samo iskustva Tribunala nego i drugih sudova kao što je Sud za Ruandu i Specijalni sud za Sierra Leone, budu na raspolaganju tim tužiocima tako da oni ne počinju od nule. Vidimo neke pozitivne signale. Naprimjer, tužioci u Bosni i Hercegovini mogu koristiti utvrđene činjenice i pravne presedane iz predmeta Tribunala kao pomoć u predmetima na kojima rade. A naše Tužilaštvo blisko surađuje s tužiocima iz cijele bivše Jugoslavije da im pomogne dati pristup našoj zbirci dokaza i ekspertizi. Mreža PSV o kojoj sam prije govorila je još jedan mehanizam čiji je cilj da se olakša razmjena mišljenja kolega, što je sad od tako ključne važnosti.
Svjedoci smo da se i danas seksualno nasilje koristi u konfliktima širom svijeta od Gvatemale do Sirije. Koliko je uopće moguće djelovati na prevenciji od zločina seksualnog nasilja kao dijela ratne strategije? Koliko se koriste lekcije iz BiH i rezultati rada ICTY u prevenciji zločina silovanja i drugih

Cijeli intervju možete pročitati u printanom izdanju Preporoda br: 1/1083