PREPOROD: Je li postojalo sistematski planirano pripremanje referenduma?

Čak se i u naučnim krugovima obično misli da je referendum o nezavisnosti bio rezultat aktivnosti bosanskohercegovačke političke elite od 1990. godine. To bi značilo da je Bosna i Hercegovina aktivno radila na disoluciji Jugoslavije. Međutim, nije baš bilo tako i Bosna i Hercegovina ne samo da nije imala aktivnu ulogu u procesu raspada Jugoslavije nego je imala interes i radila na tome da se Jugoslavija, u transformiranom vidu, sačuva. U tom smislu je bio i prijedlog Izetbegović-Gligorov o tzv. „stepenastoj federaciji“ koji je podrazumijevao transformaciju Jugoslavije u državni okvir koji bi bio kompromis između konfederacije (što su željele Hrvatska i Slovenije) i čvršće federacije (što su željele Srbija i Crna Gora). U takvoj situaciji Alija Izetbegović i Kiro Gligorov su predložili kompromisno rješenje, ali drugi to nisu prihvatili i Bosna i Hercegovina jednostavno nije imala druge alternative nego se i sama upustiti u proces izlaska iz Jugoslavije i krenuti na put nezavisnosti.
Odluka o referendumu je bila jednostavno isprovocirana od strane drugih, jer bi u suprotnom Bosna i Hercegovina na jugoslavenskim ruševinama postala dio velike Srbije. Naime, Bosna i Hercegovina je na put neovisnosti krenula kada su drugi, prvenstveno Milošević i Tuđman, odbacili sve opcije transformacije Jugoslavije koja je podrazumijevala očuvanje pune ravnopravnosti svih republika. Stvari su odlučno krenule u tom pravcu u oktobru 1991. kada je Skupština BiH usvojila Platformu o položaju Bosne i Hercegovine u budućem ustroju jugoslavenske zajednice. Nekoliko dana nakon usvajanja ove Platforme, u okviru Konferencije o Jugoslaviji prezentiran je dokument pod naslovom Okviri za generalno rješenje jugoslavenske krize u kojem se predviđala uska suradnja suverenih i nezavisnih republika. Slobodan Milošević je odbacio taj dokument, pa je usvojena Platforma bila osnova za kasniju poziciju BiH u procesu međunarodnog priznanja. Stvari su se ubrzale u decembru 1991, kada je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine podnijelo zahtjev za međunarodno priznanje, a nakon mišljenja Badinterove komisije o potrebi provedbe referenduma kako bi se ispitalo mišljenje građana, Skupština BiH je 25. januara 1992. donijela odluku o održavanju referenduma 28. februara i 1. marta 1992. godine. U tom razdoblju, od donošenja odluke do održavanja referenduma, aktivisti SDA su agitirali među narodom, ali je to rađeno polahko, mudro, bez pretjerane pompe i euforičnosti. Rezultat je bio podrška neovisnosti, ali i poznate barikade u Sarajevu, kojima je Karadžić želio spriječiti međunarodno priznanje.
Kada se već krenulo na put nezavisnosti valjalo je to izvesti do kraja. S obzirom na podijeljenost bosanskohercegovačke vladajuće elite (SDS koji je sa SDA i HDZ BiH bio na vlasti suprotstavljao se tome) bilo je jasno da su sukobi veoma izgledni. Doista, sve je rezultiralo velikim ratom protiv Bosne, a u tom ratu su počinjeni najveći zločini, uključujući i zločin genocida nad Bošnjacima.

 

Početkom 2017. sam, zbog raznih okolnosti, definitivno napustio Institut za historiju, i to je bio jedan od tužnijih dana u mojoj karijeri koju od sada vežem isključivo za fakultet, što će mi dati puno više vremena da intenzivnije radim sa studentima. 

PREPOROD: Kako su revitalizirani ljiljani?

Paralelno sa ovim političkim akcijama građenja puta ka nezavisnosti, pokrenuta je i akcija donošenja novih bosanskohercegovačkih simbola. Rađeno je to unutar jedne posebno formirane radne grupe, koju je početkom 1991. imenovala Skupština BiH, ali ta radna grupa nije uspjela završiti posao do kraja. Međutim, princip je bio važan: kao simboli nove postsocijalistike Bosne i Hercegovine trebali su služiti predetnički simboli, s kojima se nije identificirala niti jedna posebna etnička skupina, nego je riječ o srednjovjekovnim bosanskim simbolima. Tako je došlo do ideje da se kao novi simbol BiH uzme ljiljan, koji, dakle, ne predstavlja niti jednu posebnu etničku skupinu nego asocira na neovisnu srednjovjekovnu Bosansku državu. Izbijanje rata je spriječilo da se novi simboli i usvoje, pa su oni, uz manje korekcije, usvojeni tek u maju 1992. godine. Nažalost, ti novi simboli sa ljiljanima nisu uspjeli ujediniti sve etničke zajednice u Bosni i Hercegovini, ubrzo su „nacionalizirani“, odnosno prihvaćeni jedino od Bošnjaka, te su poslije rata izostavljeni iz državnih obilježja. Danas su oni još uvijek prihvaćeni među Bošnjacima, jer su Bošnjaci pod tim simbolima ginuli boreći se za Bosnu i Hercegovinu.   

Napadi sada opasniji, jer dolaze iz domaćih struktura

PREPOROD: S obzirom da se danas često govori o promjeni granica BiH, po Vašem mišljenju koliko je taj scenarij realan i pod kojim uslovima, te Vaše mišljenje kao povjesničara je li u povijesti bilo težih prijetnji, kada je u pitanju promjena granica te kako su završile?

Bosna i Hercegovina ima povijesno najutemeljenije granice, jer su današnje granice, uz male izmjene, postavljene koncem 17. stoljeća, tzv. Karlovačkim mirom. Te granice su priznate Berlinskim kongresom 1878, a potom i zasjedanjima AVNOJ-a i potvrđene kasnijim ustavima i zakonima socijalističke Bosne i Hercegovine. U tim je granicama Bosna i Hercegovina međunarodno priznata 1992. godine. Premda postoje određene ambicije da se te granice mijenjaju, ne vjerujem da će do toga doći. Da se razumijemo, dobro bi bilo kada bi se probudili i oni iz Bosne i Hercegovine koji sanjaju o tome da nama povijesno pripadaju neki dijelovi koji su sada u sastavu drugih država. Za Bosnu i Hercegovinu je važan princip očuvanja postojećih državnih granica.  
No, treba voditi računa o tome da su granice države samo vanjski okvir, ali da je važno sačuvati i unutarnju strukturu koju taj vanjski okvir samo obilježava. Napadi na bosanske granice u povijesti nisu bili napadi na određeni komad bosanske zemlje nego napadi na bosansku državu i bosansko društvo u cjelini. Danas su ti napadi prilično opasni i ozbiljno ugrožavaju bosanskohercegovačko društvo. Oni su ozbiljni zbog toga što dobrim dijelom dolaze iz same Bosne i Hercegovine, iz domaćih struktura – državnih, naučnih, kulturnih itd. i u tome se krije njihova velika opasnost.

UDBA i „muslimanski nacionalista“

PREPOROD: Određen broj osoblja s Filozofskog fakulteta je imao važnu ulogu u interpretaciji nacionalnog identiteta Bošnjaka, koja je nekada išla naruku nacionalističkim aspiracijama susjednih zemlja. Je li Odsjek za historiju i općenito historija na Filozofskom fakultetu bila oslobođena takvih osoba i aspiracija? Interesuje me i Vaše iskustvo kada kao jedan od najboljih studenata niste primljeni za asistenta nakon završetka fakulteta.

Historija je oduvijek bila pogodno polje za konstrukcije nacionalnih identiteta i historičari su imali važnu ulogu u građenju svijesti određene zajednice. Filozofski fakultet i Odsjek za historiju, odnosno profesorski sastav do rata 1992. obično se poistovjećuje sa Miloradom Ekmečićem i njegovom ulogom koju je imao koncem 20. i početkom 21. stoljeća. Bilo je tamo, međutim, i drugih ljudi, koji su bili i odlični profesori, i odlični historičari, i bosanskohercegovački patrioti, koji su to bili i prije i poslije Ekmečića. Mogao bih poimenično nabrojati mnoge historičare sa Filozofskog fakulteta, kao one iz starije generacije tako i one koji su i u ratu 1992 – 1995. ostali pravi bosanskohercegovački patrioti, pri tome ne gubeći svoj profesionalni identitet.
Ono što je starija generacija uprkos svemu, ipak uspjela učiniti jeste promoviranje, makar i nedovoljne, nacionalne, bosanskohercegovačke historije. Nije to bilo nimalo lahko. Početkom 1970-ih o tome su se vodile oštre rasprave, jer su neki smatrali da posebno studiranje historije BiH na sarajevskom Univerzitetu nije nužno, jer se bh historija, navodno, može sasvim dovoljno proučavati unutar historije Jugoslavije. Ipak, tada ustanovljen zaseban predmet o historiji Bosne dalje se razvijao, i sada smo već na dobrom putu da sami, hrabro i bez ikakvih kompleksa, istražujemo sve aspekte naše nacionalne historije. Utemeljili smo i nove predmete na Odsjeku za historiju unutar kojih se predaje i najnovija historija Bosne i Hercegovine, sve do genocida u Srebrenici 1995. godine.
A, što se tiče kadrova na fakultetima: to je vječno pitanje s kojim se suočavaju svi univerziteti. Ja osobno sam uvijek preferirao rad ne na fakultetu nego u naučnim institutima. Imao sam sreću da sam prošao jednu normalnu naučnu karijeru, imao priliku, radeći u institutu istraživati u brojnim arhivima, upoznati mnogo kolega. To što nakon završetka fakulteta nisam ostao raditi na fakultetu nego otišao u Institut za istoriju prvo u Banju Luku, pa potom u Sarajevo, nisam nikada doživljavao kao nešto loše i tada to nisam doživljavao kao znak nepodobnosti političkom establišmentu. Puno godina nakon završetka fakulteta, negdje 2003, saznao sam iz „špijunske“ tzv. plave knjige da sam koncem 1980-ih ja ipak bio „muslimanski nacionalista“ i ne znam da li je to imalo nekog utjecaja na odluku tadašnjih mojih profesora da mi ponude mjesto na institutu (uz obećanje da će me, čim se ukaže prilika, vratiti na fakultet). Naravno da je ta optužba o „nacionalizmu“ bila konstrukcija i prava izmišljotina, ali je i ona, možda, imala nekog utjecaja na činjenicu da sam karijeru razvijao na institutima a ne na fakultetu. I radostan sam zbog toga, jer sam radeći u institutima imao dovoljno vremena da „ispečem zanat historičara“.

Cijeli intervju možete pročitati u printanom izdanju Preporoda br. 5/1087 od 1 marta 2017.