Dr. Fazlić, Vi ste na prošlom Saboru, tj. 2016. godine izabrani za predsjednika Sabora Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike (ICNAB). Kakvo  stanje ste zatekli kad ste stupili na tu funkciju i šta se od tada promjenilo?

Prije svega želim vas i vaše čitaoce poselamiti, i zahvaliti vam se na vašem aktivnom učešću i radu unutar institucija Islamske Zajednice. Moj izbor za predsjednika Sabora Islamske Zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike desio se u jednom već dužem procesu reorganizacije i ustrojavanja Islamske Zajednice. Glavni Imam Sabahudin ef. Ćeman, sa svojim timom, odnosno Upravni Odborom, već duže vremena radi na jednom, tako da ga nazovem, jednoobraznijem modelu, po kojem bi se naši džemati u Americi ustrojili. Što se tiče promjena unutar Islamsk Zajednice, svaki sud o tome više je subjektivne prirode i zavisi kako ko na rad i aktivnosti naše Zajednice gleda. Za nekog, nekih značajnih promjena nije ni bilo, a neko možda vidi višestruke i višeslojne pomake. I jedno i drugo gledište bi moglo da bude tačno, jer možemo reći da Islamska Zajednica ima svoje redovne godišnje aktivnosti, kao što su sastanci medžlisa, sabora, susreti Bošnjaka, omladinski susreti, izdavačka djelatnost, organizacija hadža, itd. Kada Islamsku Zajednicu posmatramo sa tog gledišta, onda su promjene minimalne. S druge strane, moje mišljenje je da je najznačajnija promjena koja se u ovoj godini primjeti jeste sve prisutnija okrenutost ICNAB-a sebi. Vodeći ljudi naše zajednice sve više razgovaraju o budućnosti organizovanog vjerskog života Bošnjaka na ovim prostorima. Sve se više govori i, u određenom domenu, planira, strategija i vizija razvoja ICNAB-a u narednog periodu. Za nekog, ovi planovi su samo na nivou priče, ali za mene, i nadam se mnoge druge, ti planovi o budućem organizovanju i djelovanju naše zajednice su dio jednog ozbiljnog procesa koji će tokom vremena dati, za nadati se je, lijepe rezultate.

 Koje su glavne teme i aktivnosti o kojima će se raspravljati na 16. Saboru Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike?

Osim redovnih izvještaja o radu i financijskom poslovanju, govorit će se ako Bog da o budućoj ulozi ICNAB-a i strategiji njenog razvoja. Takođe, glavna tema Sabora bit će projekti Islamske Zajednice koji su već zaživjeli na ovim prostorima. Tu prije sve mislim na Malu Medresu, Susrete Bošnjaka, Fondaciju Ljiljan, Hadž i Umru, udžbenike i izdavačku djelatnost. 

Već par godina se radi na usklađivanju pravnih akata Islamske zajednice na prostorju Sjeverne Amerike. Dokle je došao taj proces?

Mislim da je taj proces pri kraju i da se na to pitanje više nećemo u nekoj većoj mjeri vraćati. Takođe smatram da se nekad nepotrebno trošilo puno vremena na usklađivanju tih pravnih akata na sastancima predstavnika džemata. Najbolje rješenje bi bilo da se to povjerilo jednom advokatskom timu koji bi u suglasju sa pravnom službom Rijaseta taj posao završio.

Koji su glavni projekti Sabora i ICNAB-a za 2017. godinu?

To su oni redovni projekti koji sam malo prije spomenuo.

Vi radite kao imam u najstarijem bošnjačkom džematu na prostoru Amerike. Kako vidite svoju ulogu u organizovanju Bošnjaka ovih prostora znajući da su na toj poziciji prije vas bili istanknuti bošnjački alimi dr. Mustafa ef. Cerić i dr. Senad ef Agić?

Rad u najstarijem bošnjačkom džematu ima svoje prednosti i nedostatke. Duga tradicija i dobro utaban put ponekad zna biti prepreka za jači i aktivniji zamah na polju organizovanja džemata. Ali isto tako, zajednica sa dugom tradicijom je najčešće stabilna stabljika, čvrsta jezgra i pouzdan partner. Džemat koji je posijao sjeme islama među Bošnjacima Amerike dokazani je prijatelj vjere, domovine i naroda, te to treba cijeniti, vrednovati i poštivati. A po pitanju mojih prethodnika, pa svi su oni dali nemjerljivi doprinos islamu i Islamskoj Zajednici na ovim prostorima, neki više, neki manje, u zavisnosti od svojih kapaciteta, ali i objektivnih okolnosti. Mislim da svaki imam ima određeni izazov i ulogu u svome džematu, koje njegov prethodnik nije, a njegov nasljedni, neće imati. 

Šta su najveći izazovi sa kojima se Islamske zajednica Bošnjaka Sjeverne Amerike trenutno susreće i kako ih prebroditi?

Najveći izazovi sa kojim se svi mi susrećemo jeste osipanje mladih naraštaja. Djeca i omladina koji su rođeni ili odrastaju u Americi izloženi su brojnim društvenim pritiscima, kako u školi, među društvom, ili na poslu. Mladi ljudi iskreno priznaju da su sve manje povezani sa religijom svojih roditelja, te iako imaju neke nejasne pojmove o Bogu, ti pojmovi nisu dovoljno jaki da im nametnu aktivno razmišljanje o svrsi i ulozi njihova postojanja na ovom svijetu.

Kao članovi islamskih zajednica, i kao česti posjetitelji džamija i vjerskih ustanova, nerijetko smo zatvoreni u rasprave o našim članovima i društvu u cjelini, komentarima i kritikama opće nezainteresiranosti za vjeru i vjersku praksu. Ljudi danas ne da manje izvršavaju Božije zapovijedi, već se čini i da je njihovo vjerovanje, kao unutarnje stanje privrženosti Uzvišenom Bogu, u padu. Ne možemo nagovarati svoje prijatelje, susjede, rođake, pa čak i našu djecu da počnu obavljati namaze pet puta dnevno, kada su još uvijek imaju sumnje i rezerve u pogledu postojanja i rada Boga.

Vjeru i nauku o vjeri našoj omladini ne možemo nuditi onako kako se to činilo u prošlosti, metodima autoritativnosti, neupitne poslušnosti i bespogovornosti. Mladi ljudi ne prihvataju pridike, svjetonazore i viđenja drugih bez vlastitog kritičkog propitivanja. Stoga su nam danas više nego ikad potrebni naučni kružoci, radionice, diskusije i druženja koja će za primarni cilj imati jačanje vjere putem učenja, saznavanja i racionalnog propitivanja. Zato je Mala Medresa, projekat Islamske Zajednice, idealno osmišljen. Jedini mu je nedostatak što se organizuje samo u Bosni i Hercegovini a ne i na prostoru Sjeverne Amerike. Nadam se da ćemo ako Bog da, u budućnosti imati nešto slično i ovdje. 

Kako i gdje vidite budućnost Islamske zajednice na prostorima Sjeverne Amerike?

Islamska Zajednice Sjeverene Amerike nikad nije bila organizaciono, financijski i kadrovski, jača i aktivnija. Potrebna su nam značajnija ulaganja u obrazovanje i vakufe. Ukoliko u ovoj deceniji budemo investirali veća sredstva u vjeronauk i materijalnu samoodrživost, mislim da ćemo narednih decenija imati još bolju i uspješniju Islamsku Zajednicu.

Radili ste kao direktor centra za međureligijski dijalog u Briminghamu, u Engleskoj. Kakvo iskustvo ste donijeli sa Vama na ove prostore i da li to možete primjeniti na međureligijski dijalog u Sjeverneoj Americi? Jesu li izazovi na ovom polju isti ovdje i u Evropi?

Prije mjesec dana u Preporodu je objavljen moj tekst pod naslovom Međureligijski dijalog: Bosansko dijasporalno iskustvo. U njemu sam se osvrnuo na neke nedoumice kod imama i vjerskih učitelja po pitanju potrebe i smisla međureligijskog dijaloga.Da li nam je potreban međureligijski dijalog i da li aktivnosti na razumijevanju drugih i drugačijih odvode muslimane i njihove vjerske lidere od ispravnog učenja islama? Ako nam jeste potreban, zašto onda temeljni izvori islama šute o tome?

Muslimanima, kao i drugima, niko ne zabranjuje da imaju svoja lična uvjerenja i da se njih čvrsto drže. Učestvovati u dijalogu ne znači odstupati od svojih polaznih tačaka ili podleći stvarnim ili imaginarnim pritiscima sugovornika. Muslimani kroz svoju vjeru razumijevaju da je Božija odredba i Njegova volja da Ovaj svijet učini staništem različitih ljudi, religija i ideoloških pravaca. Brojni ajeti jasno ukazuju da je religijski pluralizam htijenje i volja Božija, i da ta raznolikost nas ne sprječava da se takmičimo u dobru čije ćemo rezultate na Sudnjem danu vidjeti. „Da je Bog htio sljedbenicima jedne vjere bi vas učinio. Ali On hoće da vas iskuša u onome što vam je dao. Zato se natječite u dobru. Bogu ćete se svi vratiti pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti.“ Također, islam insistira na potpunoj i sveobuhvatnoj vjerskoj slobodi, a zabranjuje bilo kakav oblik nametanja ličnog ubjeđenja i prisile da se ono prihvati. „A da je tvoj Gospodar htio uistinu bi svi koji su na Zemlji vjernici bili. Pa zar da ti ljude prisiljavaš da vjernici budu!?“

U međureligijskom dijalogu dakle nastojimo riješiti probleme Ovoga svijeta, a ne pronaći mjesto za drugog na Onome svijetu. Iako su brojni kur'anski ajeti krajnje decidni po pitanju ispravne vjere, ipak ima i ajeta koji ostavljaju „tračak“ nade za spasenje i drugima. Naravno, razumijevanje takvih ajeta je uvijek vremenski i kontekstualno uslovljeno, ali i sama činjenica da je Dragi Bog odredio da se takvi iskazi nalaze u Kur'anu, muslimane čini sustezljivim po pitanju konačnog odredišta onih koji ne slijede islam. Svakako, ne treba zaboraviti da i sama riječ islam, potpuna predanost Bogu, se može razumijevati u svome historijskom, ali i teološko-lingvističkom korištenju. U „rukama“ Božijim su „ključevi“ i Dženneta i Džehennema, i samo On određuje sudbinu nas običnih smrtnika. U konačnici, nije li i sam Kur'an krajnje kritičan prema sljedbenicima prijašnjih objava koji su jedni druge utjerivali u laž i raspravljali o ispravnosti njihova vjerovanja i prakticiranja.

Međureligijski dijalog je pitanje slobode i poštovanja za svaku vjeru, kao i gradnja mostova kako bi se smanjile tenzije i mržnja među sljedbenicima različitih religija. Religije su Božiji dar kojim se donosi mir, a ne mržnja, čovječanstvu. Religije mogu egzistirati zajedno jedino kroz organizirane napore ka razumijevanju, uzajamnom uvažavanju i gradnji dobrih odnosa.
Neki muslimani se protive učešću imama i njihovih džamija kao institucija u međureligijskim dijalozima. Štaviše, neki i zaobilaze džamije u kojima se takav dijalog odvija ili promovira. Postoji niz razloga za nepovjerenje koje muslimani imaju prema kršćanima, jevrejima i ostalim nemuslimanima. Neki od tih razloga su čisto teološke prirode i zasnovani su na razumijevanju da se Kur'an i Sunnet protive bilo kakvom bližem odnosu između muslimana i nemuslimana

 Na koji način se Islamska zajednica i muslimani uopće mogu uključiti u razbijenje predrasuda i stereotipova o islamu i muslimanima na prostoru Sjeverne Amerike?

Postoji niz aktivnosti i metoda koje se mogu koristiti. Prema nekim procjenama broj muslimana u Americi je oko tri i po miliona. To je jedan posto od ukupne populacije Amerike. Muslimani sami ne mogu mnogo postići. Potrebno je da se udruže sa drugima i rade kako za svoju, tako i za dobrobit drugih manjinskih zajednica. Danas su nam potrebni partneri koje možemo i moramo naći u drugima i drugačijima, koji možda imaju sasvim suprotan svjetonazor od našeg. Potrebno se u javni život uključiti politički, društveno, međureligijski, medijski, itd.

Poruka čitocima www.icnab.com?

ICNAB je najjača bošnjačka organizacija na prostoru Sjeverne Amerike. ICNAB ima brojne nedostatke i neke od kritika koje se nerijetko upućuju na rad ICNAB-a su opravdane. Ipak, ne zaboravimo da smo svi mi ICNAB, i svi mi oblikujemo vjerski život na ovim prostorima.