Može se reći da ste se specijalizirali za slučajeve Genocida u Srebrenici pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Radili ste od početka na predmetima Srebrenice, od prvog predmeta protiv Krstića, do onih zadnjih vođenih protiv Tolimira, Karadžića i Mladića. Svi su presuđeni kao krivi i u presudama je dokazan Genocid nad Bošnjacima u Srebrenici. Kako danas gledate na ove presude?

Sretan sam da je svaka od osoba za koje smo podigli optužnicu osuđena za jedan ili više zločina koji su bili navedeni u tim optužnicama. Razočarala me je odluka u žalbenom postupku u predmetu Krstić u kome mu je kazna za udruženi zločinački poduhvat preinačena na kaznu za pomaganje i podržavanje Genocida u Srebrenici i smanjena kazna sa 46 na 35 godina. Ne smatram da je ova odluka Žalbenog vijeća dobro obrazložena ili potkrijepljena, jer je predmet protiv Krstića bio ogroman i njegovo mjesto u povijesti kao Mladićevog glavnog generala kome je naređeno da izvrši Genocid je jasna, dokazana van razumne sumnje.

Dugogodišnji duboko motivirani timski rad

Kako to da se desilo da ste od početka rada na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju bili angažirani na predmetima koji se tiču Srebrenice. Da li je to bio Vaš izbor? 

Ni sam nisam sasvim siguran kako se to desilo. Prvo sam čuo da su me odredili za istragu zločina koje su počinili snage bosanskih muslimana. Međutim, na dan kada sam stigao u ured u Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Hag rečeno mi je da sam određen da radim na Srebrenici.

Žrtve i svjedoci bili su od ključne važnosti za istragu i suđenja. Bez njih, zasigurno, ne bismo mogli pokazati svijetu istinski užas i razmjere počinjenih zločina. Oni ne samo da su omogućili najbolje dokaze o načinu na koji je počinjen zločin i kada, kao i masovnu prirodu zločina, nego smo iz dokaza i nekolicine preživjelih iz masovnih egzekucija mogli pokazati kako su ubistva bila nevjerovatno precizno organizirana i sistematska, što je dovelo do nezaobilaznog zaključka da je odluka o počinjenju zločina došla sa samog vojnog i političkog vrha.

Kakao biste opisali sav taj rad i vašu angažiranost oko dokazivanja Genocida nad Bošnjacima u Srebrenici 1995. Ko je sve bio u timu s kim ste to radili i kakva je bila saradnja sa institucijama Bosne i Hercegovine?

Napori uloženi u istraživanja vezana za Srebrenicu i suđenja do kojih su ta istraživanja dovela bili su, zaista, jedinstveni, naročito po tome što su ključni članovi ovog tima zajedno započeli istragu i nastavili radili zajedno cijelo vrijeme suđenja u ključnom predmetu za Srebrenicu, predmetu Krstić, a isti tim je nastavio raditi na predmetima Srebrenice i dugo vremena nakon toga. Imao sam pri tome sreću da budem dio inicijalne istrage, procesa podizanja optužnice i u svim suđenjima koji se odnose na Srebrenicu sve do zatvaranja  Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Glavni tim smo činili, glavni istražitelj Jean Rene Ruez, vojni analitičar Richard Butler, analitičar Stefanie Frease, analitičar i tumač Adisa Karamuratović, nekoliko izvrsnih istražitelja i ja. Bio je to, vjerovatno, najjači tim ljudi koji se može uopće odrediti za bilo koju istragu u bilo kom sudu. Radili smo s puno motiva i potpuno posvećeni tome da dođemo do pravde za žrtve. U ovom timu smo radili zajedno godinama gradeći slučaj koji je detaljno otkrivao te enormne, ogromne, zločine kao i one koji su najodgovorniji za to. Osuđujuće presude u svim rezultirajućim presudama daju povijesni zapis o istragama, kao i užasnim zločinima koji su detaljno izloženi u ovim procesima dokazivanja Genocida.

Gospodin Ruez i gospođa Frease bili su posebno vješti u komuniciranju i povezivanju s lokalnim organima vlasti, izgradnji povjerenja i uzajamnog poštovanja koje nikada nije oslabilo i bilo je od ključne važnosti za istragu i suđenja. Govorim o našem odnosu s MUP-om Tuzle, Drugim korpusom Armije BiH,  a posebno s mnogobrojnim članovima organizacija žrtava od kojih su mnogi bili svjedoci na suđenjima.

MKSJ je ostvario svoj mandat suđenjima u predmetima Srebrenice

 Da li ste se ikada pokolebali ili pokajali što ste radili kao tužilac u Haškom tribunalu iz bilo kog razloga?

Nikada, nikada, ni u kom slučaju ne. Nikada. Mojih 21 godine na Međunarodnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju bile su privilegija i životna prilika koju sam iskoristio. Ono što mogu da kažem je da sam time bio jedna od najsrećnijih osoba na planeti time što sam uključen u ovaj rad.

„Ta suđenja su nam omogućena otkrivanjem masovnih grobnica. Njihovo povezivanje sa sekundarnim grobnicama je trajalo godinama. Uspjeli smo 1998. pronaći ključne grobnice i tada smo shvatili po prvi put da možemo otkriti u velikoj većini masovna ubistva i te strašne razmjere zločina.“

Kako ocjenjujete rad MKSJ. Da li je ispunio svoj mandat?

Velike i uspješne istrage i suđenja u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju pokazali su da smo zaista ostvarili svoj mandat, a nijedan predmet ne govori jasnije o tome kao uspjeh suđenja u predmetu Srebrenica.

Žrtve ključne u radu MKSJ

Vaš odnos sa žrtvama, u šta smo se i sami uvjerili,  je srdačan, prijateljski i blizak. Kažite nam koliko je bitna bila uloga preživjelih žrtava kao svjedoka u procesima pred MKSJ?

Žrtve i svjedoci bili su od ključne važnosti za istragu i suđenja. Bez njih, zasigurno, ne bismo mogli pokazati svijetu istinski užas i razmjere počinjenih zločina. Oni ne samo da su omogućili najbolje dokaze o načinu na koji je počinjen zločin i kada, kao i o masovnoj prirodi zločina, nego i iz dokaza te nekolicine preživjelih iz masovnih egzekucija mogli smo pokazati kako su ubistva bila nevjerovatno precizno organizirana i sistematska, što je dovelo do nezaobilaznog zaključka da je odluka o počinjenju zločina došla sa samog vojnog i političkog vrha. Tokom godina dobro sam upoznao mnoge ključne žrtve i nemoguće mi je objasniti koliko su mi važni i značajni ti odnosi.  To je bilo životno iskustvo i nikada neću zaboraviti nijednu osobu koja je tako naporno radila i bila dio napora Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju uprkos tome što su morali iznova proživljavati ratna iskustvo i sve te nesreće.

Peter McCloskeyje 21 godinu bio tužilac Haškog tribunala (MKSJ). Radio je na svim predmetima vezanim za dokazivanje Genocida i zločina počinjenih u Srebrenici 1995., među kojima i na predmetu Mladić, Karadžić, Zdravko Tolimir, Dragan Obrenović, Momir Nikolić, Dragan Obrenović, Momir Nikolić, Vidoje Blagojević, Dragan Jokić, Vujadin Popović, Ljubiša Beara, Dragan Nikolić, Ljubomir Borovčanin, Radivoje Miletić, Milan Gvero, Vinko Pandurević i drugi. Svi optuženi su proglašeni krivim pred MKSJ. 

Završetak rada u Haškom tribunalu tužilac McCloskey je sa svojim kolegama i saradnicima, koji su dugi niz godina radili na predmetima „Srebrnica“, obilježio maršom Putem spasa. Zajedno sa kolegama tužiocima, istražiteljima, članovima U reda Tužioca i saradnicima protekle godine prešao je put od Potočara do Nezuka. Bilo je to prvi put da neko nakon agresije ‘92.-‘95. u BiH organizovano ide na ovaj marš iz pravca kojim su u julu 1995. išli Srebreničani i drugi Podrinjci Bošnjaci tražeći spas od pogubljenja u „zaštićenoj enklavi UN-a Srebrenici i Žepi“.