Iako migrantski val nije svom snagom zapljusnuo BiH, (prema promjenljivim statistikama na bh. prostorima boravi između 3.000 i 4.000 migranata i članova njihovih porodica), svega nekoliko stotina djece iz migranstskih porodica, osnovne i srednje školske dobi, nisu ovoga septembra krenuli u bh. škole sa svojim vršnjacima.

Počela je nova školska godina. I nova mektepska godina. Dočekali smo i novu 1440. godinu po Hidžri. U poratnom vremenu mediji nas svakog augusta i septembra podsjećaju kako se broj prvačića smanjuje, te da nekim školama zbog malog broja upisanih učenika prijeti opasnost skorog zatvaranja. Priča o našoj fizičkoj „hidžri“ se nastavlja. Odlaze mladi, odlaze porodice i sa sobom vode maloljetnu djecu školskoga uzrasta...A mene pohode slike autobusa iz 1992., 1993., godine sa skromnim zavežljajima i torbama, mršavim uplakanim licima žena i mališanima koji mašu očevima koji su ostajali, Bosnu braniti. Ili, možda, nisu imali kome ni mahati. Moji prijatelji i rodbina kasnije su mi pričali o iskustvu njihove djece i njihove „bezbolne“ i nediskriminirajuće inkluzije u odgojno-obrazovne ustanove od Hrvatske, Slovenije, Austrije, Njemačke, Švedske, Amerike... Ako je igdje u izbjeglištvu bilo problema, zasigurno, sa djecom i njihovim ulaskom u škole svih nivoa, nije. Polugodišnje ili jednogodišnje učenje jezika totalna, besplatna integracija u vrtiće, redovne osnovne i srednje škole, osigurani udžbenici, školski pribor, užina, prijevoz, odjeća, oftamološka pomagala. U Švedskoj, u kojoj je utočište devedesetih našlo oko 80.000 građana BiH, od čega je veliki broj djece, u slučaju da roditelji nisu dobivali azil, djeca dobi od 17 do 24 godine imala su pravo na boravak do završetka škole. Općine su davale i dostatnu pomoć za organiziranje dopunske škole na bosanskom.

Svako dijete ima pravo na obrazovanje!

I kao što nas iznenadi prvi snijeg u novembru ili duge majske kiše, tako nas je iznenadio i nešto intenzivniji val migranata koji se zaustavio na prostorima Bosne i Hercegovine. Ima tome i koja godina. Jezive su slike prostora u kojima borave ovi ljudi, čitave porodice, maloljetna djeca. Jezive su slike uvjeta u kojima pokušavaju održavati minimume higijene, kupati se, šišati se, prati veš... Porazni su uvjeti u kojima spremaju hranu ukoliko im Crveni križ ne podijeli gotovu hranu.
A mi smo ušli u Novu 1440. godinu po Hidžri. Reisu-l-ulema IZ u BiH Husein ef. Kavazović u svojoj novogodišnjoj čestitci podsjetio nas je da nema napretka za pojedinca ali ni za zajednicu u društvu koje ne počiva na principima slobode i pravde. 
Bratimljenje muhadžira (iseljenike iz Meke) i ensarija (onih koji su im u Medini iskazali dobrodošlicu), na koje se ovih dana svi tako lijepo podsjećamo, ima smisla, kako je istakao dr. Kavazović, jedino ukoliko se pozivanje na ove ideale materijalizira u našoj društvenoj realnosti. I to bi trebalo razumijeti kao naš kontinuirani imperativ hidžre. Jer naša materijalizacija ideala pala je u svim gradovima u kojima su migranti više skoncentrirani. Pojedinačna nastojanja građana da olakšaju patnju ovih ljudi imaju granice. Institucionalno rješavanje problema migranata je ispod svakog nivoa. IZ u BiH reagirala je u granicama svojih kapaciteta. Neke nevladine organizacije, takođe. Prema svim važećim deklaracijama o pravima djeteta, djeca imaju pravo kako na mirno i sretno djetinjstvo tako i na obrazovanje. I nije važno ko su i čija su ta djeca, i nije važno gdje se ona nalaze.

Jučer migranti danas genijalci!

Kada smo mi samo prije kojih dvadesetak godina bili muhadžiri, izbjeglice, azilanti, svijet je to razumio na najbolji mogući način. Za Bošnjake, kojoj god religijskoj zajednici pripadali, škole su bile otvorene. Zato danas ubiremo plodove i ponosimo se našom djecom koja su postigla sjajne rezultate u svim sferama života: mladi IT inžinjeri, fizičari, ljekari, hemičari, sportisti, modni kreatori, glumci... Njihovo djetinjstvo nije zaustavljeno a zemlje domaćini su pokazali onu najljepšu stranu humanosti i odgovornosti. I znali su ih prepoznati. I pustiti da polete. Iako rasuti po čitavoj planeti, iako na svom nesigurnom bosanskom jeziku, ovi mladi ljudi koji su izrasli u velike stručnjake, danas su naši najbolje ambasadori. Nama ovakvim ovdje u BiH, kao da nije trebalo više od dva desetljeća da zaboravimo dobro koje nas je stiglo širom svijeta. Iako migrantski val nije svom snagom zapljusnuo BiH, (prema promjenljivim statistikama na bh. prostorima boravi između 3.000 i 4.000 migranata i članova njihovih porodica), svega nekoliko stotina djece iz migranstskih porodica, osnovne i srednje školske dobi, nisu ovoga septembra krenuli u bh. škole sa svojim vršnjacima. U Ministarstvu civilnih poslova, u Ministarstvu obrazovanja, u entitetskim i kantonalnim ministarstvima čekaju na UNICEF i nevladine organizacije da načine prvi korak. Neko bi umjesto njih tek trebao uraditi realne procjene djece migranata. I dok školska godina teče, u nadležnom Ministrastvu tek razmišljaju o osposobljavanju područne škola za obrazovanje djece iz IPC Salakovac, za šta treba ispuniti niz preduslova, počev od osiguranja prostorija, dodatnog nastavnog kadra i opreme za izvođenje nastave, osnivanja i rada komisije za ocjenu obrazovnog predznanja...!? Tek sada se razmišlja kako bi djeca trebala početi učiti bosanski jezik i to preko projekata sa UNICEF-om.

Ibreta radi, prvog ponedjeljka u ovom septembru, u susjednoj Srbiji u školu je krenulo 344 učenika iz migrantskih porodica koji nastavu pohađaju u u 33 škole u općinama i gradovima u kojima su smješteni i centri za azil i prihvatni centri. Slično je bilo i prošle školske godine. I dok u BiH nadležna ministarstva nisu uradila ništa na planu integracije djece migranata u odgojno-obrazovni proces, Srbija je dobila i pohvale EU iz koje je rečeno kako je to jedna od rijetkih zemalja koja je u svoj obrazovni sistem uspješno uključila djecu-migrante.
Na primjeru djece migranata koji su nam tu u komšiluku, spavaju na Željezničkoj stanici u Sarajevu, u bihaćkoj Sedri, trebala bi započeti priča o materijalizaciji naših ideala na putu promicanja znanja, širenja znanja, podsticanja i podrške znanju. Jer, univerzalne poruke, tamo drugdje i neki drugi ljudi čitaju i materijaliziraju prije nas i na radost ucviljenih. Jučer smo bili ono što su ovi ljudi danas, i ovdje. Nemojmo nikad zaboravljati dobro koje nam je učinjeno.