Nikad u svijetu nije bilo više pravnih akata o pravima čovjeka, a nikada manje ljudskog dostojanstva i pravde. Stotine je pravnih dokumenata sa svrhom reguliranja i čuvanja ljudi jednih od drugih za koje možemo reći da su tek formalne naravi, jer se one praktički ne poštuju i ne primjenjuju. Zakoni su jedno, a odgovornost drugo. Ljudsko pravo i ljudsko dostojanstvo se, svjedoci smo, ne poštuju. Štaviše, krše se na svakome koraku. Ako je to već tačno, ako nema sprege između prava i dostojanstva, onda je budućnost  tamna i neizvjesna. Naime, bez unutarnje ravnoteže i poštivanja prava urušile bi se one temeljne vrijednosti koje ljude čine time što jesu. Ne zaboravimo, ljudska bića posjeduju unutarnje vrijednosti koje se tiču moralnih imperativa i zahtijevaju poštovanje osobina svake osobe. „Jedino moralnost u našem djelovanju može dati ljepotu i dostojanstvo našem životu,“ kategoričan je Albert Einstein. 

Međutim, da li smo zaista dostojni da budemo to što jesmo, odnosno da li smo istinski namjesnici na Zemlji? Ovo pitanje –pitanje dostojanstva ljudske osobe u suvremenom svijetu –postaje sve više pitanje od važnosti samoga života. Čovjek jeste razumno biće, ali ako ne koristi svoje znanje na Bogom dan način, svojom nepromišljenošću može narušiti prirodne procese, može se svesti na nivo životinje i srozati time svoje dostojanstvo. Čovjek ne smije omalovažavati niti ponižavati, i u krajnosti manipulirati drugim čovjekom. Ljudska prava su nepovrediva i svakom pojedincu ona pripadaju. Za ostvarenje tih prava dužna je  sama ljudska zajednica tj. država u kojoj oni žive i u kojoj se čuvaju i izgrađuju ljudske vrijednosti, nadasve dostojanstvo kao takvo. Ako toga već nema, onda nema ni poštivanja prema samima sebi, a kamoli prema drugima. Za takvo društvo koje nema uslova za dostojanstveni život možemo reći da je ono nefunkcionalno i konfliktno.

Neka nam ne bude zamjereno, ali zasigurno je Bosna i Hercegovina ovakva kakvo je takvo jedno društvo. U agresiji i ratu u njoj porušena su sva ljudska prava i pogaženo dostojanstvo mnogih ljudi. I ne samo što su ubijani zato što su se drugačije zvali, nego su ponižavani, silovani pred djecom i roditeljima, proganjani itd. Od te matrice se nije daleko odmaklo ni danas. I danas, nažalost, zločinci šetaju slobodno i štaviše ponose se svojim nedjelima. To je još nemoralnije. Možemo li samo zamisliti kako se žrtve osjećaju? Dakako,  osnovna zadaća države bila bi da štiti svoje građane, tj. one kojima je dostojanstvo povrijeđeno, na što je i zakoni obavezuju. Na to, uostalom, upućuje i Deklaracija o pravima čovjeka Ujedinjenih nacija gdje se navodi da se „sva ljudska bića rađaju  slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima“. No, na papiru mrtvo slovo. Pojedinci danas uzimaju sebi za pravo da su iznad drugih, pa čak i iznad zakona. Otuda se jedni bogate i lagodno žive dok drugi mukotrpno rade i teško zarađuju koricu hljeba. I, na taj način jedni ugrožavaju druge, uslovljavaju ih i omalovažavaju, te time neizostavno gaze njihovo dostojanstvo. To znači da oni ciklično nadalje gube svoje vrijednosti, postaju nesposobni i beskorisni za aktivnije uključenje u društvene tokove. Još ako država, koja bi ih trebala štititi i osigurati socijalnu i svaku drugu sigurnost, ne čini ništa na tom polju –tada osjećaj bezvrijednosti i raslojavanja u društvu biva veći. I to iz generacije u generaciju. Naprosto, država umjesto da štiti ona šteti dostojanstvu svojih građana. Oni se zloupotrebljavaju i njima se manipulira. Pogotovo se to odnosi na siromašne i ranjive kategorije. Mnogima od njih su uskraćena prava na rad i zaposlenje, pravo na slobodu izbora, pravo na životni standard, pravo na zdravstvo, stanovanje, hranu, školovanje, socijalno osiguranje i sl. Ne govorimo samo o dostojanstvu kada je čovjek gladan i nema šta jesti, nego u fokus stavljamo njegove sposobnosti koje mu društvo ne omogućava da ispolji. Nasuprot, te i takve sposobnosti društvo sputava i iskorištava.

Sve su to situacije društvene nejednakosti koje uveliko utječu na ljudsko dostojanstvo. Pred zakonom smo svi jednaki, ali su neki ipak jednakiji, ukazuje George  Orwell u svojoj Životinjskoj farmi. Takvi već koriste prava jednakosti i pretvaraju ga u svoju dobit. Za njih nije važno što tako čine nepravdu i što gaze ljudsko dostojanstvo. Oni ne brinu za to što drugi gube svoje samopoštovanje i siromaše. Zaboravljaju da je ljudsko dostojanstvo daleko značajnije od siromaštva i da ima svoje granice. Ono se ne može kupiti niti oduzeti. Ono kad dotakne dno, kad ostane bez osjećaja časti i poštenja, onda će se neminovno suprotstaviti omalovažavanju drugog i drugačijeg, nepoštivanju pojedinačnog izbora, opredjeljenju iz interesa, raznim potcjenjivanjima i ucjenjivanjima, te drugim manipulacijama koje ugrožavaju postojanje svakog čovjeka. To je ono prirodno ljudsko dostojanstvo koje se duboko treba ticati svakog od nas. Zar briga o dostojanstvu ratnih žrtava, žrtava torture i nasilja, dostojanstvo  povratnika na svoja ognjišta, dostojanstvo emigranata i izbjeglica, dostojanstvo radnika i dr. ne zavisi od nas samih? 

Kada bismo, uprkos svemu, svaki od nas pojedinačno više poštovali sebe, te  iskazivali svoje potrebe, a ne linijom manjeg otpora destruktivno djelovali u stilu ništa ne valja i sve treba srušiti, onda bismo izgradili svoje dostojanstvo na čijim temeljima bismo dalje gradili i svoj život i bolji svijet. Bog od nas traži angažman, aktivno sudjelovanje u kreiranju životne stvarnosti, traži da budemo subjekt, a ne objekt. „Vi radite“, kaže Kur'an, „a Allah će vidjeti vaš rad, i Njegov Poslanik, i vjernici!“ (Et- Teube, 105).

No, očito je da živimo u vremenu opće destrukcije, radikalizma, pa i fašizma koji su sve prisutniji u javnosti. Prave i istinske vrijednosti teško dolaze na vidjelo. Posebno nam nedostaje ono dostojanstvo koje nas čini ljudima. U zbirci misli samuraja Higakume, Mišima kaže: „Dostojanstvo jednog čovjeka mjeri se prema utisku koji ostavlja. Dostojanstvo je ustrajnost u naporu. Dostojanstvo je u vedrini. Dostojanstvo je u uzdržanom izrazu usana. Dostojanstvo je u stalnoj ispravnosti vladanja. Mnogo je dostojanstva i u stegnutim zubima i u namjernim pogledima. Sve su to spoljašnji, vidljivi kvaliteti. Najvažnije je usredsrediti se na njih u svim okolnostima i pokazati ih s potpunom iskrenošću.“

Za to su nam potrebni dobri primjeri, primjeri koji će uz dostojanstvo izgrađivati čast, poštenje, čistoću misli, namjera i djela. Takvi primjeri učit će nas kako da poštujemo sebe, ali i druge. Uostalom, kao muslimani, dužni smo čuvati svoje dostojanstvo.