Vjerovatno nekima ne znači mnogo činjenica da je jedna od temeljnih vrijednosti Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini sloboda. Sloboda od državnih i ideoloških upravnih sistema kao i sloboda mišljenja i izražavanja unutar nje. U Islamskoj zajednici vjernici biraju svoje rukovodstvo, a oni sami imaju pravo kritikovati i izražavati svoje neslaganje u vezi s radom uposlenika Islamske zajednice i odlukama koje oni donose, bez pogrešne percepcije da je kritika Islamske zajednice napad na islam ili islamofobija. To pravo imaju i uposlenici koji se mogu otvoreno suprotstavljati nekim odlukama upravih tijela Islamske zajednice i javno iznositi kritike, što je malo vjerovatno u drugim vjerskim institucijama koje ovakvu slobodu ograničavaju premještanjem svojih uposlenika na druga radna mjesta ili lokacije s kojih nemaju više velikih mogućnosti u toj kritici.

Sloboda u IZ

Kada je riječ o slobodi govora i unutarnjoj kritici – kritici samih uposlenika, Islamska zajednica može biti ponosna, bez obzira koliko to izgledalo nekima negativno po njen imidž, na sve kritike njenih uposlenika kojima je izložena u javnosti, ali i mogućnosti komentiranja njenog rada u medijima. Neki printani i elektronski mediji i zloupotrebljavaju ove kritike i rasprave. Stoga, godinama se stječe dojam da su u bh. javnosti i medijima aktuelne i sudu javnosti prepuštene samo teme koje se tiču direktno Islamske zajednice u BiH, odnosno njenih unutarnjih poslova i odluka, dok je vrlo teško naći primjere da se u istoj mjeri i na isti način mogu raspravljati odluke crkava i vjerskih zajednica u BiH. To je sloboda koju baštini Islamska zajednica u BiH i zbog koje je posebna, što mnogi ne vrednuju ili, pak, ne prepoznaju kao vrijednost. Niko nikada u Islamskoj zajednici nije izgubio posao, zapravo angažman, jer nije riječ o firmi već o zajednici koja je na usluzi vjernicima građanima, zbog svojih komentara i kritika upućenih rukovodstvu Islamske zajednice zbog njenih odluka u pravno-administrativnim poslovima, ali čak i u vjerskim. Pored drugih medija, mediji i publikacije Islamske zajednice u BiH su izvor ovih rasprava i komentara kojima se ovo može potvrditi.

Pored ove unutarnje kritike ili rasprave uposlenika o radu Islamske zajednice, kao nijedna druga vjerska organizacija Islamska zajednica u BiH je otvorena za vanjsku kritiku, od one na nivou najniže organizacione jedinice – džematu do javnih u medijima. Mnogo puta smo svjedočili toj kritici u dijaloškim emisijama na državnim i privatnim televizijama, u kojima se raspravlja o unutarnjim poslovima Islamske zajednice kao da je sjednica Rijaseta. Također, jedino kritike o djelovanju unutar organizacionih jedinica Islamske zajednice brojni mediji ne provjeravaju, odnosno ne provjeravaju istinitost navoda te je moguće objaviti kritiku s potpisom anonimnog džematlije. Dalje, kritičari i ne moraju biti džematlije, vjernici, već svi građani i, bez obzira je li im namjera dobra ili su u službi određene ideologije, mnoge kritike imaju zakonom države zagarantovano mjesto u bosanskohercegovačkom društvu, što je i u duhu islama. Međutim, problem je očit kada se analizira ne vrsta ili sadržaj kritike, već način izražavanja kritike. To, zapravo, više nije kritika, već vrijeđanje i omalovažavanje Islamske zajednice i njenih aktivista.

Reisu-l-ulema u gaćama

Pokušaj vrijeđanja i omalovažavanja institucija, pripadnika i aktivista Islamske zajednice nije novijeg datuma u Bosni i Hercegovini. To naslijeđe nekulture i primitivizma se može pratiti od vremena Austro-Ugarske, preko zajedničkih država do danas. Ranije su politički doušnici i režimski novinari Islamsku zajednicu radi interesa državne ideologije omalovažavali i to u okviru državnog projekta uništavanja svake vrste opozicije ili drukčijeg mišljenja, što dobro opisuje Mustafa Spahić koji kaže da za vrijeme partijskog jednoumlja popularni novinari “nisu mogli dolaziti do povjerljivih ekstra informacija, do kojih obični smrtnici pa čak ni novinari i komentatori nikada nisu mogli doći, ukoliko nisu sa tom monstruoznom službom prihvatili totalnu suradnju – kroz potvoru, ismijavanje, klevetanje, ponižavanje, omalovažavanje, davanje podrugljivih nadimaka, za potrebe Službe i Partije”.

Nakon stjecanja nezavisnosti BiH pojedinci su iz neznanja, nekulture i nedostatka odgoja ili, pak, iz ideološko-interesnih razloga zloupotrebljavali na svaki mogući način zakonske osnove o slobodi mišljenja i izražavanja te vrijeđali ne samo institucije Islamske zajednice i njene aktiviste, već i same postulate islama i vrijednosti muslimana. Oslobođeni nekadašnje državne cenzure, ali ujedno ograničenja i kulture, novinari dočaravaju bosanskohercegovački pseudoliberalizam, pojavu kojom dr. Fahira Fejzić-Čengić objašnjava  prijelaz prilikom rasprave “iz sfere slobode i liberalnih tradicija u sferu javnog diskreditiranja, upotrebom što krupnijih riječi i što ružnijih epiteta”.

S tim u vezi, teško se može zaboraviti kako su se u BiH institucije Islamske zajednice, u prvom redu reisu-l-ulema, ali i islamske vrijednosti vrijeđale gore nego u vrijeme Jugoslavije. Nikome nije ograničeno pravo kritike pa i satire u javnom prostoru, što Islamska zajednica u BiH nikada nije dovodila u pitanje, već je problem način i odsustvo opće kulture u prezentiranju tih kritika. Neke od tih izjava, objavljenih u medijima, Preporod ne može ovdje objaviti jer se radi o psovkama, ali dovoljno se sjetiti kako je Rijaset nazivan „pećinom“, „Allahovom administracijom“, a reisu-l-ulema „teroristom“, „mafijašem“, „licemjerom“, „lažovom“, „zaštitnikom pedofila“, i „kad mu uzmete facu nema ništa blago čovjek u sebi, klasični kriminalac“. Može li se zamisliti, što je samo po sebi odurno, da se na naslovnicama bh. medija pojavi montaža  u kojoj bi neki duhovni poglavar neke druge vjerske zajednice bio prikazan u gaćama sa spolnim organom u erekciji, kao što je bio prikazan reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH? 

U ovom kontekstu treba sagledavati i novije poruke ili kritike rada Islamske zajednice koje su kulminirale porukama da reisu-l-ulema laže. Stoga, ništa novo. Živimo u društvu u kojem se, kritika Islamske zajednice, u svako doba može samo nastaviti dugogodišnja tradicija vrijeđanja ili, drugim riječima kazano, upućivanje kritike koja ne podliježe nikakvom kodeksu.

Možemo se složiti sa Stjepanom Malovićem kako su loši mediji “karakteristični za kulturno nerazvijene sredine, te da nedostatak ozbiljnih novina, kvalitetne javne televizije i dobrog radio programa govori i o stanju duha u nekoj zemlji, o snazi intelektualaca te općoj društvenoj klimi, uključujući i stupanj demokracije”.