Sumit Grupe 7 koji je održan u Biarritzu, popularnom odmaralištu na jugozapadu Francuske, od 24. do 26. augusta, ove godine, ocijenjen je uspješnim, unatoč značajnim razlikama koje lideri sedam najnaprednijih ekonomija svijeta imaju u mnogim globalnim pitanjima.

Pored pogrošanih odnosa sa Iranom, teme G7 samita bile su američko-kineski trgovinski rat, požari u prašumama Amazona, Brexit, pitanje eventualnog povratka Rusije u grupu, te tzv. digitalne takse, odnosno, oporezivanje koje je američkim tehnološkim gigantima uvela Francuska. 

Ipak, glavni fokus susreta u Biarritzu bili su odnosi Sjedinjenih Država i Irana. Francuski predsjednik Emmanuel Macron je pokušao diplomatskim manevrom spustiti uzavrele tenzije koje su nastale prošle godine nakon unilateralnog izlaska SAD iz nuklearnog sporazuma sa Iranom potpisanog 2015. godine. Macron je u Biarritz pozvao iranskog šefa diplomatije Javada Zarifa s kojim se sastao na marginama, te izrazio nadu da će se u narednim sedmicama desiti susret Trumpa i Rouhanija. “Imam dobar osećaj. Mislim da će Rouhani htjeti da se vidi sa mnom i da izgladi situaciju zbog koje oni mnogo trpe”, kazao je Trump koji je sve vrijeme znao i odobrio dolazak Javada Zarifa, ali je istovremeno isključio mogućnost ukidanja američkih sankcija Iranu.

Otvoreni sukob

Odgovor iz Irana nije trebalo dugo čekati. Već narednog dana iz Teherana je stigla vijest da Iran nema namjeru razgovarati sa SAD-om dok se ne ukinu sve sankcije uvedene ovoj zemlji. “Teheran nikada nije želio nuklearno naoružanje,” kazao je predsjednik Rouhani u televizijskom obraćanju naciji, dodavši da je njegova zemlja uvijek spremna za razgovore. Međutim, dodao je, “SAD prvo treba ukinuti sve nelegalne, nepravedne i nepoštene sankcije uvedene Iranu”, prenio je Reuters.
U Washingotnu postoji uvjerenje da Sjedinjene Američke Države neće mijenjati svoju poziciju ukoliko Iran odbije da razgovara, te da bi sadašnja kriza mogla vrlo lahko skliznuti u otvoreni sukob. Takav scenario ne isključuje Shireen Hunter, profesorica iranskog porijekla koja predaje političke nauke na Univerzitetu Georgetown. Ona smatra da američka politika maksimalnog pritiska za sada samo dodatno jača iransku odlučnost da se odupre Americi i da tu predstojeći američki izbori neće mnogo promijeniti. S druge strane u Iranu postoji nada da će se situacija znatno promijeniti eventualnim odlaskom Trumpa iz Bijele kuće, što će se znati tek krajem naredne godine. Međutim, mnogi promatrači odnosa na Bliskom Istoku ističu kao upozoravajuće dosadašnje neuspjehe američke politike u ovom dijelu svijeta. Kako sada stvari stoje Iran je u regionu u posljednje dvije decenije, što izravno što posrednički, redao pobjedu za pobjedom – od Libana i Iraka, do Sirije i Jemena. Dakako, svi ti poduhvati su koštali ovu zemlju na unutrašnjem planu, jer je ekonomska situacija izuzetno teška.
Posljednje američke sankcije sigurno su ostavile najdublji trag na iransko društvo od 1979. godine. Inflacija je nezapamćena, a nju prati duboko nezadovoljstvo stanovništva. S druge strane, vlastima u Teheranu odgovara sukob radi unutrašnje konsolidacije. S druge strane, Iran vojnim manevrima u Perzijskom zaljevu i Hormuškom tjesnacu želi pokazati svoje “mišiće” i svijetu i regionalnim silama. To se dalo vidjeti i u odgovorima na američke prijetnje vojnom intervencijom, pri čemu bi, rezolutni su u Teheranu, sve američke baze u regionu za Iran postale legitimni vojni ciljevi.
Nije nepoznato da u Iranu jedan dio anti-režimskih snaga očekuju i priželjkuju rigorozniji stav svjetskih sila na čelu sa SAD i EU prema iranskim vlastima, čak se nadajući i vojnoj intervenciji, dok umjerenija opozicija ipak smatra da bi to samo ojačalo režim. Obični iranski narod koji je ponajviše pogođen sankcijama i kojemu je život znatno pogoršan želio bi sve samo ne situaciju u kojoj se nalaze sada. Ovih dana, vjerovatno zbog približavanja izbora u Iranu uz preveliku inflaciju bilježi se i pad dolara. Unatoč sankcijama nafta se izvozi, ali je veliki problem njene naplate. Iako u jednoj mjeri ovakva situacija pritiska i zatvorenosti odgovara vlastima, ona je znatno drugačija od postrevolucionarnog doba iz 1980-tih godina. Naime, prema dobrim poznavaocima prilika u Iranu, stvara se jedan evidentan jaz između naroda i vlasti, što neki smatraju najopasnijom pojavom u postrevolucionarnom Iranu. Prema nekim analizama država ima rezerve za život u ovakvim uslovima za narednih desetak godina, ali se iz istih krugova upozorava da će se krucijalne promjene morati desiti.
Kakogod da se situacija odvijala u Iranu, ne treba isključivati njene refleksije i posljedice u širem regionu Bliskog Istoka. Vanredno stanje ili neposredna prijetnja ratom, toga su svjesni i američki i europski lideri, otvara prostor iranskim vlastima za represivne mjere, ali ta politika ma koliko to paradoksalno zvuči odgovara i njima samima. Jer, strah od Irana izvanredno je opravdanje za intervencionizam, za prodaju protekcionističke američke priče na Bliskom Istoku. Nedavno obaranje američkog drona iznad Irana kolikogod navodno bilo štetno, pa čak i sramotno za SAD, ipak ima psihološku korist jer susjedima Irana jača strahove, a time i potrebu za još više američkog oružja i zaštite. Unatoč svim nedaćama, tri poluge geopolitike Bliskog Istoka ostaju netaknute: izvoz nafte, uvoz oružja i sigurnost Izraela – sve ostalo pa i milioni ljudskih života, uništene ekonomije i razorena društva, te milioni imigranata koje će ovakva situacija pokrenuti sa rodnih gruda - ostaje u drugom planu. Ne treba zanemariti činjenicu da je broj iranskih imigranata drastično povećan u posljednje vrijeme, a takav je slučaj i sa imigrantima iz Pakistana, Afganistana, Iraka, Alžira, Libije – zemalja koje su manje ili više pretrpjele intervencije zapadnih sila, a koje Zapad primjećuje tek onda kada zakucaju na njegova vrata!?

Susret Trumpa i Rouhanija

Koliko god se u Iranu stvara dojam potrošenosti i nedostatka elana, takav sličan dojam se može zapaziti i na američkoj strani. Amerika na prvom mjestu je donijela pobjedu Trumpu na prethodnim izborima i nema sumnje da će se on na sličnu strategiju oslanjati i u nastojanju da osvoji drugi mandat. Bez obzira na sve ispade američkog predsjednika Trumpa i na domaćoj i na međunarodnoj sceni, možda upravo njegov stil i nepredvidljivi potezi mogu “rat sad ili nikad”, kojeg zagovaraju neki jastrebovi u Washingtonu, pretvoriti u “mir sad ili nikad” sa Iranom kao rješenje za okončanje konflikta dvije zemlje koji faktički traje četiri decenije. Najvažnije je koliko će obje strane biti spremne na kompromise, a do njih se nikada ne može doći ultimatumima i diktatima ni sa američke ni sa iranske strane. Kada bi uspio postići sporazum i popraviti odnose sa Iranom Trump bi zasigurno ušao u povijest, ali i Rouhanijev odgovor nije posljednja riječ iz Irana, jer će o razgovoru odlučivati vrhovni vođa ajatolah Ali Hamenei.
“Nadam se da ćemo u narednim sedmicama, u skladu sa našim razgovorima, vidjeti samit predsjednika Trumpa i Rouhanija”, kazao je francuski predsjednik Emmanuel Macron uz opasku da vjeruje da mogu da postignu dogovor ako se budu sastali. I Donald Trump i Hasan Rouhani će učestvovati na debati Generalne skupštine UN krajem septembra. Hoće li do susreta doći ostaje da se vidi jer jastrebovski pozivi na “rat sada ili nikada” i na američkoj i na iranskoj strani neće dovesti do otrježnjenja, a sve drugo je totalno ludilo i nezamislivi haos. “Put koji je ispred nas je težak, ali je vrijedan pokušaja!” – napisao je na svom twitter nalogu iranski šef diplomatije Javad Zarif nakon sastanaka u Barritzu u Francuskoj.