Ovog jula obilježit ćemo dvadeset i petu tužnu godišnjicu Genocida nad Bošnjacima i klanjati još jednu dženazu u Potočarima. Zbog posebnih okolnosti kojima je uzrok pandemija koronavirusa i ovaj događaj je planiran reducirano kao i sve drugo, uz pridržavanje preporučenih mjera državnih organa u cilju očuvanja javnog zdravlja.

Četvrt stoljeća otkida se ovaj strašni događaj od nezaborava i pažnje svjetske javnosti i ni ovoga puta, bez obzira na okolnosti, neće biti drugačije. Nakon dugog četvrt stoljeća možemo kazati da se svijet oko nas dodatno usložnio u svakom smislu, posebno u odnosu prema malim narodima i grupama. Kada je riječ o nama, Bošnjacima, narodu koji je opstao i nakon Genocida, teško je kazati koliko i jesmo li bili svjesniji onoga što nam prijeti prije tri decenije ili danas. Ovo je teško procijeniti i zbog toga što su neke naše zablude o nama i o strukturama međunarodnih političkih faktora neshvatljivo preživjele i još se perpetuiraju kao „sigurna zona“za sutrašnjicu.

Civilizirane metode su, u borbi za istinu i pravdu, dale neke rezultate čime moramo biti zadovoljni. No, u smislu politika prema međunarodnim institucijama takve metode očito nisu dovoljne, jer da jesu uz Vučićevu pobjedu na nedavno održanim izborima u Srbiji, u našim i svjetskim medijima bi vijest neizostavno bila opremljena fotografijama i video zapisima njegovog nad opkoljenim Sarajevom.

U kontekstu u kome živimo, čini se da nije lahko učiti iz prošlosti. Uz to, najpozvaniji među nama, odnosno dobar dio intelektualne elite, su osakaćeni „štokholmskim sindromom“i imaju problem s imenovanjem ljudi i događaja iz prošlosti pravim imenima. Zbog toga, pojedinci iz intelektualnog svijeta svoj internalizirani, strukturalni rasizam umiju vježbati samo na najslabijim među nama. A navedeno su simptomi početne tvrdnje – teško učimo iz prošlosti. I zato još ne vidimo politički niti intelektualni odgovor na rastuće desničarske politike u našem okruženju, one koje otvoreno baštine Genocid nad Bošnjacima kao „javno dobro“, kako često ponavlja Emir Suljagić, direktor MC Srebrenica. Jer teške su to teme i duboka svakodnevna svjesnost o mogućnostima u takvom okruženju izaziva nelagodu, ali produbljuje oprez da nam se takva prošlost više ne ponovi. Zbog toga, a ne samo zbog sjećanja na žrtve Genocida, naša budnost prema političkom okruženju je važna.

Civilizirane metode su, u borbi za istinu i pravdu, dale neke rezultate čime moramo biti zadovoljni. No, u smislu politika prema međunarodnim institucijama takve metode očito nisu dovoljne, jer da jesu uz Vučićevu pobjedu na nedavno održanim izborima u Srbiji, u našim i svjetskim medijima bi vijest neizostavno bila opremljena fotografijama i video zapisima njegovog vikenda – izleta nad opkoljenim Sarajevom iz perioda agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Sarajevom iz perioda agresije na Bosnu i Hercegovinu. Jer da jesu, ne bismo četvrt stoljeća kasnije čekali na Zakon o zabrani negiranja Genocida u Bosni i Hercegovini. Osmišljavanje metode koja će raskrinkati naše, ali i zablude u međunarodnim političkim instutucijama, je možda najveći zadatak naših intelektualaca u bliskoj budućnosti. Politička nezrelost domaćih političkih aktera i njihovo trgovanje sudbinom ovog naroda moraju biti osvijetljeni i označeni neprihvatljivima. Isto to mora biti učinjeno s međunarodnim politikama i svima onima koji se poigravaju činjenicama i kriju se iza različitih struktura. Naravno, to neće biti lahko, ali nije nemoguće. S voljom, znanjem i jasnim ciljem, korak po korak, nije nemoguće.

Preživjele žrtve Genocida dale su nemjerljiv doprinos u postizanju bilo kakve pravde u svijetu koji slabima ne daje priliku. Također, uz njih su stajali odgovorni i svjesni pojedinci, unutar struktura međunarodnih institucija kojima kao narod trebamo odati priznanje jer je za njih ta podrška često značila i nezahvalnu borbu protiv unutrašnjih struktura u tim organizacijama. Taj doprinos, kada je u pitanju Srebrenica je najbolje vidljiv u sudskim presudama na Međunarodnom sudu pravde u Hagu.

Nakon četvrt stoljeća, uz akumulirano generacijsko znanje, vrijeme je i za nove metode samoočuvanja – posebno one koje se tiču negiranja Genocida i borbe protiv trijumfalizma i prijetećih desničarskih narativa krajnje desnice prema Bosni koja se predstavlja kao nestabilna zemlja puna prijetećih ‘zlih muslimana’ što ugrožavaju stabilnu Evropu. Ne zaboravimo, to je narativ plasiran još devedesetih godina prošlog vijeka, jer je neprevaziđeni Strah od Drugog, a danas dominira kod krajnje desnice jer je nastavak igre hranjenja evropskih strahova od „muslimanskog zla“i kao takvo se se ugnježđuje u mainstream.

Intelektualci ovog naroda, iz svih oblasti, moraju naći način da nadiđu sve što ih ograničava i preuzmu odgovornost, bez koketiranja i trgovanja. Moraju, u tome, djelovati dvosmjerno – za kreiranje naših politika, ali i nove metode utjecaja na one međunarodne. Bez preusmjeravanja odgovornosti na neke druge faktore ili ljude, niti na Konačnu Božiju pravdu, i ovdje posebno mislimo na one muslimanske intelektualce iz područja islamskih studija od kojih se očekuje jasnije definiranje pristupa etičkih principa odgovornosti u postgenocidnom društvu. Jer u tome će se vidjeti jesmo li oni koji znaju ili oni koji ne znaju te kakvu sudbinu želimo sebi i svome narodu. Jer, Genocid, ustvari, traje sve dok se negira i slavi. Imamo li snage i znanja zaustaviti ga?