Stećci na šumskim stazama

Autor: Meho Šljivo Januar 27, 2015 0

Početkom ovog mjeseca mediji su prenijeli informaciju da je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine na svojoj 61. sjednici donijela odluku o proglašenju 11 objekata i dobara nacionalnim spomenikom BiH. Tom odlukom na listu nacionalnih spomenika kao historijsko područje glavnog grada BiH uvrštena je i sarajevska čaršija. Članovi komisije konstatirali su ono što građanima i brojnim turistima  decenijama bode oči i vrijeđa zdravu pamet, što i vrapci na grani odavno znaju: “Sarajevska čaršija je  izgubila svoju autentičnost, gradnjom brojnih neplanskih objekata.” 

 

Ne zna više normalan čovjek da li bi se radovao ili sa strepnjom i zbunjenošću reagirao na vijest da je staro jezgro Baščaršije zadobilo status nacionalnog spomenika. Samo desetak metara od Sebilja i Čaršijske džamije čiji harem, naročito u ljetnim mjesecima, zaogrne umornog prolaznika neprocjenljivim mirom i  rijetkom tišinom, prodaju se jeftini kič-suveniri, iscjeljiteljska literatura o sihiru i džinima, sintetički dresovi made in China… Podignete glavu i divite se vitkim munarama, oborite pogled i sudarite se s prizorom teferičke ambijentalnosti.  Poput kakvog vještački instaliranog i zaboravljenog dragulja izdvojio se baščaršijski Sebilj u svojoj skladnoj usamljenosti. Nedaleko od Sebilja strše krovovi neuglednih radnji pravljenih i prepravljanih po mjeri i ukusu njihovih vlasnika i zakupaca. U takvom neuređenom i “estetski neprijateljskom” okruženju nacionalni spomenici nemaju šta raditi. Umjesto da svojom kulturnom i estetskom unikatnošću budu dio jedinstvene i zaokružene arhitektonske cjeline, nacionalnim spomenicima, uramljenim u sintetiku, jedino preostaje da se i sami utope i nestanu u ambijentu nakinđurenog sokaka i ulice. Ali, problem s nacionalnim spomenicima, s našim neodgovornim i neciviliziranim odnosom prema kulturnohistorijskim naslijeđem države u mnogočemu prevazilazi okvire jednog čaršijskog prizora. 

Proglasiti neki značajni kulturni, vjerski i arhitektonski objekat nacionalnim spomenikom, a pritom ne učiniti ništa ili jako malo da se taj objekat adekvatno fizički zaštiti od destrukcije i graditeljske samovolje, najčešće znači omogućavanje daljnje devastacije i erozije kulturno-historijskog blaga. 

Prisjećam se reisu-l-uleme Sulejman ef. Kemure koji se svojevremeno žalio nadležnim instancama zbog maćehinskog odnosa spram džamija proglašenih nacionalnim spomenicima. Jednom prilikom - očigledno iziritiran spoznajom da jedna poznata džamija zjapi devastirana i zaboravljena - reis Kemura je s neskrivenom gorčinom poručio tadašnjim zaštitnicima kulturnog nasljeđa: “Vi ste proglasili neke naše najljepše džamije nacionalnim spomenicima samo zato da bi one brže propale i nestale.” Ne znam koliko je istinit, vjerodostojno zapamćen i prenesen ovaj događaj koji se anegdotski prepričava u nekim ulemanskim krugovima, ali rezignacija reisa Kemure nije subjektivna i bezrazložna sentenca niti je historijski prevaziđena pojava. Kada je, nekako s proljeća prošle godine, jedan poljski turista usred bijela dana urinirao naočigled prolaznika grada Mostara po zidovima Koski Mehmed-pašine džamije, inače nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, javnost je reagirala sa zaprepaštenjem i nevjericom. Bili smo zatečeni prostaklukom turiste koji je  mogao, hipotetički posmatrano, biti lud ili pijan. Međutim, uvažavajući sve poznate okolnosti katastrofalnog finansijskog stanja naših kulturnih institucija i ustanova, kako je moguće objasniti činjenicu da se jedan takav kapitalno važan vjerski objekat, smješten u centru grada, ostavi neograđen i nezaštićen? Koliko je takvih džamija s neograđenim haremima i dan-danas na meti kradljivaca, vandala i narkomana čija je pojava i kratkotrajno zadržavanje na ulazu džamija paradoksalan kontrast značaju i simbolu objekta pred kojim se takve osobe nalaze? Imaju li džematski odbori ovlaštenja da samoinicijativno zaštite prostor oko svojih vjerskih objekata? Ako nemaju, čija je nadležnost da to učini? Tu ne završavaju pitanja i neduomice!  Koliko je naša javnost informirana i educirana o tome šta za jednu državu, njenu kulturu, nacionalni identitet i turistički potencijal predstavljaju kulturna dobra sa statusom nacionalnih spomenika? Šta, jednom riječju, činimo da promijenimo naš dosadašnji neprimjeren odnos prema multikulturalnom naslijeđu vlastite države?  

Kritički ton ove kolumne redukcionističkim metodom ne previđa pozitivne pomake i primjere koji se lahko mogu podastrijeti kao kontraargument nepretenciozno iznesenom novinarskom stavu. Jedan od tih ohrabrujućih primjera aktivnijeg i odgovornijeg odnosa prema nacionalnim spomenicima zaslužuje da se posebno istakne. Stručnjaci iz već pomenute Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika krajem prošlog mjeseca su izvršili terenske radove na nekropolama stećaka i nišana na lokalitetima Travnjak i Bandijera na Ozrenu,općina Ilijaš. Tom prilikom utvrđeno je da su stećci i nišani na tom lokalitetu ugroženi izgradnjom šumskog puta. Put je, naime,  donedavno direktno prelazio preko višestoljetnog kulturnog blaga i služio kao kratica za prebacivanje balvana iz obližnje šume. Pojedini stećci i nišani su takvom praksom (čitaj bezobzirnošću i nehatom) oštećeni. Na lokalitetima su kao odgovarajuća mjera zaštite prvo postavljene rampe, ali stručnjaci iz Komisije su zaključili da rampe nisu dovoljna zaštita i prepreka balvan-kolekcionarima. Donesena je odluka da se odmah na tom mjestu zabrani eksploatacija šume. Ovakvom konkretnom i brzom odlukom Komisija je pokazala da se u cilju očuvanja kulturnog i historijskog naslijeđa ponekad mora posegnuti za drastičnijim mjerama od iznošenja saopćenja, konstatiranja trenutnog stanja i apeliranja na svijest građana. Šta, uostalom, zna nekulturni Poljak šta je Koski Mehmed-pašina džamija? Balvan-mentaliteti ne osvrću se na džamije, stećke i nišane, ma koliko lijepi, stari i dragocjeni bili.

Zadnji put promjenjen utorak, 27 Januar 2015 11:44
© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija