Naime, javnost je ovih dana informirana da svaka četvrta DNK analiza kojom se u bh. labaratorijima utvrđuju očinstvo, pokazuje negativne nalaze. Stručnjaci za ove medicinske nalaze poput spomenutih optimista koji za svaku lošu vijest kažu da može biti i gora umiruju javnost izjavama da među 300 ili 400 testiranih u toku godine sigurno ima i stranih državljana. Dakle, nema razloga za paniku. Situacija je pod kontrolom (samo je pitanje ČIJOM), a pretpostavku o tome da svako četvrto dijete u našoj zemlji možda nije sin ili kćer navodnog zakonitog oca, prihvatimo s dozom visokog opreza i rezerve. Jer umjesto brzog i netačnog zaključka, svako ko sumnja u autentičnost vlastitog potomstva još „bržom“ dijagnostičkom metodom za 500 ili 750 KM može raspršiti sve svoje eventualne sumnje i nedoumice.

Naravno da su statistike s malim uzorkom ispitivanja nezahvalni i nepouzdani izvori za serioznija istraživanja društvenih i moralnih fenomena, ali i ovakvi, prilično aproksimativni i površni podaci o DNK analizma, mogu za sve nas predstavljati – da se poslužimo aktuelnim rječnikom iz vremenske prognoze – svojevrsni narandžasti meteoalarm. Ne ukazuju li ovi rezulati na mnogo širi socijalni i etički problem krize koju prolazi savremena institucija braka? Ta kriza se zakonomjerno reflektira na porodicu i sve njene članove, ali i na društvo u cjelini. Zamislimo na trenutak situaciju u kojoj otac potaknut sumnjom, nakon pet ili deset godina braka, posegne za DNK analizom i ostane zapanjen dobivenim rezultatima. Kako prihvatiti to šokantno saznanje i nastaviti svakodnevni porodični život s tom zapanjujuće otkrivenom, dugo skrivanom istinom? Da li i kako tu otkrivenu istinu saopćiti djetetu, a da takvo saznanje ne ostavi trajnu i neizlječivu traumu u njegovom životu? Da li će, najzad, takvo dijete, ni krivo ni dužno, biti doživotno stigmatizirano i opterećeno osjećajem manje vrijednosti među svojim vršnjacima i prijateljima?

Naravno, ovakvih i sličnih hipotetičkih pitanja je mnogo, a odgovora može biti tačno onoliko koliko je stvarnih slučajeva. Upravo zbog činjenice da je vijest o visokom procentu negativnih nalaza DNK analize ostala skoro neprimijećena, nije zgoreg podsjetiti na aksiomatsku povezanost zdrave porodice i zdravog društva u islamu. U samim temeljima rane muslimanske zajednice istaknut je imperativ izgradnje moralno zdrave porodice u kojoj će prvi i nosivi stub svake primarne zajednice bračnog života, predstavljati bračna vjernost te uzajamno poštovanje i povjerenje supružnika. Dvanaeste godine po poslanstvu, na poznatom Sastanku na Akabi, poslanik Muhammed, a.s., od članova delegacije plemena Evs i Hazredž iz Medine traži polaganje zakletve na vjernost. Od šest preuzetih zavjeta članovi delegacije obavezali su se na bezuvjetno i bespogovorno slijeđenje tri fudamentalna principa koji uređuju stabilnost braka i porodice. Ta tri principa podrazumijevala su strogu zabranu bluda, čedomorstva i podmetanje tuđe djece muževima. Ovi principi za milijardu i po muslimana nisu samo historijske činjenice. Oni, naprotiv, imaju svoje univerzalno i svevremensko značenje, jer su u istovjetnom smislu, samo sa drugom formulacijom, više puta istaknuti u osnovnim izvorima islama, da bi konačno, u formi svojevrsnog testamenta, bili ovjereni Poslanikovim, alejhi-s-sselam, govorom na Oprosnom hadžu: „Vjerno ispunjavajte dužnosti koje postoje između muža i žene, između roditelja i djece. Dijete stiče Džennet pod nogama majke. Dijete pripada onima u čijoj se postelji rodilo. Čuvajte se preljube i ljubomore: prvo je težak grijeh a drugo vodi nesreći u braku. Ženite se onima koje volite, a kad vas je Božija volja sjedinila, onda živite u ljubavi i skladu.“ 

Pred sve vjerske zajednice i odgojno-prosvjetne ustanove našeg društva postavlja se, dakle, neodloživi izazov edukacije mladih ljudi o važnosti bračnog života i posljedicama koje nosi sa sobom naglašeni proces indivdualizacije i seksualnih sloboda. U svijetu koji glorificira prohtjeve i izbore pojedinca i u kojem se afirmira slobodna i neograničena seksualnost, institucija braka se sve više ugrožava i relativizira. Otuda i pojava geometrijske progresije specijalista za bračnu i porodičnu terapiju u svijetu. Psiholozi upozoravaju da dominatan pristup tumačenju i rješavanju bračnih kriza vodi ka formiranju takozvane narcisoidne ličnosti koja nije u stanju da voli, osjeća, pati, trpi i tuguje, već je njena aktivnost stalno okrenuta ka traganju za novim izazovima koji će potvrditi njenu narcisoidnu samodovoljnost. Od Islamska zajednice, s obzirom na njenu misiju i pozvanje, ali i s obzirom na njene respektabilne kadrovske kapacitete i organizacijsku infrastrukturu, očekujemo da na vrijeme prepozna ove izazove i da na njih adekvatno odgovori. Za početak, pri nekim medžlisima i muftilucima možemo organizirati predbračna i bračna savjetovališta u kojima bi bračni parovi tražili islamske odgovore na pitanja i dileme koje ih muče. Ne može nam biti svejedno kada u porodičnim magazinima čitamo savjete bračnim parovima od stručnjaka različitih profila koji su najčešće potpuno indiferentni prema osnovnim moralnim kategorijama. Skoro je postalo pravilo da u takvim savjetodavnim preporukama dominira odobravanje svakog, pa i moralno štetnog i pogrešnog „izbora“ pojedinca. I našim naučnoistraživačkim centrima DNK analize mogu poslužiti kao signal da se okrugli stolovi i tribine planiraju u analogiji i dosluhu s društvenom stvarnošću. Temama poput destabilizacije braka i masovne pojave jednoroditeljskih porodica moramo pokloniti barem toliko pažnje koliko poklanjamo jednom projektu Hidžaske željeznice. 

Ili ćemo kao i do sada alternativu osmišljenom i institucionalnom odgovoru na savremenu krizu braka i porodičnog života pronalaziti u šali i humoru. Tako smo za sintagmu DNK pronašli odgovarajuću bosansku inačicu: Da nije komšijino. Ako nas trendovi i posljedice destabilizacije braka toliko ne uzbuđuju, neka nas barem zabrine poruka bosanske DNK inačice.