A Jusuf El-Karadawi je prije skoro 20 godina pomenuo u knjizi „Halal i haram u islamu“ kako su, u islamskom svijetu, džamije opustošene od životnih sadržaja i snage, te da su najčešće postale mjesto dokonih i beskorisnih. Treba se plašiti da će to „nepisano pravilo“ postati dominantna paradigma. Nažalost, uslijed insistiranja na tom „pravilu“ dokonih penzionera i besposlenih, čini se da bi džamije mogle (p)ostati „mirne sedždaone s dodatkom zvani mejtef“.

„Nije ti on Pejgamberov“

Čudno je to jer na svim seminarama za imame i muallime, iz godine u godinu slušamo kako im se sugeriše da trebaju mladim osobama učiniti i džamiju i mekteb mjestom koje je „cool“ (odn. mjesto gdje je dolazak pitanje ugleda i prestiža). A kako to promijeniti, kada se ne nude nikakve sugestije, niti ikakvi konkretni prijedlozi. Sve je u stilu: „de vi to vidite na terenu, vi to najbolje znate“ ili „a zašto to niste napravili do sad, kako to niste shvatili“.

S druge strane, kada imam izađe izvan strogo zadatih (a nepisanih) okvira, bilo po pitanju njegovog izgleda, uloge i ponašanja, koje su zamislili članovi džematskog odbora, onda dolazi do „nesporazuma“. Makar nesporazum bio u tome što je imam donio loptu da se igraju djeca u blizini džamije. Kao lančanim sudarom, to odmah uzrokuje rondanje najuticajnijih članova džematskog odbora, a ujedno i najstarijih – da se ne smije kršiti svetost (penzionerskog) mira u haremu džamije.

Ne tako davno desilo se u jednoj džamiji da su djeca trčkarala i bila nestašna. Već prije namaza „odozgor“ se začuo glas. Ženski. Prekoravao je one što „dovode i pušćaju djecu da rade šta hoće“. Odozdo je džematlija spomenuo da je i Poslanik a.s. dopuštao da njegovi unuci Hasan i Husejn budu u džamiji i da se penju na njega, na šta ga je glas iste žene žustro odgovorio prekornim tonom: „Pusti ti to – nije ti on Pejgamberov!“

Manastirizacija atmosfere

Koliko god situacija bila tragikomična, ona upravo ističe dominantnu crtu koja čini atmosferu u džamiji – manastirsku. U skladu s tim, od hodža se očekuje da se ponašaju skoro pa k'o monasi, jer im se za grijeh uzima i ako voze auto koje je „jače“ od „golfa dvojke“ jer „zna se ko danas ima pare“.Tu atmosferu su zamislili džemtlije određenog profila, a u skladu s njihovim potrebama. Džamiji su nametnute neke uloge zbog kojih teško možemo i razmišljati o unaprijeđenju njenog imidža. Nabrojaću neke, ali to sigurno nije slučaj u vašoj džamiji, o, čitaoče. Evo primjera:

Uloga džamije kao surogata (imitacije) mjesne zajednice, ali u duhovnom i bezduhanskom smislu. To je posebno važno onima koji ne podnose dim. Također je utočište osobama koje se nose sa PTSP-om, ali bez dijagnoze i propisane terapije. Utočište osobama koje su shvatile da bi i one mogle bolje održati ders o Džennetu jer „hodža je tanak“. Zbog takvih „kvazimuderisa“ ljudi hrle ka vratima odmah nakon namaza. Džamija kao mjesto razumijevanja u kojem se možeš rahat izkukati i izjadati ljudima i dobiti utješno „biće to dobro, inšAllah“, a ne čuti „kontraispovijest“ ili „nije to ništa, dobro si prošao, da vidiš kod mene“. I zadnje, ali ne manje važno, to je mjesto u koje se može otići kad više ne možeš trpit' ženino rondanje (osim ako i ona dođe za tobom, al' gore, na sprat).

Čast hodanja po žici

Imamima je dodijeljena ova čast. Čast „hodanja po žici“ u ovoj „mentalno-duhovnoj radionici“. Tu se od njih očekuje da budu poput „multipraktik“-instrumenta, vrlo osjetljivi prema svim generacija. I još, kao šlag na kraju, da nešto inoviraju u mektebu i da privuku i tinejdžere i studente. Divno!

Ah, da ne zaboravimo - nastavu u mektebu moraju obaviti stručnije od teta u vrtiću i učiteljica u školi. I nemoj da bi se iko slučajno požalio na njih! Zato nema veće istine da oni nisu tek „zaposleni“, nego da su „u misiji“. Misiji koja liči na onu svemirsku i u kojoj im valja plutati kroz svemirski vakum očekivanja, ljudske pameti i gluposti koja je neravnomjerno raspoređena, pa šta te kao imama već „potrefi“. I čitav taj „astronautski“ proces se odvija dok ih sa „Zemlje“, iz „Hjustona“, zovu i prozivaju zbog „jednih te istih priprema u mejtefu“.

Nažalost, iste prozivke od inspekcije iz obrazovanja imaju i nastavnici u školi. I kod njih su baš iste pripreme jer je nastava jednostavan proces kojeg može za tren zakomplikovati, a pažljivo pripremljen čas srušiti, jedno dijete koje je nasikirano kod kuće ili je jednostavno zapušteno. Pa onda „kao šlag na kraju“ poslano i u mekteb da se roditelji odmore makar dio vikenda.

Inovacije su stara priča

Eto, tako - i od nastavnika u školi i od muallima u mektebu, svi očekuju „inovacije“ jer im je to očekivanje i ocjenjivanje u opisu posla. Da „popuju“ prosvjetarima, tim „zubčanicima u žrvnju“. Upravo zato u potpunosti razumijem, ali ne opravdavam, svakog imama koji zaključa njena vrata odmah nakon namaza. Svaki trgovac ima svoju robu. Samo je hodža „roba“ svom džematu. I to ona koja se može i reklamirati „vrhu“ i „ispraviti“ sugestijama predanih i mudrih džematlija. Da, sve je to palo na pleća čestitih imama. Njima treba asistirati, a ne tek sugerisati.