Iskaz iz naslova pripada, kako se bilježi, slavnom atinskom državniku Periklu, koji se prenosi kao njegov nadgrobni govor vojnicima palim za slobodu Atine. Drugim riječima kazano, sloboda je pretpostavka za sreću, a pretpostavka za slobodu je hrabrost, ili sretni su oni koji su slobodni, a slobodu im omogućava hrabrost. Iz vjerničke i kur'anske perspektive moglo bi se kazati sreća je u vjeri, a vjera je u hrabrosti da se ostave poroci, idoli, lažna božanstva i sve ono što porobljava čovjekov um, dušu i srce. Naime, vjera bi trebala osloboditi čovjeka od robovanja ovosvjetskim autoritetima i strastima, međutim da bi to postigao čovjek treba imati hrabrost da odbaci šejtanske i pozive poročne duše. Svi znamo, a možda smo i mi jedni od njih, da imamo ljude koji nemaju hrabrosti i odlučnosti u pitanjima Ovoga svijeta, ali i vjernike koji nemaju hrabrosti i „petlje“ kazati „ne“ šejtanu i svojim strastima. Uslijed toga, oni ne mogu doživjeti puninu sreće i osjetiti slast i slobodu vjere. Dakle, i u pitanjima vjere i u pitanjima Ovoga svijeta slavi se hrabrost, a prezire kukavičluk.

Ovih dana i mjeseci, april i maj, bosanske patriote sjećaju se velikih i historijskih događaja, vremena ponosa i hrabrosti, organiziranja otpora agresiji 1992. godine i prinošenja žrtava za slobodu i dostojanstvo svoga naroda, doma i domovine. Naime, proteklih dana je obilježen Dan Armije R BiH, evociraju se sjećanja na organiziranje narodnog otpora agresiji, u maju je godišnjica međunarodnog priznanja nezavisnosti naše države. To su, uistinu, veliki događaji u povijesti svakog naroda, događaji koji bude ponos, ispunjavaju hrabrošću i samopouzdanjem. Upravo zato su april i maj podsjećanje na vrijeme bošnjačke hrabrosti i ponosa.

Sjećanje na doba viteštva, ipak, miješa se sa žalom zbog sve raširenijeg uvjerenja da je to ono što nam danas sve više i izraženije nedostaje: lični i nacionalni/državni ponos i hrabrost, ideali koji daju smisao našem životu i za koje se borimo, te lična i zajednička požrtvovanost. Stoga, dok se prisjećamo hrabrosti i vizionarstva organizatora otpora agresiji, treba se pitati šta je to zašto smo se mi danas spremni žrtvovati u ličnom, porodičnom, nacionalnom i državnom pogledu. Vidimo li dalje od sebičnog interesa, lične sujete, starih ličnih netrpeljivosti kojima bezobzirno opterećavamo i one koji nisu bili ni rođeni kada su nastajali ti animoziteti? Kako je moguće da nas ne obuzme stid i ne oblije hladan znoj kada nam naumpadne da su šehidi za slobodu i dostojanstvo domovine, naroda i vjere prinijeli svoje živote, jer, što reče pjesnik, „neko je krv svoju lio da bi ti musliman bio“, a mi se tako neodgovorno i suludo ponašamo prema pitanjima opstanka i nestanka, slobode i ropstva, časti i poniženja, siromaštva i progresa.

Uza sve drugo, Islamska zajednica ima dodatnu obavezu čuvanja ovog sjećanja koje proizlazi iz emaneta i zaloga stotinu šehida-imama, muderrisa, softa, službenika IZ, zatim boraca-imama, komandanata, heroja, logoraša koji su branili slobodu i čast svoga naroda. Emanet svih ovih šehida i junaka iz strukture IZ obavezuje da se bude uz svoj narod svugdje i na svakom mjestu i ne zanemare ideali i vrijednosti borbe za slobodu i dostojanstvo.

Dakako, slobodu, u nacionalnom i vjerskom smislu, treba zaslužiti hrabrošću. Ko želi biti sretan, mora biti slobodan, a bit će slobodan ukoliko bude hrabar. Mudrost kaže da sreća prati hrabre. Prema tome, sretnu državu i zajednicu čine i čuvaju slobodni, hrabri i nesebični ljudi.

Kada je riječ o Islamskoj zajednici, ona će biti radost njenih službenika i muslimana ukoliko budemo hrabri, spremni da se žrtvujemo za njen prosperitet, odričemo se radi njenog interesa, pravimo hrabre iskorake za njeno dobro. Zato jeste pravo pitanje, bez obzira što ono, nekima, možda može izgledati otrcano: Šta smo islamu i Islamskoj zajednici od sebe dali, a šta od nje materijalno i nematerijalno uzeli i dobili?

U kategorizaciji vrlina, bez sumnje, čast i hrabrost spadaju u sami vrh. Zato mi se čini umjesnim u ovom kontekstu podsjetiti na riječi hazreti Omera, r. a.: „Allah, dž. š., nas je uzdigao islamom, pa ako budemo tražili sreću mimo njega, Allah će nas poniziti.“ Ustvari, ovdje se radi o gradaciji vrijednosti, što je na tragu duha kur'anske preporuke „ne zamjenjujte riječi Moje za nešto što malo vrijedi“. Naime, ko istinske vrijednosti dobra i istine zamijeni drugim i nižim kategorijama, nesumnjivo to čini na svoju šetu i slijedi mu poniženje. Isto tako, ko odustane od vrijednosti najvišeg reda, kao što su sloboda, hrabrost i ponos neizbježno će ga dočekati poniženje. Zato je važno da oni koji vode odgovorne poslove i vrše poslove u ime ljudi budu slobodni i hrabri, jer će tako osigurati sreću cijeloj zajednici.

Za muslimanski i bošnjački kontekst od velike važnosti je slijediti islamski princip da treba krenuti od pojedinca, od sebe, brige prvo za sebe, svoju porodicu, zatim zajednicu i tako redom. Tu hijerarhiju prioriteta treba poštovati: „O vjernici, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre“. Razumijevam, u našem slučaju, da to znači hrabrost iskazivati na pitanjima brige za stanje i položaj sebe i svoje porodice i naroda, osigurati perspektivu i opstojnost svome narodu i zajednici, a onda voditi računa o pitanjima Ummeta. Nisu preči svjetski problemi od teškoća i izazova svoga doma i domovine. Naravno, ako nam ostane energije i ljubavi rado ćemo je pokloniti i drugima.

Svaki dan nam se pruža prilika da budemo hrabri i časni, da radimo herojska djela i pokazujemo svoju ljudskost i viteštvo, te tako gradimo svoju i našu sreću. U vrijeme nevjere hrabrost je biti vjeran, u carstvu laži hrabrost je biti na istini, u vrijeme korupcije hrabrost je biti pošten, u vremenu dominacije munafikluka i dvoličnosti hrabrost je biti iskren, u vrijeme nemorala hrabrost je biti moralan itd. Ove naše svakodnevne hrabrosti će nam osigurati slobodu i sreću, učinit će nas časnim ljudima.

Za službenike Islamske zajednice, možda, bi moglo biti prvo pitanje koliko doprinosimo slobodi Islamske zajednice, odnosno koja je razina naše pojedinačne i zajedničke hrabrosti da se zaštiti njena sloboda i autonomija. Ukoliko se usmjerimo u tom pravcu, imat ćemo Zajednicu sreće i sretnih muslimana. A može li biti veća satisfakcija nego učiniti sebe i druge sretnima.