U samom njenom centru su tradicionalni bosanski muslimani koje predstavlja Islamska zajednica, na čijem je čelu reisu-l-ulema, a čiju opet okosnicu čine imami (glavni imami, muftije i muderrisi) i džemati, tj. džematlije. To su oni fini bosanski muslimani sa francuzicom tokom zime, a zima je mnogo duže od kalendarske zime, i bjelicom tokom ljeta – na glavi. Uglavnom izvršavaju sve vjerske obaveze, bez pretjerivanja, tespihaju na tespih, nemaju duge brade, a vrlo često nemaju i nikakve. Zadržat ćemo se samo na ovom opisu. To bi, dakle, bio centar vjerske bošnjačke pragme, prakse i svijesti.

Odmah s desne strane, prva tačka bila bi vehabijska, zapravo, selefijska svijest. To je već radikalnija svijest, ona koja mnogo toga zabranjuje (vrlo često i ono što nije zabranjeno, barem ne u potpunosti) ili, pak, što mnogo toga smatra obligatnim, a po prirodi te stvari nisu strogo obavezujuće ili imperativne. Takve je lahko prepoznati: duge brade i kratke nogavice. I preglasni su u borbi protiv „navodnih“ novotarija. A skroz desno, kao krajnji desni pol, dakle, desno od selefija bile bi haridžije, tekfirovci ili, pak, oni koje vidimo okupljene oko zajedničkog imenitelja ISIL ili ISIS. To su oni koji i za najmanju učinjenu „sitnicu“, koja nije po njihovom radikalnom usulu, odrubljuju glavu, kao da je kupusova. No, prije egzekucije tog nesretnika (pa zbog i tih najmanjih „sitnica“) proglase kafirom i Allahovim neprijateljem i krv mu ohalale. Ovo bi, dakle, bila desna strana od centra.

No, pored centralne vjerske misli i prakse, tj. Islamske zajednice, koja je najbrojnija, treba kazati, da nisu zanemarljive ni sufije i selefije. Mada su selefije vidljivije, zbog outfita, dok su sufije manje izraženije i pojavnije, a i njih ima u velikom broju (više simpatizera, nego aktivnih sufija). Treba kazati da su tarikati u sklopu IZ, ali i selefije su (aktivne i pasivne) džematlije IZ. Barem su to bili do sada

 

Lijevo od centra je prva tačka koja u vjerskoj tradiciji kod Bošnjaka predstavlja ono što poznajemo kao sufijsku svijest, a riječ je o dervišima, sufijama, okupljenim u tekijama (arhitektonska odrednica) i tarikatima (duhovne organizacije i putevi) pod vođstvom šejhova. Oni ukratko predstavljaju „liberalniju“ vjersku svijest u fikhskom smislu, pa i akaidskom, dok su u smislu obredne vjere isto tako uveli neke obrasce, kao obavezne, a po prirodi stvari u toj formi dakle nisu, kao npr. zajednički zikr, slijeđenje i davanje bejata šejhu i muršidu itd. A lijevo od sufija, dakle, potpuno lijevi i krajnji pol jesu šiije, a to su oni koji su sljedbenici šiijskog učenja i koji su, zapravo, pristalice i sljedbenici u ashabskom smislu samo hazreti Alije. Njih ne znamo koliko ih ima u BiH, jer oni su „skriveni“, ne odaju se. A u fikhskom i akaidskom smislu, isto tako, ubacuju stvari koje su strane i nepoznate, a ne prihvataju one stvari i učenja oko kojih postoji konsenzus svih ostalih muslimana. Oni su, opet, u tom smislu najrazličitiji i ne pripadaju ehli-sunnetskom određenju.

Dakako, krajnji polovi vjerske misli predstavljaju najveće probleme centru, jer oni imaju pretenzije istisnuti centar i funkcionalno zauzeti njegovo mjesto. No, treba kazati i ovo: niko nije postao ISIL-ovac i tekfirovac, a da je prije toga bio sufija, niti je iko postao šiija, a da je prije toga bio selefija. Ako postoje izuzeci, onda oni samo potvrđuju pravilo.

No, pored centralne vjerske misli i prakse, tj. Islamske zajednice, koja je najbrojnija, treba kazati, da nisu zanemarljive ni sufije i selefije. Mada su selefije vidljivije, zbog outfita, dok su sufije manje izraženije i pojavnije, a i njih ima u velikom broju (više simpatizera, nego aktivnih sufija). Treba kazati da su tarikati u sklopu IZ, ali i selefije su (aktivne i pasivne) džematlije IZ. Barem su to bili do sada.

Jer, sasvim je evidentno da je ta vjernička (selefijska) populacija, koja ima svoje šejhove i baška redovne aktivnosti i redovna okupljanja i predavanja na korak od formiranja svoje paralelne vjerske strukture.

Što se tiče daija izvan IZ i studenata koji su pozavršavali fakultete u arapskom svijetu i koji su sada u narodu i tu ordiniraju, oni predstavljaju evidentnu „snagu“, i taj odnos i poziciju najbolje opisuje poznata rečenica Meše Selimovića: „Suviše mali da bi postali jezero, a suviše veliki da bi ih zemlja upila.“ Dakle, u ovom povijesnom trenutku, oni su još uvijek mali da bi postali neovisno jezero (druga IZ), a već su postali suviše veliki da bi ih zemlja, tj. Islamska zajednica u miru i neprimjetno mogla apsorbirati i upiti. Međutim i oni nisu zadovoljni razvojem situacije. Očekivali su mnogo brže da će se stvari odvijati i da će mnogo brže doći do smjene. Ali, te dede i te francuzice nikako da pomru. Uvijek dođu „neke nove dede“.

No, oni su ipak na korak da proglase svoju paralelenu vjersku strukturu. Gotovo u svakom gradu imaju prostore koje su kupili, sagradili ili koje rentaju. Gotovo u svakoj džamiji imaju po jednog, dvojicu ili trojicu džematlija. To su u pravilu uvijek mlađi ljudi, koje je lahko „oberlatiti“, a rijetko su stariji ili zreliji ljudi njihove pristalice.

No, bez obzira, riječ je o energiji koja ne želi ostati i biti entropija, energiji koja ne želi da bude dio sistema u kojem treba slušati i izvršavati. Oni hoće svoj dio kolača, svoju vjersku vlast, svoj zekat kojeg već sada enormno uzimaju i ubiru. Konačno, riječ je o borbi na vjerskom tržištu.

Islamska zajednica ne može ignorirati ovo pitanje, ne može je se ne ticati, ili biti joj nevažno. U protivnom, vrlo brzo će doći u situaciju da će sa izvjesnima morati pregovarati i dogovarati čije je šta i ko može gdje i kako djelovati. Treba zauzeti kategoričan stav prema ovoj rastućoj i plaćenoj tendenciji. Inače, neki ljudi u IZ, ali i bošnjačkog političkog miljea će snositi odgovornost zbog toga što će se tradicionalni i umjereni bh. muslimani smjestiti u povijesnu ropotarnicu. Odmah do andaluzijskih Maura.