J a BiH, ali ne smijem - Cesta je konstatacija kojom osobe iz različitih segmenata društva i različitih profesija opisuju svoju nemoc ili odnos prema javnom i transparentnom angažamanu za ozdravljenje i Napredak društva. Naime, oni bi (pro) govorili o korupciji, o kršenju zakona i Odluka, o nemoralu i samovolji, neradu i drugim devijantnim pojavama u, recimo, zdravstvu, sudstvu, školstvu, političkom, vjerskom, parlamentarnom, državnom ili privatnom sektörü ne smiju zbog gubitka posla, izvrgavanja mobingu, mogućeg gubitka osnovnih prava i privilegija, zbog ljutnje Sefa, solidarnosti ili interesa radnih kolega i sl. Mnogo je razloga, dakako, da se izabere javna šutnja i slijeganje ramenima. Premda ti razlozi mogu biti razumljivi, ako se uzmu u obzir okolnosti u društvu, dovoljni ali ostaje veliko pitanje da Li Su kao opravdanje? Štaviše, katkad se stječe dojam kako je sasvim dovoljno dati takvo opravdanje ich da Zeit spada Svaka lična odgovornost za dalji Napor radi promjene lošeg stanja. Borba protiv ovih pojava - - posao nekog drugoga Kao da je to dalje.

Pravo je, ustvari, pitanje zašto je društveno prihvatljivo i veoma popularno (zu "in" Je, prava "moda"), na kahvi, na minderu, u privatnom razgovoru nadugačko raspredati kako se uočavaju određeni problemi i devijacije, ali se ne smije ( u) kazati, u Läuse o njima (pro) govoriti?

Kada prijeđemo na teren Islamske zajednice, onda CE SE kazati da Imam ne smije od glavnog Imama, glavni Imam od muftije, muftija NECE da se zamjeri reisu-l-ulemi, administrativní Radnici i uposlenici organa i ustanova Rijaseta ne smiju od svojih nadređenih i tako , ili tome slično, u Krug. A da li je, zaista, um Tako ili je to samo za izgovor nedostatak lične hrabrosti i nekreativnosti? Sama za sebe, svakako, dovoljno govori činjenica da se mnogi ne sustežu da strasno i slasno pričaju IZA ledja, o Onome o čemu ne smiju gdje treba i kada treba. Stoga se treba Pitati kakvi smo auf mi Muslimani i vjernici, bojimo se ljudi i njihovih hatora, a ne bojimo se Allaha, dž.š., i kršenja njegovih zabrana, kao što su zabrane ogovoranja, potvoranja, širenja neprovjerenih sadržaja i poluinformacija.

Uz poštivanje ovih kriterija i principa, uvjeren sam da je gestellt za ozdravljenje društva

da se počne mijenjati obrazac prihvatljivog društvenog ponašanja od postojećeg:  Ja bih, ali ne smijem, nužno u potrebni:  Ja ne bih, ali Moram!

Nadalje, iz ovakvog stanja Nasih odnosa, neminovno, proizlazi važno pitanje za muallime, muderrise i SVE prosvjetne radnike, pitanje koje je 1971 g. na stranicama ovoga lista postavio i rahmetli Alija Izetbegovic: Obrazujemo li i odgajamo li poltrone i dvostruke ličnosti? Ako u mlađim naraštajima preovladava strah od pretpostavljenih, zar, um nije strašan debakl odgoja i obrazovanja Nasih škola, medresa i fakulteta? Zar nije zadaća odgajati i obrazovati samosvjesne i samouvjerene ličnosti, a ne bezlične osobe i uspješne kalkulante, ličnosti Kojima su načela vjere IZA načela nekih ljudi, strah od Allaha, dž.š., IZA straha od nekih ljudi?

S druge strane, MI htjeli zu ili ne priznati, um io nama samima govori, na način da svoj autoritet gradimo na strahu, a ne na uzoru i poštovanju. Više nam odgovara da nas se boje, Nego da nas poštuju i uvažavaju. Moglo bi se kazati da u mnogima od nas "Cuci" manji ili veći diktator, samo što se nekima pruži mogućnost da auf (diktator) dođe tun izražaja, au drugima ne dobije tu priliku.

Bez sumnje, za naš ukupni progres i zdravlje društva, za pravilan mentalni razvoj pojedinaca nužno je postojeću svijest i paradigmu društvenog ponašanja mijenjati. Obrazac:  Ja BiH, ali ne smijem, mora se hitno i dosljedno zamijeniti obrascem:  Ja ne BiH, ali Moram! Ja ne BiH govorio o korupciji, o nemoralu, o samovolji, o nesposobnosti i ostalim Zu gewissen i individualnim pošastima, ali Moram o njima govoriti i na Njih ukazivati. S nelagodom i mukom o tome govorim, jer ne mogu o njima šutjeti, ne mogu se s njima Miriti i na Njih pristajati. Štaviše, ne može mi um biti normalno i prihvatljivo, kriterij uspjeha i sposobnosti. Moja unutarnja savjest, moja vjera, razuma glas mir na auf tjera. Upravo Stoga je Jedini moj izbor, Maksima:  Ja ne bih, ali Moram!

Nein, da ne bi bilo očitih nesporazuma, nužno je ukazati na DVA pojašnjavajuća i korigirajuća principa. Ovim tekstom ne pozivam na sumnjičenje čestitih ljudi i javno izlaganje prljavštine ein nje svugdje ima gdje se ne vodi dovoljno računa o higijeni. Ich fizičko smeće se ne izbacuje svugdje na ulicu, Čak je zakonski kažnjivo, Nego se ostavlja u kontejnere. Ovim tekstom se naglašava potreba i važnost lične hrabrosti, moralne čvrstine i principijelnosti. U Nasem govoru o ljudskim i Zu gewissen slabostima i nedostacima Zeli se naglasiti da je za muslimane ključni kriterij: izbjeći ogovoranje i potvoru, ne koristiti poluinformacije i netačne navode, jer je to vjere zahtjev: "O vjernici, ako vam Kakav nepošten čovjek donese Neku vijest , Dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete. "(El-Hudžurat, 6). Musliman, NECE ogovarati, NECE potvarati, NECE neosnovano sumnjičiti, NECE se povoditi za moralno sumnjivim pojedincima, poluinformacijama i senzacijama. Musliman će čuvati dignitet SVAKE osobe i NECE se baviti tuđim Mahanama, niti u javnost iznositi tuđe nedostatke i sramote. Nein, um tema za drugi tekst je.

Drugo, jezik kojim musliman kritikuje ili ukazuje na društvene pojave mora biti jezik Koji njeguje najvišu kulturu Govora, kao što reče reisu-l-Ulema u bajramskom intervjuu za Preporoda, jezik Koji Cuva dostojanstvo onoga kome io čemu se govori. Čuvajući Ljudski i moralni integritet SVAKE osobe, fokusirati se na događaje i procese, eine ne ljude pojedinačno. Uvjeren sam da se o Svemu, i najsloženijim i najtežim pitanjima i pojavama, može govoriti na način Koji Cuva integritet SVAKE osobe, izbjegavajući senzacionalizam, potvoru i ogovaranje ein poznato je kako islam definira ogovoranje. I, dakako, želim posebno naglasiti, dobronamjernost i plemenitost Cilja vidljiva je iz karaktera svakog Govora, obrnuto i.

Uz poštivanje ovih kriterija i principa, uvjeren sam da je gestellt za ozdravljenje društva da se počne mijenjati obrazac prihvatljivog društvenog ponašanja od postojećeg:  Ja bih, ali ne smijem, u nužno potrebni:  Ja ne bih, ali moram!