Još uvijek nije kasno da muslimani na ovim prostorima osjete blagodat konstruktivne sloge i zajedništva onih koji ih predstavljaju u političkim i državnim poslovima. Zaista, bilo je nedopustivo mnogo svakovrsnih podjela, teških uvreda i sumnjičenja. Katkad se mogao steći dojam da je svrha egzistiranja, vizija i misija nekih grupa i pojedinaca među muslimanima/Bošnjacima bila međusobna prljava borba do iznemoglosti, smišljanje što gorih i ubitačnijih načina diskreditacije, uvreda i kleveta. Prevrtljivost, gramziva borba za moć, za utjecaj i vlastito materijalno blagostanje vuklo je cijelu nacionalnu i vjersku zajednicu u moralni i fizički sunovrat. Jer, u takvim sukobima gubi se svaki mogući smisao: više nije važno ko je prvi počeo, a ko je isprovociran, ko je u pravu, a ko u krivu. Bujica zla kada se zakotrlja i krene, poput plavnog vala, nosi sve pred sobom, i one krive i one prave. Što bi se reklo: uz suho gori i sirovo. Iako bi se moglo kazati da je ljudski griješiti, ipak je šejtanski istrajavati u grijehu. Muhammed, a. s., je, prenosi se, kazao: „Svaki čovjek je grješnik, a najbolji su oni grješnici koji se kaju.“ (Tirmizi). 

Stoga je od životne važnosti da se dosadašnja paradigma političkog i ljudskog ponašanja među bošnjačkim predstavnicima promijeni, dosadašnji politički kurs usmjeri u drugom pravcu, da se jasno postavi donji prag ispod kojeg niko, ama baš niko ko baštini muslimanske i bošnjačke vrijednosti, neće ni pomišljati da prelazi, a da neće odmah morati računati na odlučno sankcioniranje voljom naroda. Muslimani Bošnjaci zaslužuju i vapijuće trebaju novu političku i državničku paradigmu, novu političku filozofiju u kojoj će snažno biti naglašen otklon od međusobnih svađa, nadilaženje povrijeđenih sujeta i ličnih kaprica. Ko će doprinijeti više i bolje, a ne ko će destruirati i blokirati više i bolje, treba biti mjera za svaki angažman u ime muslimana/Bošnjaka. Zato je krajnje vrijeme da muslimani na ovim prostorima osjete istinsku brigu i odgovornost svojih izabranih političkih predstavnika, da ih osjete svojima, sebi bliskima, da u njihovim postupcima i riječima osjete da su im muslimani važni i da oni rade za njih.

Još uvijek nije kasno da muslimani na ovim prostorima osjete blagodat konstruktivne sloge i zajedništva onih koji vode njihove poslove u kulturi, nauci i obrazovanju. Muslimane brine zamiranje kulturnog života, blijedilo bošnjačkih institucija kulture, jadikovke kako se nema novca i sl. Muslimanski i bošnjački kulturni i intelektualni duh ne samo da treba imati produkciju i u oskudici i neprilikama, nego mora i u vremenu svakovrsne podijeljenosti pokazati snagu integriranja, inkluzije raznolikih resursa i napose bdijenja nad vlastitom tradicijom. Kulturni i intelektualni duh ne poznaje barijere, nije omeđen fizičkim i geografskim određenostima, zato ono što ne može državna struktura može intelektualna i kulturna.

Još uvijek nije kasno da muslimani na ovim prostorima osjete blagodat konstruktivne sloge i zajedništva onih koji vode njihove poslove u ekonomiji, na način da se takmiče u kreiranju boljeg životnog ambijenta, razvoja ekonomske patriotske svijesti i snažne nacionalne privredne mreže.

Još uvijek nije kasno da muslimani na ovim prostorima osjete blagodat konstruktivne sloge i zajedništva onih koji vode njihove poslove u vjeri i koji tumače vjeru. Kao što nije svačije kroz selo pjevati, tako nije ni svačije vjeru tumačiti. Dakako, muslimanima trebaju oni čiji je vlastiti život tumač njihove vjere, jer vjera se živi. Stoga, oni koji žive i tumače islam tako što produciraju vjersko sektaštvo, mržnju i nasilje jesu grobari svoje i naše vjere. Zato je svako vrijeme pogodno da se takve tendencije i njihovi zagovornici prepoznaju i na njih ukazuje kao na opasnosti i sebične manipulante. Ali je i svako vrijeme pogodno da predstavnici muslimana prvo savjetuju sebe pa druge, da onoliko koliko te savjete primjenjuju u praksi, toliko i druge na njih usmjeravaju.

Još uvijek nije kasno da muslimani na ovim prostorima osjete blagodat dobrog i prijateljskog, bližeg i šireg, komšiluka koji istinski poštuje to što muslimani jesu, njihova nacionalna i kulturna prava i vrijednosti, njihov jezik i nacionalne osobenosti. Osporavanje bosanskog jezika i prava na domovinsku ljubav i brigu za cjelovitost države Bosne i Hercegovine jesu stvarne prepreke za mir i progres, trajni izvor tenzija i konfrontacija. Štaviše, bilo bi krajnje čudno da ne izazovu odlučnu reakciju i osudu, iako besmislene i samokompromitirajuće, ali, prije svega, šovinističke i neprijateljske, izjave o bosanskom jeziku ili sramna i uporna insistiranja vrha Srpske pravoslavne crkve na srbizaciji jednog dijela BiH. (Patrijarh Irinej: „Republika Srpska je srpska država stvorena u našem vremenu... RS postoji i postojaće na radost celoga srpstva.“; Bački episkop SPC Irinej (Bulović): Reka Drina ne razdvaja, već „spaja srpski narod sa obe obale reke“, može se reći da su RS i Srbija jedna celina i da predstavljaju „suštinsko jedinstvo i zajedničko organsko pripadanje čitavom pravoslavnom svetu“. - Novi Sad, 19. 10. 2015.) Dakako, još uvijek nije kasno da vrh Srpske pravoslavne crkve pokaže poštovanje prema muslimanima/Bošnjacima, njihovim nacionalnim i vjerskim vrijednostima i domovinskim korijenima, te odustane od uzaludnog nastojanja srbizacije i pravoslavizacije domovine Bošnjaka. Ranije je to činjeno putem genocida, a sada drugim sredstvima.

Još uvijek nije kasno da muslimani na ovim prostorima osjete blagodat dobrog i prijateljskog, bližeg i šireg, komšiluka koji poštuje njihovu vjeru, koji ih ne stigmatizira, ne širi predrasude i ne sumnjiči. (Premijer Mađarske Viktor Orban za njemački magazin Focus, br. 43/2015., u „duhovnom smislu islam ne pripada Evropi. On je set pravila drugog svijeta“.) Muslimani Bošnjaci ne žele za sebe ni gram više prava, ali ni gram manje. Što žele sebi to pružaju i drugima. Međutim, najblaže kazano, ponižavajuće je nepovjerenje prema njima, potreba da im se spočitava njihova vjerska odrednica, da ih se drži pod nekom vrstom supervizije. Muslimani osjećaju da im se želi nametnuti jaram, uspostaviti majorizacija manjine nad većinom. Kao što nije prihvatljiva majorizacija većine, nije ni manjine. Zato su iskreno partnerstvo, stvarna i efektivna ravnopravnost sigurni zalog uspjeha i sreće za sve.

Još uvijek nije kasno da, jednostavno, budemo ljudi, braća i sestre po Ademu, a.s.!