Odgovornosti, dužnosti i prava roditelja prema ličnosti djeteta
U svakodnevnom životu svaki pojedinac bio on dijete ili odrasla osoba nužno svojim ponašanjem i govorom otkriva nam i odgoj koji u sebi nosi iz porodice. U porodici se, ustvari, ostvaruje proces formiranja čovjeka koji započinje odmah po rođenju djeteta. Neminovno je da je, onda, porodica prirodna sredina djeteta u kojoj se oblikuje ličnost djeteta u širem smislu. U porodici se, kao društvenoj zajednici, od samog rođenja odvija život ljudske jedinke, oblikuju se temelji ljudske ličnosti i ostvaruje proces njenog odgoja i socijalizacije. Od porodice se , u tom kontekstu, očekuje da ostvaruje reproduktivnu, ekonomsku , emotivnu, zaštitnu i odgojno- moralnu funkciju.
Na osnovu izrečenog, slobodni smo ustvrditi da porodica kao osnovna ćelija društva daje i najveću podršku djeci. Bolje nego bilo gdje drugo, individua se formira u porodici. Porodica, odnosno roditelji, osnovni su i najbolji oslonac svom djetetu. Osim toga, roditelji svojim ponašanjem, odgojnim djelovanjem, socijalnom i emotivnom iskustvu i drugom itekako utječe na njih. Komunicirajući međusobno, roditelji prenose svoje poimanje svijeta, a djeca njihove osobnosti prihvaćaju razvijajući dalje svoje vrijednosti. Za jednog roditelja možemo reći da je u svom odgoju uspješan ukoliko se njegov odnos prema svom djetetu temelji na ljubavi, poštovanju i povjerenju. Naravno, odgojem roditelji usmjeravaju to i takvo djetetovo ponašanje uz mogućnost da korigiraju djetetove oblike ponašanja koji su neprimjereni. U odgoju, djetetu su time potrebna jasna uputstva šta je dobro i pravilno, a šta je negativno. Na taj način dijete oblikuje svoje ponašanje i preuzima odgovornost za svoje postupke.
S obzirom da se uloga porodice kroz historiju mijenjala tako da se ona pomjerala i fokusirala na dijete to su se i roditelji neminovno priligođavali djetetovom odgoju. No, ona (porodica) je u svojoj osnovi zadržala onu svoju zaštitnu moralno-odgojnu funkciju. Štaviše, porodica je, pored te primarne uloge, imala i ima funkciju da "ublaži dogmatski izraz i nametanje društvenih vrijednosti od strane spoljašnjih instutucionalnih aktera, a to je važno za proces razvoja ličnosti, jer pojedinac je u stanju da reagira kao 'elastični sunđer između vrijednosnih zahtjeva i njihovog svakodnevnog praktikovanja" (A.Milić, 2007: 220).
Konkretna prava djeteta
Konvencija o pravima djeteta zahtijeva od država da priznaju da svako dijete rođenjem ima pravo na život, te da one osiguraju u najvećoj mjeri opstanak i razvoj djeteta. U Konvenciji Ujedinjenih nacija o pravima djeteta (1989.) pridodat je član Građanskog zakonika koji kazuje: „Roditeljski autoritet jeste skup prava i obaveza čiji je cilj dobrobit djeteta. On pripada majci i ocu sve do ponoljetstva i osamostaljenja djeteta kako bi zaštitili njegovu bezbjednost, zdravlje i moralne vrijednosti, da bi osigurali njegov odgoj i omogućili mu razvoj uz poštovanje njegove ličnosti. Roditelji uključuju dijete u donošenje odluka u vezi s njim, prema njegovoj starosti i stupnju zrelosti“. U pravnom pogledu, riječ je o međunarodnom pravnom dokumentu koji je praktički iznad zakona pošto predviđa i sankcije za države koje se ne pridržavaju odredaba. Međutim, šta je u praksi odnosno koliko je takav dokumenat odista potreban djeci?. Odgovor tome možemo pronaći u razlogu što je dijete biće u razvoju, nema izgrađenu svijest, te mu je potrebna zaštita u smislu daljeg njegova pravilnog razvoja. Jednostavno, dijete treba odrasle za pomoć kako bi odraslo u odgovornu osobu koja će uživati svoja prava, ali i poštovati prava drugih. U tom pravcu neophodno je djeci, najprije, osigurati osnovne uslove za život . Da bi dijete bilo svjesno svog statusa ono mora znati svoja prava koja se, između ostaloga, ogledaju u pravu:
- na život
- na zaštitu od diskrimancije
- na postupanje u njegovom najboljem interesu
- na odgovornost porodice i društva
- na osobni identitet
- na život s roditeljima
- na slobodu izražavanja, mišljenja i vjere
- na privatnost
- na zaštitu od nasilja i zanemarivanja
- na posebnu zaštitu ako ima teškoće u razvoju
- na zdravstvenu zaštitu
- na besplatno obrazovanje
- na zaštitu od teškog rada i izrabljivanja
- na upoznavanje s Konvencijom o pravima djeteta.
"Roditelji su obavezni i odgovorni upoznati dijete sa njegovim pravima i omogućiti mu njihovo ostvarenje (član 132)... Upoznavanje djeteta s posebnim pravima je značajno za dijete: saznanjem da mu ona pripadaju, dijete će postati svjesno da je poseban subjekt i titular prava čije ostvarivanje i zaštitu može zahtijevati, kako od roditelja, tako i od subjekta izvan porodice" (S.Bobić, N. Traljić 2007: 149).
Odgovorno roditeljstvo
Već odlukom o rađanju djece svaki roditelj trebao bi biti svjestan da automatski prihvata i odgovornost za njih. Međutim, jedno je prihvatiti odgovornost, a drugo je te odgovornosti se pridržavati. Pojedini roditelji, naprosto, nisu svjesni te i takve svoje obaveze u podršci djeci, pa otuda nastaju problemi i po pojedinca i po društvo u cjelini. O tome zorno govori veliki broj nezbrinute djece koja postaju društveni problem. Različite ustanove pokušavaju zamijeniti takav nedostatak podrške, ali jednostavno oni ne mogu nadomjestiti ljubav roditelja koja je veoma važna za razvoj svakog djeteta. Dok pojedina djeca nemaju podršku roditelja ili već su im roditelji nepoznatog porijekla, drugi mogu imati roditelje koji ih zlostavljaju, omalovažavaju i ukratko loše postupaju sa njima. Dakako, takvo ponašanje pokušava se regulirati i zabraniti brojnim člancima Porodičnog zakona, ali to nije dovoljno, jer provedba nije uvijek moguća, pogotovo u porodicama koje svoje probleme kriju kao "zmija noge" i drže ih "iza zatvorenih vrata". U suštini, bez doprinosa roditelja koji će omogućiti ostvarenje prava djeteta ona se ne bi ni mogla realizirati. Jer, dijete se u krajnjoj liniji ne može samo štiti.
Današnji roditelji su u nezavidnom položaju jer želeći prenijeti iskustva odrastanja, koja su oni preuzeli od svojih roditelja, nailaze na niz zamjerki. Jedni prihvataju tradicionalni način odgoja (odgoj uzorom -primjerom) i time postaju roditelji poput svojih roditelja, a drugi idu u suprotnost ne želeći biti kao oni. Pitanje koje im se nameće jeste- kako odgajati dijete u današnjem vremenu- brinuti o njima i njihovom integritetu, i ujedno biti dobar model i roditelj s autoritetom?. Na njega je , zasigurno, teško dati valjan odgovor. No, praksa je pokazala da ne postoji model roditeljstva kojim bi se mogao zamijeniti onaj stari. Ono što je moguće jeste truditi se biti dobar roditelj i ključno- roditelj koji preuzima odgovornost za svoje roditeljstvo i odnos s djetetom. Dakle, roditelj treba uvijek biti odgovoran i brinuti o kvalitetu odnosa između sebe i djeteta. U tim interakcijama roditelji trebaju biti ni odviše strogi ni odviše popustljivi. Lijepo je to književnik Zija Dizadarević opisao u svojoj pripovjetki kada je sin pitao majku kojom stranom puta da ide pa je dobio mudar odgovor: "ni lijevo ni desno, nego onako". Kao savjet, ovdje, poslužimo se i Gandijevom izrekom koja glasi: "Pametni roditelji dopuštaju svojoj djeci da poneki put i pogriješe". Što bi rekli: I na grješkama se uči.
Dužnosti roditelja
Dužnosti roditelja su nedvojivo vezani za dužnosti djece prema roditeljima s tim da je težište pri tome na dužnostima roditelja odnosno pravima djeteta. Na to, uostalom, ukazuju odredbe Porodičnog zakona, u kojima se ističe da su roditelji dužni starati se o životu i zdravlju svoje djece. Svaka od tih navedenih dužnosti predstavlja, ujedno, i pravo djeteta. Otuda se roditeljske dužnosti prema djetetu odnose na one koje se tiču ličnosti kao i na one vezane za imovinu. Dužnosti roditelja koje se u pravnom kontekstu tiču ličnosti djeteta mogu se podijeliti na:
- čuvanje i odgajanje djeteta
- obrazovanje djeteta
- zastupanje djeteta
- izdržavanje djeteta
Prva dužnost vezana za čuvanje i odgajanje djeteta je najvažnija. Ona se tiče dužnosti roditelja da štiti svoju maloljetnu djecu počev od one svakodnevne brige o ishrani, smještaju, obući, liječenju i sl. Neminovno, roditelji svoje dijete nadalje uče pravilima života da bi ga na kraju osposobili za samostalan život.
Što se tiče odgajanja ono podrazumijeva staranje o djetetovom fizičkom, moralnom i intelektualnom razvoju. Da bi se i jedno i drugo (čuvanje i odgajanje) ostvarilo neophodno je da dijete živi zajedno sa svojim roditeljima. Na taj način, roditelji imaju uvid u djetetove aktivnosti i ukoliko bude devijantnih problema mogu preuzeti odgovarajuće mjere. Žan Žak Ruso kaže: "Odgajanje djece je posao u kome moramo znati kako da trošimo vrijeme da ga ne bismo zauvijek izgubili". Osnovni uvjet za ispunjenje ovih dužnosti je zajednički život djeteta sa roditeljima. Polazeći od toga zakonodavac normira to pravo osim u slučaju ako postoje opravdani razlozi kada djeca mogu živjeti odvojeno. Konvencija o pravima djeteta takvo razdvajanje čini opravdanim ako je dijete zlostavljano ili zanemareno od strane roditelja.
Druga dužnost sastoji se u djetetovom obrazovanju sve do navršenog punoljetstva (član 136.stav 1.PZ). Zakonodavac normira dužnost roditelja da se brinu o redovnom osnovnom i srednjem školovanju djeteta (čl. 136.stav 2). Ukoliko roditelj ima sredstava i dijete izrazi želju oni dalje mogu nastaviti školovanje. Time obaveza prestanka školovanja sa punoljetstvom ne prestaje( najduže do navršene 26.godine života). Ova dužnost je propisana Konvencijom o pravima djeteta kao i Ustavom BiH (čl.II stav 3) i Ustavom FBiH (II A. član 2). Osnovno obrazovanje je proglašeno obaveznim i besplatnim za sva lica.
Treća dužnost se odnosi na zastupanje djeteta. Naime, dijete nije samo sposobno uključiti se u pravni promet uslijed čega njegovi roditelji pravno zastupaju djetetove interese. Tako roditelj može zastupati dijete u svojstvu punomoćnika da zaključi određeni pravni posao. Roditelji vrše zastupanje djeteta do njegovog punoljetstva. Međutim, Porodični zakon omogućuje da maloljetnik do navršenih 15 godina koji radom ostvaruje prihode može raspolagati zaradom, s tim da je dužan doprinositi za svoje izdržavanje, odgajanje i obrazovanje.
Četvrta dužnost je sadržana u izdržavanju djeteta (Porodični zakon FBiH čl.230). Ova obaveza nadživljava roditeljsko pravo, jer ne prestaje sa punoljetstvom djeteta i kao takva je pretpostavka za sva druga prava i dužnosti prema djetetu. Naime, prema Konvenciji o pravima djeteta, roditelji trebaju osposobiti i finansijski osigurati društveni i svaki drugi razvoj svoga djeteta. Porodični zakon još kaže da to izdržavanje se može produžiti nakon punoljetstva kada je dijete zbog bolesti i nedostataka nesposobno za rad, te da ono traje dok traje nesposobnost.
Roditeljsko pravo i odgoj ličnosti
Da bi jedna porodica bila zdrava i homogena neophodno je da roditelji imaju prava i dužnosti starati se o ličnosti i interesima svoga djeteta. U tom smislu, potrebno je urediti porodične odnose, pomagati se i međusobno podržavati, te raditi u interesu svog djeteta. Sporazumno i ravnopravno oba roditelja na tom polju podizanja i odgoja djeteta imaju svoju odgovornost. Sva prava i dužnosti kao i odgovornosti koje roditelji imaju prema djeci označavaju se pojmom roditeljsko staranje. Time se roditelji i zakonski obavezuju raditi u interesu djeteta. Naime, kada Porodični zakon FBiH priznaje djetetu određeno pravo, pravno regulirajući roditeljsku odgovornost, roditeljima se stavlja u dužnost da omoguće ostvarivanje tog prava. Roditeljsko pravo je lično i apsolutno pravo roditelja. Ono se ne može prenijeti na druga lica niti ga se roditelji mogu odreći. Bilo kako bilo, u domenu roditeljskog prava ista prava imaju i otac i majka u odnosu na dijete koje je u svim slučajevima na prvom mjestu. Ovaj princip se posebno održava na položaj vanbračne djece, koja su sve manje degradirana, što će reći da se u svojim pravima približavaju pravima djece rođenih u braku.
Inače, roditelj je najbliži krvni srodnik. On se brine o svom djetetu, daruje mu ljubav i omogućuje odgojno djelovanje. Tu su velike mogućnosti odgojnog djelovanja pošto su djeca od najranijeg doba najosjetljivija za odgojne ujecaje. U odrastanju, mladom ljudskom biću potrebna je pomoć i podrška u razvitku. To im najviše može pružiti porodica. Ako je ona (porodica) uravnotežena i harmonična onda se može očekivati da to bude i dijete. U skladu sa time je i izreka Aleksandra S.Nila: "Ako vaše dijete laže, to znači ili da vas se plaši, ili da vas podržava. Roditelji koji lažu imaće djecu koja lažu. Ako od djeteta hoćete istinu, nemojte da ga lažete".
Preduvjet dobrog porodičnog odgoja su , dakle, skladni porodični odnosi. Ako roditelji, međutim, ne žive u porodičnoj zajednici, odluku o tome sa kojim će roditeljem dijete živjeti donosi sud. Organ starateljstva, na zahtjev suda, dostavlja svoje mišljenje koje sačinjava zbir mišljenja socijalnog radnika, psihologa, pedagoga, pravnika.
Staranje oba roditelja se ovdje nameće kao nužno. Jer, "zajednički život sa djetetom omogućuje roditeljima da kontroliraju dijete, njegove aktivnosti, postupke i odnose, i da, onda kada za tim nastane potreba preduzmu odgovarajuće mjere prema djetetu. Kontroliranje ponašanja djeteta zakonodavac normira i kao dužnost roditelja, čije izvršavanje zavisi od uzrasta i zrelosti djeteta (član 134. stav 3)". (S.Bobić,N,Traljić, 2007: 151)
Zaključak:
Porodica neminovno postavlja temelje cjelokupnoj ličnosti djeteta, i to ostvarivanjem fizičkog, intelektualnog, moralnog, estetskog i radnog odgoja. Ona daje ono što je bitno i od čega kasnije škola i ostale društvene institucije polaze i na čemu grade odgojni utjecaj na dijete. Osim toga porodični odgoj ima naročiti značaj i za emotivni razvoj ličnosti. U porodici roditelji svojim aktivnim odnosom i zdravim odnosom grade ličnost svoga djeteta. Pri tome, oni trebaju voditi računa da kod dijeteta stvaraju vrijednosti samopoštovanja i samopouzdanja. Ako roditelji omalovažavaju, vrijeđaju ili okrivljuju djecu ona će kao osobe u sebi razvijati negativne stavove. Nasuprot, roditelji koji poštuju dječiju ličnost i njegovo pravo na izbor imaće zrele i odgovorne osobe koje su spremne graditi zdravo društvo. U tom kontekstu stoji i uputa roditeljima da djeci ličnim primjerom pokažu kako i šta treba da usvoje. Sa djetetom se treba dogovarati, saslušati njegovo mišljenje i podržati ga u dobru. S druge strane, za djecu je nazamjenljiv osjećaj ljubavi koji ih međusobno povezuje s roditeljima. Ljubav prema roditeljima je osnovni uslov za razvoj drugih socijalnih vrijednosti.
Pozitivan odnos sa roditeljima i porodica vrlo su značajan oslonac djeci u procesu razvoja slike o sebi i u procesu individualizacije ličnosti.
Literatura:
- Bubić Suzana i Traljić Nerimana: "Roditeljsko i starateljsko pravo", Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2007.g.
- Milić Anđelka: "Sociologija porodice", Čigoja štampa, Beograd, 2007.
3.A.Mahmutović i grupa autora: "Slike o sebi i prevencija poremećaja u ponašanju mladih, Štamparija Fojnica, Fojnica 2010.
Internet:
- http:/ www. ustav-bih.com
- tripod. com/id1.html.
- http:// psihologija.autentik.net.brak (pregledano 11.10.2010 u 11h)
- http:// www.sanjalica.com/forum/viewto
