Da nije bilo nje, njenih časnih i hrabrih vojnika, moralnih i profesionalnih oficira, ponosnih i odvažnih generala, između ostalih: Rasima Delića, Mehmeda Alagića, Atifa Dudakovića, Sakiba Mahmuljina, Sefera Halilovića, Fikreta Ćuskića i tako redom, ovo bi bio, između susjednih država, podijeljeni i okupirani prostor, a Bošnjaci svedeni da prihvatljivu manjinsku mjeru, poput Indijanaca.

Beneficije i privilegije koje danas proizlaze iz lagodnog poslaničkog, ministarskog, premijerskog, ambasadorskog i svakog drugog upravljačkog ili utjecajnog položaja, ne samo bošnjačkih predstavnika nego i Srba i Hrvata, zasluga je Armije BiH i njenih generala. To što Milorad Dodik, ili bilo koji drugi srpski dužnosnik, ima sadašnju moć i položaj, to je zahvaljujući Armiji BiH. Da nije bilo nje, bila bi to srbijanska periferija, a mnogi poznati i danas utjecajni srpski političari potpuni anonimusi.

Armija Republike Bosne i Hercegovine i njeni generali ne daju mira prljavoj savjesti zločinaca, koji ne mogu podnijeti da je neko iz rata izašao čist, da nisu sprovodili projekat uništenja drugih naroda, te da su određene nedostojne pojave bili incidenti, a ne dio zločinačkog plana. Zato oni viču: hapsite i osudite te „ljude-čistunce“, te generale, kako bi se časna Armija kompromitirala i uspostavio privid ravnoteže činjenja zločina.

 

Ustvari, generali Armije Republike Bosne i Hercegovine, u periodu 1992. – 1995. godine, radili su ono što su morali, ono što se od pamtivijeka činilo u sličnim situacijama. Štitili su narod od uništenja i branili suverenitet napadnute domovine, članice Ujedinjenih naroda, branili temeljne principe međunarodnog prava. Predvodili su narodnu vojsku koja je odbijala agresorske napade, potpomognute kvislinzima, petokolonašima i izdajnicima domovine. Da, to je bila Armija Bosne i Hercegovine predvođena njenim generalima. Oni su bili u najčasnijoj i najhumanijoj misiji onoga što se u svim narodima i svim ljudskim epohama slavilo i veličalo, čemu su se pjevale slavodobitne pjesme i himne, davala najviša priznanja i počasti. Šta je časnije od čuvanja slobode i odbrane naroda od stradanja i genocida?

A šta bi bilo s ovim narodom da nije bilo generala i Armije BiH, podsjetio je tužilac Alan Tiger prilikom prošlosedmičnog svjedočenja predsjednika enititeta RS Milorada Dodika, kao svjedoka odbrane glavnoosumnjičenog za genocid u BiH generala Ratka Mladića u Hagu. Danas nekome, možda, može izgledati nestvaran i apsurdan taj pakleni plan uništenja bošnjačkog naroda. Naime, prema medijskim izvještajima, tužilac Tiger je spomenuo 24. sjednicu Skupštine bosanskih Srba, održana 8. januara 1993. godine u Bijeljini, na kojoj je Vojo Kuprešanin postavio pitanje, kao dnevni red na Skupštini: Da li je muslimanski narod uopšte narod, dodavši da je Bosna i Hercegovina srpska zemlja od pamtivijeka. Uključio se i predsjednik Skupštine Momčilo Krajišnik i dao za pravo ovim Kuprešaninovim tvrdnjama. Izvjesni poslanik Knežević rekao je da su muslimani narod koji nema atribute da bude narod. „Oni su više sekta... Hoćemo li onda, upitao je Skupštinu, da muslimane rasrbimo i kažemo da mi ne prihvatamo tu vještačku naciju?“ Tada se počelo tvrditi da se muslimani trebaju proglasiti „vjerskom sektom turske orijentacije“. Na kraju je Krajišnik postavio čudno pitanje: Da li ima iko išta protiv da muslimani nisu narod? Ovaj prijedlog svi su jednoglasno prihvatili i „odlučili da muslimani nisu narod.“

Ova skandalozna i sramna rasprava i odluka, nesumnjivo spada u sami vrh tamnih strana ljudske povijesti i ideologija zla i mračnjaštva. Ovdje se radilo o zvaničnom zakonodavnom organu, doduše samoproglašenom, a ne pojedinačnom ispadu. Koja je razlika između nacističke Njemačke koja je bila konstituirana na politici progona i stigmatizacije cijelih naroda i Skupštine, odnosno politike vođstva tadašnjih bosanskih Srba? Identičnost njihovih praksi upravo nameće potrebu da se, kao što je izvršena denacifikacija nakon Drugog svjetskog rata u Njemačkoj, na isti način izvrši denacifikacija unutar eniteta RS, jer nekadašnji članovi Skupštine, vlada i drugih tijela entiteta RS koji su donosili odluku da jedan narod nije narod i tu odluku sprovodili čineći genocid, ne mogu još uvijek obavljati odgovorne državne dužnosti.

Upravo onima koji su tada odlučili da Bošnjaci nisu narod, smetaju generali Armije Bosne i Hercegovine, jedine legitimne i legalne oružane, državne formacije. Ne samo da se ne mogu pomiriti sa porazom svojih zločinačkih ideja, nego ne mogu podnijetu čistotu ciljeva i profesionalizam Armije Republike Bosne i Hercegovine. U povijesti nije nepoznata činjenica da u grijeh i zločin ogrezli pojedinci i grupe ne mogu podnijeti čestite i moralno čiste ljude u svome okruženju. Kur'an navodi primjer Luta, a.s., i njegovog naroda. Naime, narod koji se bijaše moralno sunovratio, gušio se u živom blatu grijeha i razvrata, uključujući i homoseksualizam, nije mogao podnijeti one koji nisu bili njegovi saučesnici, u grijehu i razvratu. Čak nisu mogli podnijeti da ih bilo ko podsjeća na njihov razvrat, zato su tražili da se oni koji nisu bili isti kao oni protjeraju. Njihov progon je tražen zato što su bili moralni i čestiti ljudi: „Istjerajte Lutovu porodicu iz grada vašeg, oni su ljudi-čistunci!“ (En-Neml, 56).

Armija Republike Bosne i Hercegovine i njeni generali ne daju mira prljavoj savjesti zločinaca, koji ne mogu podnijeti da je neko iz rata izašao čist, da nisu sprovodili projekat uništenja drugih naroda, te da su određene nedostojne pojave bili incidenti, a ne dio zločinačkog plana. Zato oni viču: hapsite i osudite te „ljude-čistunce“, te generale, kako bi se časna Armija kompromitirala i uspostavio privid ravnoteže činjenja zločina.

U vrijeme kada se najavljuju hapšenja ili već hapse armijski generali, skorašnje hapšenje generala Sakiba Mahmuljina na tako sraman i ponižavajući način, od ključne je važnosti postaviti pitanje: smije li narod izdati generale koji nisu izdati znali? I kakav bi to narod bio? Ne kažem vlast, jer narod ne smije izdati svoje branioce, ostaviti ih same, i na cjedilu, čak iako vlast ne reagira adekvatno ili ne pokazuje dovoljno sluha. Iako se, skoro, ništa organizirano ne čini na njegovanju i razvijanju takvog duha, ipak, uvjeren sam, nesalomljivi patriotski i slobodarski duh naroda nikada neće dopustiti poniženje generala i tekovina borbe za nacionalnu slobodu i dostojanstvo.

Ne smije se dopustiti ponižavanje generala i boraca Armije BiH. Oni koji šute na nepravdu su saučesnici u nepravdi. Armija Bosne i Hercegovine - njeni vojnici, oficiri i generali - naš su ponos, naša moralna snaga, zalog sa kojim čista obraza idemo u budućnost. Nikada im se odužiti i zahvaliti ne možemo.

Stoga je na potezu narod kojeg su generali branili.