U vremenu općeg nerazumijevanja, sijanja straha, traganja za novim neprijateljima, širenja mržnje među vjerama i narodima poruke pape Franje, koje je izrekao u džamiji u Bangui, u Centralnoafričkoj Republici, 30. 11. 2015. god., pokazuju duhovnu snagu čovjeka predanog vjeri, miru i međusobnom uvažavanju. Papine poruke da su “kršćani i muslimani braća, neprijateljstvu moramo zajedno reći ne”, izrečene u džamiji i gradu u kojem su ekstremisti pobili i protjerali hiljade muslimana ohrabruju i daju inspiraciju za dalji i dugoročni rad na razvijanju povjerenja među ljudima. Papa Franjo je misionar, pronositelj kršćanskog vjerovanja, ali papa Franjo je najprije čovjek koji u drugom čovjeku gleda brata. Da li se papine poruke čuju u Evropi? Hoće li papine poruke imati utjecaj na stvarni život i odnos među ljudima? Koliko se papine poruke čuju u Sloveniji? Ima li papa Franjo protivnike u Crkvi? Na ta pitanja nema jednostavnih odgovora, ali je činjenica da je papa Franjo čovjek mira. Vjerovatno to smeta muslimanskim, katoličkim i sekularnim ekstremistima i militaristima željnih novih bogatstava, to smeta ljudima loših namjera. Na to se papa Franjo ne obazire, snagom vjere ruši predrasude i nametnute mentalne granice među ljudima. Osobno sam imao priliku susresti se s papom Franjom. Od njega kao čovjeka vjere slušamo poruke koje treba poštovati i tragati za vrijednostima koje nas povezuju. Mir počinje od pojedinca. Zato je papa Franjo glasnik mira. Budimo i mi glasnici mira i podržimo koncept života u kojem drugačiji nije po automatizmu neprijatelj. Za nas su te poruke važne i u Sloveniji. Nakon terorističkih napada u Parizu sve je više horskoga nastupanja kako je islam kriv za sve probleme Evrope. To je tragična manipulacija. Sve statistike govore da muslimani u Evropi nemaju nikakav ekonomski, pa naravno ni politički uticaj, a to su parametri koji određuju moć u društvu. Muslimani pripadaju srednjem i nižem društvenom sloju u Evropi. Pojedinci su samo izuzetak. Nemaju intelektualne elite koja bi mogla artikulirano govoriti o problemima s kojima se kao muslimani suočavamo. Zato je taj medijski pritisak opasan, jer produbljuje neznanje, neprijateljstvo i nerazumijevanje među ljudima i opasno širi islamofobiju. Naravno, postoji problem ekstremizma i nasilja kojeg šire pojedinci i grupe koji su muslimani. Potpuno je pogrešno taj problem svesti samo na vjerski, a zanemariti druge faktore, kao što su socijalni, politički, ekonomski i drugi.

U svome radu smo često bili prisiljeni slušati različita poniženja od pojedinih ministara, notara, političara, novinara, službenika itd. Jedan utjecajni političar me je podučio da “poznaje neke Bosance koji su mu gradili kuću”. Kao da je sramota raditi u građevinskom sektoru, ali je valjda htio meni staviti do znanja da je nama Bosancima mjesto u građevinarstvu. Notarka me je podučila da se “sve u Sloveniji provjerava osim ko je premijer vlade i ljubljanski nadbiskup”. Novinarka važne TV stanice me je podučila da “islam promovira nasilje”. Jedan me je političar pitao jesam li se spreman ispričati za turske upade u Sloveniju, opet drugi hoćemo li se prestati zalagati za izgradnju džamije?

Zato su važna slijedeća pitanja: Može li se očuvati međusobno razumijevanje i društvena stabilnost, međuvjerski suživot u Sloveniji? Odgovor je jasan. To je obaveza. Mora se očuvati! Sve drugo bi bila katastrofa. Kršćani i muslimani imaju zajednički etički okvir zasnovan na abrahamovskom temelju, a u sekularnom društvu sa svim ljudima i građanima, agnosticima, osobama indiferentnim prema religiji i svim sljedbenicima drugih vjera, dijele vrijednosti poštivanja različitosti, pravnoga reda i ljudskih prava i sloboda koje su generacije ljudi teškom mukom izborile. U eri globalizacije ne možemo reći da svjetska pitanja ne utječu na lokalne odnose. Da li su naši međusobni odnosi u Sloveniji dovoljno stabilni i snažni, je li međusobno povjerenje izgrađeno do te mjere da na nas neće utjecati događaji na međunarodnom planu? Nikada ne možemo biti sigurni.

Razbijanje atoma i predrasuda

Mir nije samopodrazumijevajuće stanje društvenih odnosa, kao što to nije ni povjerenje među ljudima. U slovenskom historijskom pamćenju period Osmanske vlasti na Balkanu ostao je u negativnom sjećanju. Mada postoji niz stereotipa i predsrasuda o Bosancima i muslimanima, ne postoji izrazito antimuslimansko raspoloženje u Sloveniji. Zašto ga pojedini mediji podgrijavaju i pokušavaju to postaviti kao novi odnos u društvu? I ranije je bilo ksenofobnih izjava “kako su bosanski radnici došli u razvijenije kulturno područje i da se moraju naučiti kulturi novoga okruženja”. Međutim, bilo je snažnih reakcija. Kao da postajemo društvo koje ne reagira na fabricirane laži. U proteklim godinama uložili smo puno energije da slovenskoj javnosti približimo naše poglede na islam, ulogu Islamske zajednice, džamije itd. Čak smo u određenim fazama imali osjećaj da smo značajno napredovali u otklanjanju stereotipa o islamu. Ipak, kao što bi rekao Ajnštajn: “Lakše je razbiti atom nego predrasude”. Predrasuda prema muslimanima je još puno. Očito će još dosta Ljubljanice proteći dok se eliminiraju mržnja, širenje straha, neprijateljstva prema drugačjim, itd. Predrasude su korijen mržnje, a mržnja prema drugim vjerama, rasama, općenito prema drugačijim od nas jeste bolest. Svako na svome području mora dati svoj doprinos u liječenju ljudi od te opake bolesti. Vjera ne smije biti instrument za mržnju. Tamo gdje se to dogodi to dovede do strašnihih zločina. To je razlika između zrelih i nezrelih društava, to dijeli civilizirana društva od neciviliziranih. Brojni su primjeri u povijesti mogućeg i uspješnog suodnosa i međusobnog uvažavanja ljudi različitih vjera. Postoji li apsolutna jednakost i iste mogućnosti za sve? Vjerovatno, ali samo u teoriji. U praksi rijetka su takva društva. Mi muslimani u Sloveniji često pristajemo na pod navodnicima “manje prava” zaradi opće stabilnosti i međusobnoga suživota, jer istinska vjera ne dolazi do ljudi putem zakona i nametanja nego iz srca. Engleska izreka to odražava na slijedeći način: Life is not fair. Mnogi postupci prema našim zahtjevima za projekte IZ nisu bili fair. Shvatili smo, to je pozitivna diskriminacija.

Iz moga iskustva mlada i srednja generacija muslimana u Sloveniji ne zna ništa o Safvet-begu Bašagiću, Džemaludinu Čauševiću, Mula Mustafi Bašeskiji, ali znaju puno o Francu Prešerenu, Ivanu Cankarju, Tonetu Pavčku itd. Većina ih nije pročitala nijednu knjigu na bosanskom jeziku.

 Posljednjih dana u slovenskim medijima ponovo se intenzivirala rasprava o islamu i muslimanima. Svaka ta rasprava postavlja malu zajednicu muslimana u Sloveniji u fokus većinskog stanovništva. Jasno je da manjina nikada nema instrumente niti mogućnosti artikuliranja općih stavova u većinskome okruženju. Svaka manjina je u nekoj vrsti podređenoga položaja jer ovisi od volje većine. Ako nisu snažni mehanizmi pravne države onda manjina zapada u područje svakodnevnog poigravanja i ponižavanja sa osnovama njezinog identiteta. Preko 98% muslimana u Sloveniji su Evropljani. Najveći je broj Bošnjaka, značajan broj Albanaca i drugih etničkih grupa. Većina ih je asimilirana u slovensku kulturu. Muslimani u Sloveniji se mogu samo vjerski ostvarivati, jezički oni su Slovenci, jer većina muslimana u Sloveniji govori slovenski kao prvi jezik. Ovdje ne mislimo na ljude s privremenim ili stalnim boravkom, koji u Sloveniji rade za minimalne plaće, bez kojih su više puta ostali. Iz moga iskustva mlada i srednja generacija muslimana u Sloveniji ne zna ništa o Safvet-begu Bašagiću, Džemaludinu Čauševiću, Mula Mustafi Bašeskiji, ali znaju puno o Francu Prešerenu, Ivanu Cankarju, Tonetu Pavčku itd. Većina ih nije pročitala nijednu knjigu na bosanskom jeziku. Na osnovu toga sam u maju 2015. u gostovanju u emisiji Odmevi kod gosp. Bobovnika rekao da će za dvadesetak godina većina članova IZ biti slovenski državljani. Ljudi zlih namjera su montažom zloupotrijebili tu izjavu i napravili konstrukt u kojem su mi lažno podmetnuli kako sam izjavio da će za dvadeset godina većina slovenskih državljana biti muslimani. Ponavljana laž postaje “istina”, evo zaradi javnosti i velikoga broja dobronamjernih ljudi želim kazati da je to konstrukt. U ovo se može svako uvjeriti ko pogleda cijeli intervju na Odmevima, 6. maja 2015. godine.

 Mi smo svih ovih godina nastojali ispunjavati svoju misiju, povezivati ljude, razvijati svijest o važnosti suživota, poštivanja različitosti. Nikada to nismo gledali kao svoju slabost. Naprotiv. Ponosni smo na to, na svoju ulemu koja je smogla snage u doba Drugog svjetskog rata da digne svoj glas protiv fašizma, usvoji poznate rezolucije 1941. i 1942. godine Banjalučku, Bijeljinsku, Mostarsku, Sarajevsku rezoluciju protiv ubijanja nevinih ljudi u tadašnjem ustaškom režimu. To je prvi glas te vrste u doba opće opijenosti fašizmom. Ponosni smo na svoju tradiciju da smo i u najtežim okolnostima kao institucionalna organizacija štitili crkve u Sarajevu, gradu koji je bio najduže opkoljeno urbano mjesto u modernoj povijesti (1992.-1995.). Narod koji je preživio genocid, što su potvrdile relevantne međunarodne institucije, Sud u Hagu, sada je u situaciji da svaki dan proživljava pritiske dijela javnosti zaradi međunarodnih velikih pitanja. Mi kao autohtoni evropski muslimani smo čitavo dvadeseto stoljeće sudjelovali u svim iskušenjima i turbulentnim vremenima evropskih naroda. Ovih dana se često pitam jesmo li, i ako jesmo na koji način, doprinijeli da se takve lavine optužbi, sumnjičenja i stereotipa upućuju na muslimane i IZ nakon bilo kojeg dramatičnog događaja u Evropi. U svome radu smo upoznali stotine poštenih i dobronamjernih ljudi koji su gradili i koji grade mostove prijateljstva među ljudima. To su ljudi dobroga srca, mnogi su agnostici, kršćani (svih denominacija), vjerski neutralni itd. Mnogi su nama i IZ pomogli da lakše obavlja svoju misiju. Posebno se sjećam pozitivnog govora predsjednika Slovenske nadbiskupske konferencije nadbiskupa Andreja Glavana na svečanosti postavljanja kamena temeljca za IKC 14. 9. 2013. godine i katoličkog svećenika Franca Ornika iz Hrasnika koji je sakupio dobrovoljni prilog od vjernika iz župe Dol pri Hrasniku za izgradnju džamije u Ljubljani.

Nismo romantičari

Nikada nikome nismo nametali svoj pogled na svijet. Naša ciljna grupa u djelovanju su bili i ostali muslimani koji su, po porijeklu, iz muslimanskih porodica. To se može pratiti u svim našim javnim nastupima i djelovanju. Naravno, duboko nam je žao što su mnogi muslimani i muslimanke u Sloveniji napustili svoju vjeru. Po evropskim deklaracijama i Ustavu Republike Slovenije svako ima pravo promijeniti svoju vjeru. Statistika govori o velikom broju muslimana koji su napustili vjeru islam. To su činjenice. O razlozima nekom drugom prilikom.

Muslimani su u Sloveniji samo statistička manjina. Nemaju nikakvog mehanizma zaštite svojih prava ukoliko to ne razumije većina. Zašto se muslimane kolektivno medijski osuđuje zbog nasilnog, ekstremnog ili terorističkog djelovanja grupa i pojedinaca? Zar nije jedno od najvećih evropskih dostignuća individualna odgovornost za svako djelo?

 

Mi nismo romantičari. Potpuno smo svjesni aktualnih političkih, ekonomskih pa i vojnih odnosa u svijetu. Evropa je po kulturi kršćanski prostor, po uređenju je sekularna. To, apsolutno razumijemo i djelujemo u okviru tog sistema. Stalno nas uče da se moramo prilagoditi sekularnom ambijentu. Te ideološke podvale i propaganda stvaraju utisak kao da muslimani u Sloveniji žive u nekom paralelnom svijetu. Mi smo Evropljani i zajedno ćemo, kao što smo to radili u povijesti, biti sa svim sugrađanima i braniti slobodu kakva je definirana Ustavom. Potrebno je razvijati svijest o važnosti slobode izražavanja i poštivanja ljudskih prava, ali isto tako je nužno poštivati ustavno određenje o zabrani širenja mržnje na etničkoj ili vjerskoj osnovi. Je li širenje mržnje prema muslimanima koje je postalo svakodnevna praksa u pojedinim medijima pravno i društveno prihvatljivo? Gdje prestaje novinarska znatiželja, kritika, analiza a gdje počinje svjesna manipulacija i širenje mržnje? Muslimani su u Sloveniji samo statistička manjina. Nemaju nikakvog mehanizma zaštite svojih prava ukoliko to ne razumije većina. Zašto se muslimane kolektivno medijski osuđuje zbog nasilnog, ekstremnog ili terorističkog djelovanja grupa i pojedinaca? Zar nije jedno od najvećih evropskih dostignuća individualna odgovornost za svako djelo? Hvala Bogu da su pravne institucije nezavisne pa nema procesa, kao što su bili u bivšoj Jugoslaviji. Naši stavovi i stavovi IZ su apsolutno jasni. Mi se ne krijemo iza nekih udruženja niti porodičnih zajednica. Zato pozivam sve dobronamjerne ljude, kršćane svih denominacija i sve ostale da stvari diferenciraju, da ih ne pojednostavljuju i da nam pomognu da očuvamo duh slobode, međusobnog povjerenja i suživota. Prvi smo pozvali odgovorne da zabrane samostalni odlazak slovenskim državljanima na strana ratišta. Jasno smo osudili zločine u ime vjere. Svako nasilje i terorizam treba uništiti u samom nastanku. Mi smo kadrovski mala zajednica, ali smo stabilizirajući element u slovenskom društvu u ovim “konfuznim” vremenima. Nužno je znati koji su relevantni faktori odlučivanja i koji su minorni i marginalni pojedinci koji zastupaju samo sebe i svoje poglede u govoru o islamu. Ne miješamo se u rad medija, razumijemo medijsku slobodu, ali ako mi kao organizirana institucija IZ ne želimo nešto komentirati odmah izvuku iz naftalina usamljene, nestručne pojedince koje predstavljaju kao glasnogovornike muslimana. Je li to relevantno novinarstvo?

Nema prisile u vjeru

 Zbog naših jasnih stavova čak su nas mnogi samozvani predstavnici muslimana napadali i na taj način pokušavali unositi konfuziju u slovensku javnost. Ismijavali su ogromni trud uložen u kupovinu zemljišta i gradnju džamije. Kada promicateljima smutnje zatreba “izvlače” potpuno nevažne ljude da komentiraju problematična pitanja, produbljujući neprijateljstvo među ljudima i susjedima. Oni su neodgovorni zato što djeluju u vlastito ime ili u ime dvije tri porodice, a zanemaruju interes zajednice. Nemaju dovoljno svijesti i odvažnosti da u ovim teškim vremenima razumiju opće u odnosu na pojedinačno. Svjesno manipuliraju pitanjima muslimana.

 U svome radu smo često bili prisiljeni slušati različita poniženja od pojedinih ministara, notara, političara, novinara, službenika itd. Jedan utjecajni političar me je podučio da “poznaje neke Bosance koji su mu gradili kuću”. Kao da je sramota raditi u građevinskom sektoru, ali je valjda htio meni staviti do znanja da je nama Bosancima mjesto u građevinarstvu. Notarka me je podučila da se “sve u Sloveniji provjerava osim ko je premijer vlade i ljubljanski nadbiskup”. Novinarka važne TV stanice me je podučila da “islam promovira nasilje”. Jedan me je političar pitao jesam li se spreman ispričati za turske upade u Sloveniju, opet drugi hoćemo li se prestati zalagati za izgradnju džamije? Ima stotine drugih pitanja, koja su puna nepoštovanja prema funkciji koju obnašam. To je demokracija. Tako nas uče. Tako smo to i razumijevali. Mirno smo to podnosili. Onda prebrojavaju djecu u školama i objavljuju na TV koliko djece ne jede svinjetinu, pa onda da neko traži da “djevojčica ne sudjeluje u tečaju plivanja” itd. U slobodnom svijetu čovjek može birati telekom operatera, ali hranu ne može, jer to je kažu ideološko pitanje. Muslimani u Sloveniji, osim rijetkih izuzetaka, ne sudjeluju u donošenju bilo kakvih političkih odluka. Potpuno su asimilirani u slovenski prostor i po jeziku i kulturi. Jedina smo veća vjerska zajednica u Sloveniji koja nije dobila ni feninga iz javnoga proračuna za izgradnju vjerskoga objekta. Dakako, nemamo obrazovnih ustanova, nemamo profesora teologije koji imaju plaću iz javnoga proračuna koji bi mogli objašnjavti učenje islama, sami plaćamo putne troškove imamu za obilazak osoba u zavodu zatvorenoga tipa itd.

 Prije dvadeset pet godina Slovenija i mnogi dobri ljudi su primili hiljade protjeranih ljudi iz BiH. To je period kada smo mi u BiH bili naivni i nismo vjerovali da susjed može susjeda silom odvesti u koncentracioni kamp ili u logor. Sve je to nažalost osmišljeno u akademskim i političkim krugovima i medijski opravdavano. Nakon toga kriteriji ljudskoga milosrđa se povampire. Naša je obaveza djelovati da zli duh ne izađe iz flaše. U Evropi su se više puta u povijesti događali zločini protiv različitih grupa. Nadam se da su ljudi u Sloveniji i Evropi dovoljno zreli i civilizacijski svjesni trenutka u kojem se nalazimo i da neće dozvoliti razvoj ekstremizma i nasilnog ponašanja bez obzira da li ga atribuirali kao islamski, kršćanski ili sekularni.

 Da, islam je za nas duhovna snaga, to je naš identitet. Bog nas uči da je najviši stupanj vjere oprostiti čovjeku za loša djela koja nam neko nanese. Ko ima snagu “oprostiti on ima najviši stupanj svijesti o Bogu” (Kur’an). A zločinitelje neka zaustavi državni aparat koji brine o sigurnosti. Božija Pravda je svakako apsolutna.

 Trudio sam se u svome radu doprinositi uspostavljanju boljih veza među ljudima u Sloveniji, gradeći međusobno povjerenje i predstavljajući Islamsku zajednicu u slovenskom društvu. To je dalo novu dimenziju mome životu, upoznao sam puno dobronamjernih političara, ambasadora, diplomata, službenika u upravi, advokata, biznismena, učitelja, notara, novinara, svećenika, sportista, ljudi iz svih sfera djelovanja koji nose u sebi svjetlo dobrote. Bogatiji sam čovjek nakon tog velikog iskustva. Zahvalan sam svima što afirmiraju i čuvaju vrijednosti suživota i međusobnog uvažavanja.

 Dragi dobri ljudi, dragi prijatelji, sačuvajmo snagu zajedništva. Naš pogled na izbor vjere je kur’anski ajet “Nema prisile u vjeru!” (Kur’an) Božiji zakon je različitost, tako nas Bog uči: “Da sam htio sve bih vas sljedbenicima jedne vjere učinio…. “(Kur’an). Naše je poslanje širiti međusobno povjerenje i poštovanje. Sretan sam što sam od svoje mladosti imao priliku živjeti u prelijepoj državi Sloveniji, upoznati mnogo plemenitih i dragih ljudi koji me kada se vraćam sa putovanja podsjete na dobrotu, srčanost i ljubav prema radu i rodnoj grudi. Uvjeren sam da su ciljevi svih iskrenih i dobronamjernih ljudi isti: napredak, prosperitet i sretan život svih građana Republike Slovenije. Ljubav i odanost domovini je vjerska i građanska obaveza.

(Tekst je objavljen na slovenskom jeziku u ljubljanskom “Delu”, 05. 11. 2015. god.)