Uočljiva je znatna mjera medijske neupućenosti, površnosti pa čak i spinovanja javnosti. Istodobno, ovaj medijski slučaj je Islamskoj zajednici još jednom ukazao na nužnost postojanja dobro osmišljene i, po potrebi, veoma suptilne komunikacije internih i eksternih pitanja Islamske zajednice i praćenja te komunikacije od ideje do realizacije, što uključuje i predviđanje mogućih šumova i teškoća, te adekvatnih odgovora na njih.

Dakako, u trusnim i nepredvidivim društvenim i sigurnosnim okolnostima i sa iskustvom koje je do sada stjecala, sasvim je razumljivo da Islamska zajednica iskazuje legitiman interes da oni koji tumače islam posjeduju valjane stručne sposobnosti i kompetencije, ali i da oni koji nose vjerski autoritet ili donose važne odluke budu najsposobniji među nama. Skoro je izlišno ponavljati da se i u pitanjima vjere treba znati šta ko radi i zašto je ko odgovoran, kako ne bi ove važne poslove u svoje ruke uzeli nesposobni i neodgovorni pojedinci i grupe. S tih pozicija potrebno je razumijevati aktivnosti Islamske zajednice kojima želi graditi odnos s pojedincima i grupama u našoj državi radi uređivanja pitanja tumačenja islama i institucionalnog organiziranja.

Uz razgovor, vjerodostojnost i povjerenje, u postojećim okolnostima od ključne je važnosti da IZ ne podlegne bilo kakvom neželjenom pritisku, da se ne dopusti vanjski ili jednostrani utjecaj na njene redovite aktivnosti i tokove, kojima bi se zamaglio značaj opredjeljenja kontinuiranog razgovora i jačanja međumuslimanskog povjerenja. Islamskoj zajednici ne trebaju ničiji huškači, strastveni navijači, koji će svojim postupcima opterećavati njen rad ili ga usmjeravati u pravcu u kojem ne bi trebalo. Nerijetko, oni koji navijaju i huškaju prvi se izmiču i bježe kada se pojave problemi.

 

Intencija onoga što Islamska zajednica radi ovih dana nije presedan niti nešto revolucionarno. Naime, ko imalo prati ovu problematiku i ne boluje od amnezije, poznato mu je da je Islamska zajednica u permanentnom dijalogu sa svojim članovima, muslimanima, neistomišljenicima i širim okruženjem. Islamska zajednica je i ranije razgovarala i vodila dijalog sa pojedincima i grupama koje su imale drugačiju viziju uređenja muslimanskih pitanja i čak grubo negirali samu funkciju IZ. O tome postoje dokumenti, zaključci, zapisnici sa sastanaka. Islamska zajednica to čini i sada i to će činiti, ako Bog da, i u budućnosti. Ustvari, to je kontinuirana aktivnost, svakodnevni angažman IZ i to je nešto što joj je imanentno, a ne neobično. Naravno, uslijed određenih političkih i sigurnosnih okolnosti možda taj dijalog može biti intenziviran, dobijati nove forme i sadržaje, ali, u suštini, on nije nikada ni prekidan. Niti treba biti. Štaviše, snaga Islamske zajednice je u tom iskrenom i otvorenom dijalogu, bratskom i prijateljskom i sve dok je u našim međusobnim odnosima iskren dijalog čvrsto opredjeljenje, iako se može činiti teškim, mučnim i sporim, ne treba se previše brinuti za dobre rezultate i ispravnu orijentaciju. 

S druge strane, u vremenu zbunjenosti i meteža, kleveta i sumnjičenja ništa preče nema nego strpljivo i neumorno graditi povjerenje među ljudima. Imajući u vidu da živimo takvo vrijeme, muslimanima na ovim prostorima i njihovoj Islamskoj zajednici nema preče zadaće od poduzimanja onih postupaka i aktivnosti kojima se jača njihovo međusobno povjerenje.

Ebu Hurejre, r. a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Kada se izgubi povjerenje iščekuj Sudnji dan!“ „A kako se to gubi povjerenje, Allahov Poslaniče?“ - upitaše. „Kada se poslovi prepuste onima koji nisu za to sposobni, iščekuj Sudnji dan“, odgovori Muhammed, a. s.

Hadis naglašava važnost povjerenja, kao uvjeta i temelja bez kojeg ne može funkcionirati i opstajati društvo. Nestankom povjerenja nastupa smutnja, anarhija, destrukcija i propast. Sudnji dan. A povjerenje nestaje kada se važni poslovi prepuste onima koji nisu za to sposobni i stručni.

Ako smisao hadisa prenesemo na područje tumačenja vjere, do gubitka povjerenja će dovesti oni koji nisu osposobljeni i obrazovani za njeno tumačenje, koji nemaju sposobnost da sagledavaju opći interes muslimana. Već dugo, s tugom i žalošću, svjedočimo destruktivne posljedice gubitka povjerenja, kao rezultat nekompetentnosti ili sebičnosti muslimanskih predstavnika od Atlantika do Indonezije, iako nas licemjerno pokušavaju uvjeriti da u ime muslimana i za dobrobit islama čine to što čine.

Razgovor i vjerodostojnost obnavljaju i jačaju povjerenje, koje je, prema hadisu, od suštinskog značaja za samu vjeru: “Nema imana (vjerovanja) onaj koji nema povjerenja, niti vjere onaj koji se ne pridržava datog obećanja.“    

U međumuslimanskim odnosima mnoge stvari mogu nedostajati, mnogih stvari se moguće odreći ili ih žrtvovati, ali povjerenje se među muslimanima nikada ne smije izgubiti. Život i rad bez povjerenja gubi smisao. Povjerenje prethodi i drugim bitnim potrebama. „Ljubav se isprva naziva povjerenjem“, riječi su njemačkog pjesnika Goethea.

Također, uz razgovor, vjerodostojnost i povjerenje, u postojećim okolnostima od ključne je važnosti da IZ ne podlegne bilo kakvom neželjenom pritisku, da se ne dopusti vanjski ili jednostrani utjecaj na njene redovite aktivnosti i tokove, kojima bi se zamaglio značaj opredjeljenja kontinuiranog razgovora i jačanja međumuslimanskog povjerenja. Islamskoj zajednici ne trebaju ničiji huškači, strastveni navijači, koji će svojim postupcima opterećavati njen rad ili ga usmjeravati u pravcu u kojem ne bi trebalo. Nerijetko, oni koji navijaju i huškaju prvi se izmiču i bježe kada se pojave problemi. A ostavili bi Islamsku zajednicu da vadi svojim rukama vruće kestenje koje su sami bacili u vatru.

Čini mi se da ima smisla zavšiti ovaj tekst riječima američkog političara Benjamina Franklina: „Budi spor u biranju prijatelja, a još sporiji u mijenjanju.“