Opštepoznata je činjenica da je islam jedna lijepa i savršena vjera koja nas uči kako da uljepšamo, upotpunimo i usavršimo svoje živote, svakodnevicu koju živimo i svoju okolinu ispunimo lijepim emocijama pod čijim okriljem je moguće osjetiti i iskusiti svu tu ljepotu života kojeg nam je darovao Uzvišeni Bog. Ljepote koje u nas unosi islam kroz svoje mudrosti, poznate su svima koji ovu vjeru štuju i ljube, te ih prema tome nije ni potrebno naglašavati. Međutim, mišljenja sam da je nužno svakodnevno naglašavati da islam od nas zahtijeva da u svim svojim poslovima, obavezama i aktivnostima budemo predani, iskreni i, što je takođe iznimno značajno, detaljni i temeljiti. Samo tako naše aktivnosti mogu biti kvalitetne, a od vjernika se očekuje upravo to: da bude kvalitetan.

Lično mislim da u ime imama i glavnih imama, a pogotovo u ime mojih kolega, muftija, mogu slobodno reći da mi svakodnevno odgovaramo na pitanja džematlija, samo to ne bilježimo. Za sebe znam da na pitanja odgovaram kada god mi budu postavljena, bez obzira na kontekst. Odgovaram telefonom dok žurim da negdje stignem ili dok pijem jutarnju kahvu. Sasvim svejedno. Briga o vjernicima je ispred svega.

Ibn Nudžem bilježi veoma zanimljiv i poučan razgovor između Ebu Hanife i njegovih učenika, a koji dobrano potvrđuje izneseni stav o nužnosti temeljitosti u vjernikovom ophođenju prema svakodnevici. Prema tom kazivanju, Imam-i Azam je jednoga dana šetao sa svojim najpoznatijim učenicima Ebu Jusufom i Muhammedom. Oni su takve prilike koristili da potaknu njegovu oštroumnost i tako stječu nova znanja i unaprjeđuju vlastite domete. Kako su bili visoki, njihov učitelj je među njima izgledao sićušno. Jedan od njih se nasmješi i, uz izraze poštovanja, obrati se učitelju: Imamuna bejnena kennukta finnuni. (Naš imam/učitelj među nama izgleda kao mala tačka na slovu/harfu nun). Tačno, veli on njima. Međutim, da nema te tačke bilo bi ništa. To znači, kada sastavite ta dva dugačka elifa dobijete veliko la, što u arapskom jeziku znači ništa.

Nedavno mi je jedan džematlija postavio vrlo zanimljivo pitanje. Prispjeli smo, veli, na treći rekat podne namaza u džamiji. S nama je bio i jedan stariji hafiz. I dok smo mi čekali da imam preda selam, on ustade i poče naklanjavati. Kakav je to njegov mezheb, jer koliko znamo i on bi trebao biti našeg, hanefijskog mezheba? Odlično pitanje koje iziskuje temeljit odgovor, velim mu. Hanefijska škola se ubraja u Ehlu re'j školu racionalista, dok se druge nazivaju Ehlu-l-hadis, odnosno školama tradicionalista. To znači da je kod nas hanefija sve postavljeno na čvrstim osnovama logične argumentacije. Upravo to je jedna od posebnosti Ebu Hanife i negove pravne škole. Dok je jedne prilike držao čas, u učionicu mu bahnuše trojica mladića. Umjesto da budu pristojni, jedan od njih bez pozdrava upita: Je si li ti (Ebu Hanife) onaj koji tvrdi da muktedija koji klanja za imamom ne treba ništa (u sebi) učiti? Mi smo čuli da ima neki hadis, a ti kao pametan pa tvrdiš drukčije! Njegovi učenici se htjedoše pobuniti i izbaciti ih zbog nepristojnosti, ali ih učitelj smiri i reče da će pridošlicama odgovoriti ako pristanu da jedan od njih govori u ime njih trojice. Kad jedan od njih reče da pristaju, on se nasmija i reče: Tako mi pristajemo za imamom da on umjesto nas uči u namazu. Naravno, nije im spomenuo da postoji i predaja (rivajet) u kojoj stoji da je učenje imama, zapravo, učenje muktedije. Predaju im nije spomenuo vjerovatno i zbog toga što je njihovo bahato i nabusito ponašanje odražavalo njihovo elementarno nepoznavanje hadisa i predaja. U protivnom, znali bi da bahatost i osionost nisu odlike osoba koje su istinski spoznale mudrost pohranjenu u Poslanikovim, a.s., riječima.

Vratimo se naklanjavanju. Zašto muktedija ne može početi naklanjavati propušteno prije nego što imam preda selam? Zato što je on pristao da prati imama, da klanja za njim. Sve dok imam ne završi, muktedija ne smije ustati da naklanjava, jer ne može biti siguran da imam nije pogriješio i da li će biti sehvi-sedžde. Osim toga, u hanefijskim djelima fikha i usuli fikha postoje jasna pravila koja reguliraju ovu i sličnu problematiku. Ta pravila obično započinju slijedećim riječima: El-aslu 'inde Ebi Hanife, pravilo je kod Ebu Hanife, naprimjer, da je namaz muktedije vezan za namaz imama. U nekim mezhebima je ispravan namaz ako neko prispije u džemat, pa kasnije ustanovi da je džemat klanjao ikindiju, a on podne. Tako je kod Šafije. Kod Ebu Hanife, međutim, to nema nikakve logike, pa tako nije ni ispravno. Isto tako nije ispravno ni da vitr namaz može imati jedan rekat (kao kod malikija). Hanefijama je to neprihvatljivo, jer nigdje nije zabilježeno da namaz može imati manje od dva rekata. To znači da vitr namaz mora imati najmanje tri rekata. Ovo je ujedno i odgovor mladom kolegi, Elvedinu Subašiću, koji u prošlom broju Preporoda kaže da bi i muftije, pa i glavni imami i imami, trebali odgovarati na pitanja džematlija. Lično mislim da u ime imama i glavnih imama, a pogotovo u ime mojih kolega, muftija, mogu slobodno reći da mi svakodnevno odgovaramo na pitanja džematlija, samo to ne bilježimo. Za sebe znam da na pitanja odgovaram kada god mi budu postavljena, bez obzira na kontekst. Odgovaram telefonom dok žurim da negdje stignem ili dok pijem jutarnju kahvu. Sasvim svejedno. Briga o vjernicima je ispred svega. Naravno, neću propustiti priliku da pohvalim pisanje kolege Subašića. Smatram da je kreativno i konstruktivno. Slažem se i s njegovom inicijativnom da trebamo nastojati usmjeriti naše džematlije, čak i pojedine imame da vode računa o tome šta pitaju, jer pitanje je pola znanja. Naravno, ja nemam ništa protiv ovakvih pitanja, ali na njih imami svakodnevno odgovaraju. I oni na njih znaju odgovoriti. Kada mene imami pitaju, ja njih pustim da sami odgovore. Eto, to je to, velim im. Tako treba odgovoriti. Ono što zamjerim našim stručnjacima iz raznih oblasti jeste činjenica da mi zaboravljamo da postoje važnija i značajnija pitanja na koja nemamo odgovore. Sva ova pitanja na koja smo gore odgovorili, zapravo su riješena prije 1200 godina. Džematlije trebaju biti usmjeravane i poticane da postavljaju i konkretna životna pitanja od kojih zavisi njihova egzistencija. Neko će reći da su sva pitanja vezana za vjeru ibadetske naravi, pa samim tim uvijek aktuelna i značajna. Ne slažem se uopće sa takvom konstatacijom. Kao prvo, ibadet je puno širi pojam od namaza, posta ili hadža. Vjera je sve ono što čini jedan život. Sve bih nas podsjetio na pedagogiju Allahovog Poslanika, a.s. Miljenik je svoje ashabe i članove zajednice u Medini podučavao da više rade, a manje traže i pitaju. A pretežno su pitali: Šta trebam učiniti da me Allah zavoli i da me ljudi zavole? Kako da zaslužim Džennet? Šta mi danas pitamo? Šta treba da znam da bih se razlikovao od drugih, da im znam odgovoriti? Šta je po Sunnetu ili po Šerijatu? Zato, kako to naš narod mudro veli, treba staviti tačku na i. Jer, bez one tačke iz gore spomenute predaje o Ebu Hanifi i njegovim učenicima nun se prelama u la, u ništa. Kad se stavi tačka na i, onda sva priča prestaje. Ako toga nema, nastaje haos iz koga se teško ko može izvući.