Životni primjeri iz njihovih biografija toliko su fascinantni da nam se u današnje vrijeme čine nemoguć(n)im za prakticirati. Te primjere možemo čitati na njihovom pojedinačnom  i kolektivnom planu. Ali, skup pojedinačnog određuje stanje kolektivnog, pa nas i ne čudi da su ashabi kolektivno bili najbolja generacija, jer su i na pojedinačnom planu bili – najbolji.

Uzmimo kao primjer njihove dobrote brigu za potrebe drugog, onog do sebe, onog s kim se srećemo svakodnevno. Tako, kada bi nekom od ashaba došao komad mesa u kuću (a on je bio prava rijetkost uzmemo li u obzir da su nekada od gladi kamen vezali na svoje trbuhe), pa bi onaj kome je došao taj komad, isti slao na drugu adresu, svome prijatelju, nekom drugom ashabu govoreći: "Odnesite to njemu, on je potrebniji nego ja." Onda bi taj komad mesa došao u tu drugu kuću čiji domaćin nije znao koga je poslao, pa bi i on učinio kao i njegov prethodnik i to meso poslao na treću adresu, smatrajući da je onaj kojem on šalje potrebniji tom mesu, negoli on koji ga je dobio. I to meso bi išlo tako u krug sve dok se ne bi vratilo onom prvom s kim je taj krug i otvoren. Ali, ashabi, radijallahu anhum, nisu bili oprezni ovako i samo u ovom pogledu, njihova opreznost da ne pogriješe prostire se i na neke druge životne sfere. Jedna od njih je i davanje odgovora ne šerijatska pitanja. Baš kao i u slučaju mesa, ashabi su kada bi ih neko nešto upitao o vjeri, onog koji pita slali na drugu adresu, drugom ashabu smatrajući da on to bolje zna, a ujedno i čuvajući se da ne pogriješe odgovarajući na postavljeno pitanje. Onda bi taj koji pita išao tom drugom ashabu, a taj drugi bi ga slao trećem, iz istog razloga zbog kojeg je poslan njemu, a treći bi ga slao četvrtom, sve dok ne bi ponovo došao onom prvom sa istim pitanjem, obrazlažući da ga je put ipak na kraju doveo njemu. Tek tada bi prvopitani dao odgovor.

Opreznost u davanju odgovora kod ashaba treba čitati i u riječima nekih od njih: "Koje bi me nebo natkrivalo, a koja zemlja nosila, ako bih o Kur'anu kazao ono što ne znam?" Da, to su bili ashabi i njihova opreznost u davanju odgovora na postavljena pitanja, kao i njihovo međusobno uvažavanje i ljubav. Ali, mi nismo ashabi i naše vrijeme nije vrijeme ashaba, a to nas opet s druge strane ne amnestira od opreznosti kakvu su imali oni, niti od ljubavi kakvu trebamo imati jedni spram drugih. Naše vrijeme je karakteristično po mnogo čemu, a posebno po sebičnosti i šejhovanju svake vrste. O ovom drugom je riječ.

Musliman će uvijek imati određenih pitanja i dilema glede propisa kojima je zadužen: kako, kada, koliko, kome, gdje... sve te propise izvršavati? Umjesto da sa svojim pitanjem krene od svog hodže, mjesnog imama, danas je sasvim normalno da na najpoznatijoj internet tražilici, Google-u, ukuca svoje pitanje i da mu on, "Šejh Google", odgovori na svim jezicima i po stavovima svih mezheba... Ali, i da se onaj koji pita, ionako zbunjen, zbuni još više. Prava "čarolija" nastaje tek kada pored "Šejh Googlea" u fetvovanju učešće uzme i "Facebook efendija", nemilosrdno koristeći prostor i vrijeme kako bi svima dokazao ispravnost svoga puta, svoje fetve, ali zablude svih onih koji nisu na njegovom putu i njegovoj fetvi.

Premda se i Šejh Google i Facebook ef. redovno pozivaju na praksu Poslanika a.s. i njegovih ashaba (što je temelj njihovih odgovora na postavljena pitanja), primjećuje se zapravo da oni sami nemaju pri sebi praksu na koju se pozivaju, a koju smo naveli na početku ovog teksta. Stvara se dojam da takvi jedva čekaju da budu upitani za nešto, bilo šta, pa da oni odgovore daju i na najzamršenije mes'ele ovog Ummeta, ne mareći za tim koje nebo će ih prekrivati a koja zemlja nositi ako o Kur'anu kažu ono što ne znaju?!

Čitajući odgovore onih koji ih daju na postavljena pitanja s pravom se stječe dojam da je cilj tih odgovora kontriranje stavovima IZ u BiH,  a samim tim i odgovorima koje daje fetva-i-emin IZ u BiH a i svemu onom što se ispod bijele ahmedije kreće, a nije mu cilj, kako to lijepo zvuči, širenje znanja. A i oni koji postavljuju pitanja na tim mjestima sami sebe vjerovatno ne zapitaju ko su ljudi koji im odgovaraju iza različitih pseudonima tipa Ebu Jusuf, Ebu Muhammed, Iskreni Rob, Allahov Rob, Odan Islamu itd. Kao što se vjerovatno ne pitaju kakav je ulemanski background tih ljudi: na kakvom nivou im je poznavanje arapskog jezika, npr.?

Na ovu užasavajuću, a katkada i komičnu pojavu treba upozoravati muslimane. Na sva njihova pitanja validan odgovor može dati u krajnjoj instanci fetva-i-emin, premda s pitanjem treba polaziti od svog hodže. Zato osjećaj povjerenja u naše imame i naše institucije mora biti razvijen do jednog zavidnog nivoa. Istina je postoje i takvi slučajevi da će ljudi pitati jedno te isto pitanje i nekoliko hodža, sve ne bi li dobili odgovor koji njima ide na ruku. Takvo što je pogrešna rabota, jer pitanje se postavlja zbog ispravnog djelovanja uslijed ispravnog odgovora, kao i zbog nade da će to djelovanje biti od Allaha primljeno, a ne postavlja se zbog eventualne jeftinije prođe. Nikada ne treba zaboraviti u ovom smislu jednu našu staru narodnu poslovicu koja glasi: "Nije svačije kroz selo pjevati." Ako je to slučaj sa pjevanjem, šta je onda tek s tako važnom stvari kao što je davanje odgovora na pitanja koja se tiču Dina i Imana?