Ovih dana ta agresija doživljava svoju kulminaciju u nerazumnoj i sramnoj drskosti zvanične srpske vlasti u entitetu RS da administrativno ukine ime jezika najbrojnijeg naroda u Bosni i Hercegovini. To je u savremenoj Evropi neviđen skandal i civilizacijska sramota. Može li iko navesti primjer u modernoj evropskoj povijesti, osim spomenutih srpskih predstavnika, da se silom i administrativnim diktatom oduzima pravo temeljnom narodu u državi na ime jezika i to na teritoriji koja je genocidom očišćena i vlast na genocidnim rezultatima ustrojena? Ta vlast i ta ideologija zasigurno ne pripadaju ovom vremenu i civilizaciji ljudskih prava i sloboda, zajednici demokratskih naroda u kojoj se poštuje lični i zajednički izbor. Treba otvoreno priznati i kazati, politika koja to sprovodi je fašistička politika, ime za takvu praksu i ideologiju je fašizam.

Zašto srpski politički predstavnici u kontinuitetu negiraju identitet Bošnjaka, zašto se u njihovim službenim agendama, očito je, nalazi stavka koja ih tjera na fizičko ugrožavanje i mentalno zlostavljanje Bošnjaka? Šta to ima kod srpskih političkih predstavnika što im ne dopušta da prihvate Bošnjake sebi ravnopravnim? Zašto bošnjački identitet i sloboda ugrožavaju Srbe?

Pitanje trajajuće agresije na identitet Bošnjaka konačno traži mobilizaciju svih raspoloživih resursa bošnjačkog naroda. Naime, dešavanja oko bosanskog jezika su krajnje ozbiljna i više nema mjesta šutnji i povlačenju. Ne samo da se ne smije šutjeti, nego se mora zbog bola i ponižavanja vrištati i vikati na sav glas. Aktuelna srpska politika negiranja bošnjačkog identiteta definitivno se pokazuje nezajažljivim malignim tumorom koji napada i razjeda jedan po jedan organ, odnosno napada jedan po jedan dio našeg nacionalnog identiteta. Zaista, bosanski jezik je crvena linija, alarm za sveopću uzbunu i nacionalnu mobilizaciju.

Bez sumnje, jedini izbor i jedini djelotvoran lijek na agresiju je odlučan otpor agresiji, odnosno zajednički nacionalni otpor ovom poniženju. Djeca Konjević Polja, Vrbanjaca, Srebrenice, Janje i svih drugih područja koje je pohodila četnička politika ognja i mača, očekuju konkretnu i efikasnu pomoć od svakog Bošnjaka i demokratskog svijeta, vape da im se sačuva ljudsko dostojanstvo, da se zaštite od poniženja i stradanja kroz koja su prošli njihovi djedovi i očevi, nene i majke.

Da li ima još neko ko ne vidi i ne uočava kontinuitet brutalne agresije na identitet Bošnjaka, iako se ona provodi različitim strategijama i taktikama, različitim metodama i intenzitetom, ponekad veoma suptilno i s dugoročnim ciljevima? U jednom periodu bila je u formi fizičkog uništenja i progona (agresija na BiH 1992-1995.), sistematskog uništavanja materijalnih i nematerijalnih spomenika kulture i obilježja identiteta (džamije, mezarja, Nacionalna biblioteka, Orijentalni institut), sprječavanja povratka i obnove uništenog (ubistvo Melihe Durić, Murata Badića), promjene geografije i toponima (crkva u dvorištu Fate Orlović, ukidanje odrednice „bosanski“ u nazivima gradova kao što su: Bosanski Novi, Bosanska Dubica, Bosanska Kostajnica, Bosanski Brod, Bosanski Šamac i sl.), svetosavizacije školskog sistema, stigmatizacije muslimana i islama, negiranja bosanskog jezika i dr.

Dakako, muslimani Bošnjaci i kada promišljaju svoj vjerski identitet moraju biti svjesni ovih činjenica i svih potencijalnih opasnosti koje iz njih proizlaze. Umjesto iscrpljujuće i beskorisne brige o globalnim pitanjima muslimanskog Ummeta, sudbini islama i muslimana na Bliskom istoku, ovdašnji muslimani moraju se krajnje produktivno fokusirati prvenstveno na svoje stanje i opstanak na ovim prostorima kao naroda i nacije. Umjesto rješavanja problema muslimana u Siriji, Iraku, Egiptu i drugim muslimanskim državama preče je da rješavaju teškoće Bošnjaka u Kozarcu, Trebinju, Tesliću ili Doboju. Za stanje ovdašnjih muslimana su direktno odgovorni, a za ove druge nisu. Muslimani se moraju usredotočiti na pitanja koja jačaju njihov državotvorni i nacionalni položaj i status, koja osiguravaju egzistiranje i razvoj njihovog ukupnog identiteta u Bosni i Hercegovini. To je, nema sumnje, njihova vjerska, nacionalna i ljudska obaveza.

Nadalje, u odlučnoj borbi za očuvanje svoga identiteta, Bošnjaci trebaju jasno kazati šta očekuju od svojih izabranih ili imenovanih predstavnika. Smatram da treba očekivati i tražiti od bošnjačkih političkih predstavnika, intelektualne i kulturne elite na svim razinama i u svim sferama da glasno pitaju i traže odgovore na pitanja: Zašto srpski politički predstavnici u kontinuitetu negiraju identitet Bošnjaka, zašto se u njihovim službenim agendama, očito je, nalazi stavka koja ih tjera na fizičko ugrožavanje i mentalno zlostavljanje Bošnjaka? Šta to ima kod srpskih političkih predstavnika što im ne dopušta da prihvate Bošnjake sebi ravnopravnim? Zašto bošnjački identitet i sloboda ugrožavaju Srbe?

Kada je u pitanju očuvanje i zaštita temeljnih odrednica bošnjačkog identiteta među Bošnjacima ne smije biti podjela i sujeta. To je prag ispod kojeg nijedan Bošnjak ne bi smio ići, a da ne bude izvrgnut nacionalnoj osudi i kolektivnom preziru. To je prag na kojem zajedno i jedinstveno se moraju dočekati i odbaciti svi pokušaji ugrožavanja Bošnjaka.

Možda je ovo blagoslovljeno ramazansko vrijeme poticajno i pogodna prilika za nadilaženje perifernih razlika i parcijalnih interesa, te približavanje i okupljanje oko suštinskih nacionalnih pitanja. Svi se nalazimo na istom brodu i rupe koje se buše sve će nas odvesti u potonuće, bez razlike na trenutna lična opredjeljenja i simpatije. Zar nije dovoljna pouka da u Prijedoru, Srebrenici i mnogim drugim mjestima od progona i ubistava, ili silovanja, nisu bili pošteđeni ni Bošnjaci i Bošnjakinje teisti ni ateisti, ni simpatizeri desnog ni lijevog političkog spektra?

Ramazan je vrijeme lične akcije i dove Uzvišenom da učini ovu zemlju našim sigurnim utočištem, da se ujedine naša srca oko zajedničkog dobra, da u sebi savladamo sebičnost, a u sudbini svoga brata i komšije čitamo vlastitu sudbinu. Jer sutra već može biti kasno.