Svaki put kada prođe ramazan i Bajram potrebno je upitati (se) da li i kakav su na muslimane utjecaj ostavili ramazanski ibadeti i bajramsko vrijeme? Ako jesu, dakle u čemu su se muslimani, kao individue i kolektivitet, promijenili, postali bolji nego prije ramazana i Bajrama? Ukoliko, pak, nije došlo ni do kakvih promjena kakvu je onda funkciju imao post u njihovim životima, čemu su služile sve te ramazanske i bajramske aktivnosti?
Uvjeren sam da ovi, i neki drugi bajramski zavjeti mogu pomoći muslimanima Bošnjacima da konkretnije i realnije sagledavaju svoja aktuelna stanja, iskušenja i izazove, da kompariraju gdje su bili nekada a gdje su danas stigli, koliko usvajaju ramazanske poruke i da li ih čine boljim i odgovornijim ljudima.
Bez pretenzija da dajem ili pretpostavljam bilo kakav odgovor, jer to svako za sebe treba učiniti, međutim dobro bi bilo da svako kod sebe uočava i prati, čak i onaj minimalni, moralno-duhovni napredak ili, u suprotnom, bude makar toliko pošten prema samome sebi pa prizna i, gledajući se u ogledalu, kaže: ostao sam isti, moj post, moj namaz, moje učenje i slušanje Kur'ana i sve ostalo ramazansko na mene nije značajnije ili nimalo utjecalo; i dalje sam sebičan kao što sam bio, i dalje prepustim srdžbi i ljutnji da upravljaju mojim mislima i postupcima, i dalje mi je lakše i unosnije biti licemjeran nego iskren, i dalje mi ogovaranje i prenošenje tuđih riječi pruža istu nasladu i zadovoljstvo i tome slično. Odsustvo efektivne promjene kod čovjeka, unatoč stvarnoj prilici i očekivanju da takvo što bude, narodna mudrost s ovih prostora je opisivala konstatacijom: magarac u Rim, magarac iz Rima!
S druge strane, muslimani Bošnjaci ne smiju imati taj komoditet, niti imaju više imalo vremena za propuštanje bilo kakve prilike, a kamoli velike i izuzetne, a da ih ne koriste za poboljšavanje svoga stanja i međusobnih odnosa u svakoj sferi života. Ramazan i Bajram su ogromne i izuzetne prilike da muslimani Bošnjaci, sagledavajući svoje ukupno stanje, te nadahnuti ramazanskim ibadetima i bajramskim porukama, pred sobom i Bogom ustanovljavaju i obnavljaju svoje bajramske zavjete, shodno vremenu i potrebama dopunjuju ih i čine jasnijim i snažnijim. Ti bajramski zavjeti, čini mi se, trebaju biti u formi podsjećanja, ili obnavljanja sjećanja i podizanja svijesti o temeljnim postulatima vlastitog bića, vjere i identiteta.
U principu, sjećanje i podsjećanje imaju temeljnu ulogu u izgradnji i razvoju svijesti svakog čovjeka. Obnavljanje i ponavljanje određenih formula, postulata i vrijednosti razvija svjesnost pojedinca i zajednice o onome što im je važno i zajedničko i, na koncu, može biti sudbonosno za njihove živote. Konačno, zar vjera nije permanentno podsjećanje i čuvanje svijesti o Bogu? Sve objave i svi poslanici su bili u funkciji podsjećanja i obnavljanja svijesti o Bogu i čuvanja svijesti o primordijalnom (ezelskom) zavjetu ljudskih duša. Kur'an nalaže zikr, spominjanje i sjećanje, kao permanentnu vjerničku aktivnost u svim prilikama i stanjima. „I spominji Gospodara svoga ujutro i naveče u sebi, ponizno i sa strahopoštovanjem i ne podižući jako glas, i ne budi nemaran.“ (El-A'raf, 205) „...i neprestano Allaha spominjite da biste postigli ono što želite.“ (El-Enfal, 45) Kelime-i šehadet je ponavljanje i utvrđivanje svijesti o prihvatanju Boga. Namaz je ciklično verbalno i neverbalno iskazivanje odanosti Bogu, podsjećanje na Božiju svemoć i ljudsku ovisnost; post isto tako. Prema tome, čovjek čuva svoju vjeru tako što ponavlja njene postulate i obrede, što češće to bolje. Pored onih obaveznih tome služe i neobavezne forme ibadeta i zikra (nafile). Dakle, u čuvanju vjere sjećanje, podsjećanje, obnavljanje i ponavljanje jednom prihvaćenih ili datih zavjeta ima nezamjenljivu ulogu.
Ova činjenica muslimanima Bošnjacima treba biti dodatni podsticaj za razvijanje teorijskih objašnjenja i ustanovljavanje modela i praksi koje će biti u službi unaprjeđenja njihovog duhovnog i materijalnog života, jačanja obzorja slobode i dostojanstva. Drugim riječima kazano, muslimanima Bošnjacima treba nešto što će ih „čupati“ iz letargije, što im podiže svjesnost o onome što im je „sveto“ i neprikosnoveno, i kao pojedincima i kao zajednici vjernika i građana, što će oni u vremenskim intervalima ponavljati kao svoje zavjete, kao svojevrsna obećanja sebi i drugima. Stoga muslimani Bošnjaci trebaju, osnaženi ramazanskom i bajramskom blagoslovljenošću, sebi glasno kazati svoje zavjete za sadašnjost i budućnost. To trebaju biti bajramski zavjeti i obećanja.
Prvi zavjet je, svakako, lojalnost činjenici da je Allah Jedan, Gospodar i Stvaralac, kome se klanja, od koga se pomoć traži i kome se služi. Ta svijest i zavjet treba da eliminiraju strahopoštovanje, snishodljivost i nedostojno služenje drugim stvorenjima, učini muslimane moralno snažnim i karakternim. Pjesnički rečeno, dosta mi je Allah moj.
Nakon zavjeta lojalnosti Allahu, dž.š., visoko mjesto u ovoj hijerarhiji treba zauzeti zavjet da ćemo biti muslimani koji će se prepoznavati po građenju i čuvanju interesa institucija u kojima radimo ili njima rukovodimo, posebno kada je riječ o našoj Islamskoj zajednici. Naime, svi smo mi u Islamskoj zajednici to što jesmo zahvaljujući instituciji Islamske zajednice. Ona nam je omogućila da budemo mutevellije, imami, muftije, reisu-l-uleme, muderrisi, rukovodioci, pošteni radnici i sl. Bez nje, ovakve kakva jeste, Bog zna šta bi i gdje bi mnogi od nas bili i u kakvoj anonimnosti prebivali! Stoga mi, prvenstveno, služimo njoj, a ne ona nama, mi se potčinjavamo Islamskoj zajednici, a ne nju sebi. Premda nema institucija bez ljudi, međutim nijedan pojedinac nema vrijednost institucije. U ovom kontekstu čini mi se primjerenim navesti riječi hazreti Omera, r.a.: „Zaista, bili smo (kao Arapi) najmizerniji narod, pa nas je Allah, dž.š., uzdigao i ojačao posredstvom islama! Zato, kad god budemo tražili veličinu izvan islama, Allah će nas poniziti!“ Dodao bih da smo u pitanjima vjere osnaženi institucijom Islamske zajednice pa ko bude tražio mimo nje ugled i snagu da u tome neće uspjeti, štaviše, može da doživi poniženje. Dakako, ovo treba biti samo podsticaj da naše institucije činimo još boljim i svrsishodnijim, a kroz poštenu i korektnu raspravu i savjete pospješujemo njihovu funkcionalnost.
Ovovremeni bajramski zavjet muslimana Bošnjaka, posebno na ličnoj razini, treba biti odricanje od sebičnosti. Dajmo zavjet da nećemo biti sebični, da sebičnost i sebične ljude nećemo podržavati. Pokažimo da sebičnost nema mjesta među nama i da sebični ljudi nisu dobrodošli, da ih, u najmanju ruku, preziremo. Potreba ovog vremena jesu ljudi koji misle o drugima i žrtvuju se za druge, koji nisu nemarni prema poslovima i interesima muslimana i društva u cjelini. Jer odgovorne dužnosti u državi, vjeri, ekonomiji, kulturi i slično nisu igra i zabava, nego žrtva i, često, glavobolja.
Među bajramske zavjete na kolektivnoj razini treba da se nađe zavjet koji se odnosi na prosperitet i interes države Bosne i Hercegovine, kao domovine Bošnjaka koju stoljećima čuvaju i za nju se žrtvuju. Bosna i Hercegovina je matica Bošnjaka i njihov autohtoni okvir slobode i časti. Imajući na umu neospornu činjenicu da su Bošnjaci najvjerodostojniji i najdosljedniji čuvari slobode i državnosti BiH, polažu pravo da u bajramskom zavjetu kažu da su napadi na bošnjačke povratnike, na Mir Muhammedovu džamiju u Čajniču ili dolazak pijanog popa Srpske pravoslavne crkve u ramazanu da vrijeđa i prijeti džematlijama u banjalučkom naselju Vrbanja, napadi na državu i potkopavanje mira i sigurnosti. To isto djelo je i negiranje bosanskog jezika. Zato se bajramski zavjet treba odnositi i na borbu protiv ovih drskih pritisaka i napada.
Također, trajni bajramski zavjet predstavlja briga za žrtve genocida, čuvanje sjećanja na žrtve šehida i njihova herojska djela. Srebrenica i Prijedor jesu simboli stradanja i glas moralne savjesti čovječanstva. Usto, danas su paradigma kontinuiteta prisutstva zločinačke svijesti, svijesti koja se nije transformirala u kajajuću i priznavajuću svijest. Ta zločinačka svijest brutalno se prelama danas preko djece u Konjević Polju, Vrbanjcima i drugim etnički čišćenim mjestima.
Uvjeren sam da ovi, i neki drugi bajramski zavjeti mogu pomoći muslimanima Bošnjacima da konkretnije i realnije sagledavaju svoja aktuelna stanja, iskušenja i izazove, da kompariraju gdje su bili nekada, a gdje su danas stigli, koliko usvajaju ramazanske poruke i da li ih one čine boljim i odgovornijim ljudima.
Stoga neka ramazan i Bajram u nama potaknu promjene, neka to budu tačke koje iznova daju potpuniji smisao našim životima i djelima, razviđaju puteve bošnjačkog zajedništva i odgovornosti jednih za druge. Na tim tačkama prisjetimo se onoga što jesmo i što bismo trebali biti, dajući zavjet da ćemo do slijedećeg ramazana popravljati ono što je za popraviti. Podijelimo bajramsku radost, podsjećajmo se na obaveze i zavjete koje imamo prema Allahu dž.š., samima sebi i svojoj zajednici.
U nadi da će nam budućnost biti bolja od sadašnjosti, svim muslimanima, uz želju da im ramazanski ibadeti budu primljeni, a bajramski dani radosni i berićetni, čestitamo Ramazanski bajram: Bajram šerif mubarek olsun!
