ONO meso na zejtinu pečeno

Poželjno je bilo da svako od učesnika, od kuće, donese ponešto od - logistike. Ta vijest bi, barem mene što se tiče, prošla nezapaženo da izvjesni Mujo nije bio džentlmen večeri. On je, vjerovali ili ne, na teferič donio i na ražnju okrenuo čitavo – prase. A, da ironija bude još veća, pekao ga je, kako je rekao - na zejtinu. Suncokretovom. Budući da ljudi, ponaosob, imaju pravo da jedu šta hoće, sve bi to proteklo bez pompe, u pravom demokratskom fair-play-u, da Mujo nije, pred kamerama nekih televizija, moralisao o tome kako grijeh ne ulazi na - usta, nego izlazi iz - usta. To je hladno izgovorio kao da je, u najmanju ruku, ekspert za gastronomska pitanja pod plaštom vjere. Potom je, opet hladan kao špricer, podvukao da prasetinu jede i zato što mu je – najjeftinije meso. Očito je da mu ni ekonomija nije loša strana. A, kad je dodao još i to da je jedno prase ostavio u škrinji, u kući, koje će pohalisati sa ženom i djecom, moj prijatelj iz Doboja Šaćko Bajrić, koji se te noći potrefio kod mene na sijelu i pomogao mi da odgledam TV reportažu, zamalo se nije bajildisao. Nekoliko dana kasnije napisao je i poslao mi parodiju:

Otkako znam za se,

čovjek s imenom Mujo nikad nije jeo – prase!

Ne bi mi bilo do ovolike huje,

da to nije djelo nekakvog Muje.

Zašto nije jeo janje, tele, ja l' kozu,

Dabogda fasovo trihinozu!

Ne znam da li je ova Šaćirova kletva stigla prasejeda Muju. Možda je on, u međuvremenu, došao i tobe, te iz škrinje izbacio prasetinu. Međutim, bilo je nekih drugih koji su, jedući meso divlje svinje, bili nagrđeni trihinozom.

Neki dan sam od jednog efendije čuo kako je, dok je kupovao namirnice u velikom marketu u jednom manjem gradu, naišla neka žena, nazvala mu selam, a potom trgovkinju pitala ima li ONOG mesa. Ta zamjenica ONOG odnosila se na svinjetinu, jer joj je ono bilo jeftinije od govedine, ovčetine, piletine.

Nedavno sam, također, čuo da se jedan proizvođač mesa, kršćanin, hvalio kako ponajviše prerađevina od svinjskog mesa proda u dva grada nastanjena većinskim muslimanskim življem. Ova dva primjera podsjećaju nas, prije svega one koji direktno ili indirektno edukuju naše džematlije, da pristupačnije i samim tim suptilnije, (pro)govore o halalu i haramu, o dozvoljenom i zabranjenom u islamu.

Bilo kako bilo, naše je da dignemo glas protiv bilo koje vrste harama. Stoga ću, a u namjeri da bude prijemčivo za naše čitaoce, iznijeti šaljivi dijalog dvojice Sarajlija – čaršijanera, a koji može biti poticaj da se i oni koji su iz neznanja ili kokuzluka konzumirali prerađevine svinjskog mesa da to više ne čine.

Sajo i Zijo sjede u parku i razgovaraju:

- Ša buljiš u te novine, Sajo, ko da se radi o vijesti da je FK Željo postao prvak Evrope i okoline?

- E, moj Zijo, čitam kako su neke Muje šopali šuko utičnicu.

- Ša mi reče, jarane?
- Jašta, ahbabu.

- Ima ljudi pa i žilete gutaju, kako ne bi i predmete od keramike?!

- Pravi si bukvalac. Ne radi se o pravoj, keramičkoj šuko utičnici, jarane!

- O kojoj je, onda, drugoj šuko utičnici riječ?

- O svinjskoj. Meni svinjska njuška sliči na šuko utičnicu, jarane?! Hanlajiši malo.

- Biva, oni su prasetinu jeli?

- Da.

- Nije to nikakvo čudo, moj jarane. Koliko mi muslimani u raznim keksovima, žvakama, napolitankama, konzervama pojedemo primjesa od te, kako je ti zoveš - šuko-utičnice, a da nemamo pojma da smo to uradili?!

- To nije isto. U tim ucelofanjenim proizvodima proizvođači te lažu nekakvim certifikatima da su oni bez svinjetine ili, čak, halal certificirani, pa ti naletiš. Ovamo svjesno ideš u haram...