Druže stari, dolaze iftari

Priča prva. Neki dan u jednom frizerskom salonu u Sarajevu slušao sam monolog jednog Sarajlije, zvanog Fiko, koji je došao da obrije ono malo kose koju mu tajfun vremena nije opuhao, u kojem je, obraćajući se brici Juski, uz ostalo, kazao i ovo: „Od danas pa do Ramazanskog bajrama neću piti alkohol. To je moje poštovanje prema svetom mjesecu posta. Tako godinama radim. U tome sam discipliniran k'o Švabo! Nisam nešto dosljedan u prakticiranju posta i odlascima na teraviju, bude i toga, naravno, ali kad treba prekinuti sa Jovanovim hošafom, kako su moji stari zvali rakiju, tu sam veoma obziran.“ Brico ga je savjetovao da tu restrikciju prema alkoholu produži na sve mjesece, zauvijek. Monologdžija se nasmijao na bricin prijedlog i kratko procijedio: „E, moj Jusko, alkohol je droga. Teško ga se skroz odreći. Nažalost, nisam jakog karaktera kao ti da bih to mogao. Zauhar je makar i jedan mjesec.“ I tu je bio kraj priče prve. Inače, brijačnice su gotovo oduvijek bile nenametljive, dobrovoljne laičke ispovjedaonice svakodnevlja. Otuda su brice smatrane najinformiranijim pojedincima u čaršiji.

Druga priča. U multimedijalnoj sali ugledne kulturne asocijacije, gdje se desila promocija knjige jednog ovdašnjeg spisatelja, čuo sam zanimljiv dijalog dvojice aristrokratski obučenih i ufitiljenih (s kravatama na gotovs) ljudi koji su se, očito je, dobro poznavali. Tema su bili službeni iftari koje organiziraju određeni društveno-politički zvaničnici, direktori, predsjednici partija, nevladinih organizacija i drugih asocijacija. Njihov je razgovor tekao ovako:

Osoba A: - Druže stari, dolaze iftari. Valja nam ih organizirati za one silne direktore škola, firmi, ustanova, političare, sportiste. Treba pronaći restorane koji odgovaraju nivou organizatora i iftardžija.

Osoba B: - Tako je, frendu moj. Bit će posla. Nije lahko organizirati iftar za takvu klijentelu. Jednima se sviđaju ova, drugima ona jela. Znajući tebe kao dokazanog eksperta za gastronomska pitanja, ne sumnjam da će iftar koji ti budeš organizirao biti i masan i slasan.

Osoba A: Nekako ću to već srediti. Nego, pajdane moj, ja ti imam veliki problem što se, zahvaljujući ovim službenim i kaloričnim iftarima, udebljam k'o medvjed s jeseni kad se dograbi hrastovog žira.

Osoba B: I ja sam sklon debljanju u ramazanu. Znaš, svako od nas ko organizira ove službene iftare trudi se da na meniju bude što više ukusnih jela.

Osoba A: Neki dan sam dobio pismo od jednog našeg bivšeg kolege sa fakulteta u kojem me pita zašto organiziramo tako skupe iftare za osobe za koje je upitno da li uopće poste, te zar ne bi bilo uputnije da novce od tih iftara uplatimo u narodne kuhinje.

Osoba B: Da to nije onaj Žućo Avdo što se uvijek hodžio, a hodža nije bio.

Osoba A: Da on je. Samo, ne bih rekao da se hodžio, on je bio musliman koji se striktno držao islamskih propisa. Ja sam to cijenio kod njeg. Za razliku od njeg ti i ja smo postali snobovi, ili ako hoćeš da ti plastičnije objasnim, skorojevići, karijeriste, napuhanci.

Osoba B: Izvini, ali ne slažem se da smo snobovi.

Osoba A: Slagao se ti ili ne, u snobizmu smo dozavrat.

Osoba B: Šta si mu ti na to odgovorio?

Osoba A: Pa, napisao sam mu da je u pravu. Međutim, posljednjih decenije zaživio je trend službenih iftara na koje se pozivaju poslovni partneri i druga ugledna klijentela. A, mi hoćemo biti u trendu.

Osoba B: Je li imao šta reći na ovo što si mu odgovorio?

Osoba A: Upitao me da li sam razmišljao o tome da, ako već imam u budžetu firme sredstva za iftare, koja se trebaju namjenski utrošiti, priredim iftare za povratničku populaciju koja nema ni posla, a kamoli direktorske ili neke druge fotelje.

Osoba B: Vidi Žuće što je opametnio!

Osoba A: Pa, on je, za razliku od tebe i mene, uvijek bio na jednom kursu. Prenijet ću mom generalnom direktoru ove Avdine poruke.

Ramazan je za koji dan. Ostaje da se vidi kako će ga naš narod provesti u djelo. Vjerujem da će on unijeti dodatnu radost u naša srca i u naše kuće, te dati nam poticaj da razmišljamo i na fonu gimnazijalke Aide koja je na svom fb profilu napisala: „Odlučila sam da ovog ramazana od moje skromne ušteđevine kupujem iftarske somune za nekoliko samohranih nana u mojoj mahali. Nastojat ću im biti na usluzi i kad je u pitanju pospremanje njihovih stanova.“