Danas se pitamo šta bi trebao biti i postati univerzitet u 21. stoljeću? Koja ograničenja pritiskaju univerzitet? (Ronald Barnett) Kuda ide univerzitet i znanstveno-istraživačka zajednica? Oksimoronski društveni aracionalizam i “aracionalno” društvo bez historije iskušavaju rezultate i posljedice povijesnih procesa koji nas zapljuskuje i destruiraju upotrebu vrijednosti moguće budućnosti. (Sande Cohen, Academia and the Luster od Capital) Čini se da aracionalno društvo nije otvoreno za zahtjeve spekulativnog humanističkog racionalizma – vizije, ideje, utopije, humane nacrte, konstrukte humanuma, intelektualne vrijednosti koje se ne mogu mjeriti mjerama kapitala. Intelektualne vrijednosti potiču iz humanističkih tradicija, shema i interesa koji su zasnovani na postojanju univerziteta, konvergenciji brojnih znanja i vjerovanja. Naše moderno iskustvo postojanja ne može biti više obuhvaćeno u jezicima prošlosti, tradicije, ali – ne znamo šta znači da u našem jeziku i govoru više nema tragova historije, tradicije, memorije, ponavljanja nekih starih pripovijesti?! Kako su uništeni naši humanistički vokabulari nad kojima je zavladala militarna diktatura prosječnih predatora i vojnika? Kako smo zaboravili Ibn Rushda, Vicoa ili Juraja Dragišića?

Ne može nikakav inspektor i ministar određivati šta će profesor predavati i istraživati, ne može suditi o ocjenama koje daje profesor, koju će literaturu koristiti, na koji će način predočiti rezultate, kada i gdje će objaviti, kome će prodati svoje istraživanje i tim redom. Ali, pred nama je već narastao problem – mi smo počeli misliti “kantonalno”. Ta fragmentacija dovodi u pitanje Bosnu i svijest o njezinom postojanju.

Ono što mi danas imamo kao sistem obrazovanja predstavlja najpodliju ideologiju obrazovanja, jer se ne producira znanje o svijetu koje bi nas držalo i razvijalo u polju obrazovanosti i svijesti o sebi kao slobodnim bićima. Mi, nažalost, ne ostvarujemo korisnu produkciju znanja o sebi i svijetu. Naprotiv, sve je podređeno ili malograđanskim kompleksima lažnih provincijalnih elita i njihovih hiperbola o vlastitoj svjetsko-povijesnoj važnosti, s jedne strane, ili ljigavim medijskim slikama svijeta koje dolaze  iz “razvijenog i naprednog” svijeta, a ustvari riječ je o prodaji coca cole, hamburgera, industrijalizirne kulture, postmodernih mitova i sličnih McUbleha za zemlje “zaostalog” svijeta u kojima treba izbirsati svaki trag historije, sjećanja, humanog iskustva. To je postalo hegemonijsko nametanje znanja kao što se radi s nametanjem demokratije pomoću aviona i tenkova. Uz njega ide širom svijeta vidljivo huškanje na globalne ratne sukobe koje podgrijavaju generali i direktori tajnih službi kako bi sebi osigurali važnost u društvu i poslove u okviru stotina milijardi dolara. (Ulaganja u vojsku i naoružavanje: SAD će u 2017. godini za vojne svrhe potrošiti 587 milijardi dolara, Kina će za vojni proračun potrošiti oko 145 milijardi dolara, Saudijska Arabija 81,45, Rusija oko 70, a Velika Britanija 60 milijardi dolara…) Svakome je jasno da se danas sva raspoloživa sredstva koriste za vojnu industriju i podgrijavanje ratne svijesti među ljudima. Zamislimo da se ta sredstva ulažu u znanost i znanstvena istraživanja!!!    

Nauka se nažalost pretvorila u “prilagođen sistem” (S. Fuller, The Customisation of Science), u sve većoj mjeri služi raznovrsnim interesima (ekonomskim, političkim, ideološkim...), društvenim institucijama i grupama. Tradicionalni koncept znanja i humanističkog pogleda na znanost je promijenjen. Nekad su filozofija i znanost težile k tome da nas oblikuju kao ljude, prilagođavale nas kulturnim idealima, mijenjale naše ideje o prirodi, društvu i nama samima. Danas je znanost prilagođena neoliberalnim idealima kapitalističkog pogona i to je potčinjava sve više. To je dvosmjerni saobraćaj u kojem više  nemamo potpunu kontrolu. Ideal Bildung-a je napušten i znanje je postalo roba koja se nudi kao i sve druge robe u konzumerskom društvu. Moramo nanovo misliti odnos znanosti i društva!

 Živimo paradoks na početku 21. stoljeća koje nam predočava da je najznačajnija tendencija našeg doba ekspanzija obrazovanja na sve strane, a pritom, nažalost, sve manje cijenimo znanje i obezvrjeđujemo ga. Danas je znanje postalo društveno pitanje par excellence, a ne samo jedno pitanje kojim se bave epistemologija ili metodologija. Već je 1965. godine R. Dahrendorf razvijao koncept obrazovanja kao prava građanina. (Andreas Hadjar und Rolf Becker, Bildungsexpansion – erwartete und unerwartete Folgen.) Predstavljano je kao ideal obrazovanje (Bildung) posmatrati kao građansko pravo ili pravo građanina, jer ono garantira za demokratiju i društvo obrazovanog i prosvijetljenog građanina, osviještenog čovjeka kojeg neće moći manipulirati generali, fireri, demagozi, diletanti, poluobrazovani političari... Iz toga slijedi temeljni cilj svake ozbiljne reforme obrazovanja, to jeste odstranjenje obrazovne nejednakosti. Drugim riječima, osiguravanje ljudima jednakosti u obrazovanju i planiranje višeg obrazovanja stanovništva. Sistem obrazovanja je postao veliki sistem nejednakosti među ljudima. (Rolf Becker / Wolfgang Lauterbach (Hrsg.), Bildung als Privileg) Obrazovanje je jedno od najvažnijih društvenih pitanja 21. stoljeća koje se više ne ograničava samo na opće školsko obrazovanje i formalnu izobrazbu za poziv, već upravo daljnje obrazovanje i kontinuirano učenje tokom života za koje trebaju dodatni napori i sredstva.

Sasvim smo spoznali kako se politika partijskog svjetonazora duboko i jeftino umješala u obrazovanje – jednostrana stranačka politika, ne “politika obrazovanja” prema vrhunskim kriterijima savremenog poimanje znanja. Mediokriteti sa skromnim civilizacijskim vidicima potiskuju sposobne i nadarene za nauku. U pitanje je dovedena koncepcija kvalitativne produkcije znanja u skladu s glavnim intencijama vremena. Prosjek dominira nad cjelinom sistema obrazovanja, a nadareni i odgovorni gotovo da nemaju motiva da se dalje razvijaju. Zaglupljivanje ljudi na sve strane pokazuje se kao osmišljen proces hegemonije i dominacije nad masama poluobrazovanih i političkim manipulacijama zavedenih pojedinaca koji su svedeni na navijačke skupine, huligane, religijske fanatike, naciste, prekarijat, plaćenike političkih ideologija, fragmentirane revolucionarne grupice, postmarksističke usamljenike, razvaljenu ljevicu, podivljalu desnicu, antiglobalističke pokrete, posebne grupacije... Will Davies je u  knjizi Granice neoliberalizma pomenuo univerzitet, na kojem su „učionice pretvorene u supermarkete“. Pritom, javni sektor je preplavljen privatnim kompanijama, dok je demokratija postala konkurencija bogatih oligarhija.

Mi bismo morali stvoriti obrazovni sistem koji će nas zaštiti od novih genocida. U tom sistemu bi morali imati historiju genocida nad Bošnjacima, mjesta u prostoru na kojima su srpski četnici provodili zločine nad Bošnjacima, načine na koji su srpski četnici vršili te zločine, demografske promjene stanovništva, posljedice genocida po Bošnjake, nemoralno poricanje genocida od strane srpskih političara i tome slično.

 Struka je uzurpirana političkom samovoljom i podobnošću. Tamo gdje se umiješa politika diletanata – obrazovanje, znanstveni instituti, finansije, upravljanje sistemima države, kultura itd. – slijedi nezaustavljivo propadanje svega, jer barbari ne razumiju održavanje institucija kao primarni zadatak društvene funkcije koju zauzimaju. Oni su tu, ustvari, da institucije potčine sebi i svojoj “razini” razumijevanja svijeta. Ko može vjerovati poluobrazovanim ministrima “obrazovanja i nauke”? Napravili smo, nažalost, društvo bez vrijednosti jer u njemu mnogi nemoralni i kriminalizirani likovi vode glavnu riječ i određuju naše sudbine. Neko buduće ministarstvo nauke i tehnologije treba biti samo “fond za nauku i znanstveno-istraživački rad”. Ono treba skupljati finansijska sredstva za razvoj nauke i znanstvenih istraživanja, a ne glumiti administratora na univerzitetu i njegovim sistemima. Loše politike prave strateške promašaje kada pokušaju dati ministrima ovlasti da oni uređuju univerzitet i zauzdavati ga provincijalnim i kantonalnim koncepcijama znanja i istraživanja. Političari su tu da osiguraju kvalitetne uslove razvoja društva, a ne da raspolažu društvom kao svojom privatnom prćijom. Ne može nikakav inspektor i ministar određivati šta će profesor predavati i istraživati, ne može suditi o ocjenama koje daje profesor, koju će literaturu koristiti, na koji će način predočiti rezultate, kada i gdje će objaviti, kome će prodati svoje istraživanje i tim redom. Ali, pred nama je već narastao problem – mi smo počeli misliti “kantonalno”. Ta fragmentacija dovodi u pitanje Bosnu i svijest o njezinom postojanju. Spram toga se mora razviti pakt između nauke i društva u kojem neobrazovani ministri i političke oligarhije neće biti kočnica razvoja  univerziteta i znanstvenih istraživanja na njemu. Građani moraju vratiti politiku u njezine granice, naime, političari su samo servis građana – ne sultani i gospodari, osmanski begovat, jer će oni postati autoritarni vlasnik naših jednokratnih života. Moramo li mi pristati na proces prihvatanja društvene nejednakosti i ponižavanja od strane nekolicine?

Obrazovanje protiv genocida

 Mi bi morali stvoriti obrazovni sistem koji će nas zaštiti od novih genocida. U tom sistemu bi morali imati historiju genocida nad Bošnjacima, mjesta u prostoru na kojima su srpski četnici provodili zločine nad Bošnjacima, načine na koji su srpski četnici vršili te zločine, demografske promjene stanovništva, posljedice genocida po Bošnjake, nemoralno poricanje genocida od strane srpskih političara i tome slično. Već decenijama se namjerno krivo interpretira i neargumentirno govori o Bosni i Hercegovini od strane velikosrpskih ideologa i političara. Oni su već toliko spinovali naraciju o državnosti Bosne i Hercegovine da većina ljudi više nije u stanju da razumije o čemu se radi u svemu ovome. Obrazovni sistem bi morao čuvati argumente i činjence o historiji Bosne i njezinoj državnosti, o bosanskoj povijesti i kulturnoj formi koja traje stoljećima.

 Mi uvijek sve svoje nade polažemo u mlade ljude oko nas i vjerujemo da će oni biti bolji od onih prije njih te da će prosvjetiteljski zanos brojnih generacija evropskog novovjekovlja donijeti drugačije sutra njihovim radom i humanističkim nastojanjima. Kada se malo bolje osvrnemo oko sebe onda odjednom vidimo da smo potopljeni barbarskim konstrukcijam zbilje u kojoj ljudi, ili oni što misle da su ljudska bića, bez imalo srama i saosjećanja prema žrtvama, slave ratne zločince, ubice, lažnu povijest, silovatelje i koljače. Tu je barbarstvo pobijedilo prosvjetiteljstvo! Najstrašnija činjenica koju vidimo u našem sistemu obrazovanja i nauke glasi: mi smo usmjereni u ćorsokak. Mi više ne razmišljamo o bitnim pitanjima našeg života. Ne mislimo Bosnu i bosanstvo! Mi se zadovoljavamo spinovanom zbiljom koju nam serviraju medijski manipulatori i konstruktori društvene agonije. Naše obrazovanje je sterilno, nekorisno i neupotrebljivo za naš život. Imamo fantastične dijelove, sekvence, ali sistem i kontekst onemogućavaju opstajanje. Mi trenutno živimo i “služimo” u društvu bez izbora ili, još gore, u društvu bez životnih šansi. Navikli smo se na kontrolu i upravljanje od strane političara koji prema nama nemaju nikakvu odgovornost. Kladionice koje su povezane s političkom mafijom nisu oporezovane, a knjige za djecu i hrana su oporezovani. To je srce kriminalnog koncepta društva i korumpirane svijesti.