Sumirajući sveukupne rezultate i društveno-politička kretanja i prilike nakon završenih lokalnih izbora, a gledajući kroz prizmu historijskih konstelacija, jamačno se dolazi do zaključka da se ovdje u Bosni i Hercegovini, neumoljivo događa i odvija andalužanski scenarij. Dakle, već viđeno. Ali, ne i naučeno. Ista je matrica po kojoj su nestali muslimani s iberijskog polutoka i po kojoj nestaju muslimani s balkanskog poluotoka. Neki će možda kazati da je danas drugo vrijeme, no, odlučno im kažemo, što se tiče toga: vrijeme je uvijek isto, kao i raspoloženje. I nisu andalužanski muslimani nestali preko noći, trajalo je to i par stoljeća, dok ih nisu stjerali samo na područje oko Granade. Isti je scenarij i sa balkanskim muslimanima, a sjetimo se da su nekada u Užicu muslimani bili većina. No, danas su stjerani na određene «bosanske teritorije».

Završit ćemo ovu kolumnu s legendom i predajom koja se veže upravo za nestanak muslimana u Andaluziji. Legenda kaže da su se kršćani dugo spremali da muslimanima zadaju konačan udarac, ali nisu imali pravu priliku za to, zato su stalno slali svoje špijune u muslimanske gradove da vide i ispitaju čime se muslimani zanimaju, ali su morali ući u njihove kuće i kružoke, da budu na sijelima, da se upoznaju sa temama itd. 

Da bi se zaustavio taj neumoljivi proces u kojem točak historije u «ponovnom krugu» melje i tare pasivne i slabe, potrebno je biti subjekt povijesnih realizacija, a ne njen objekt. A to smo uglavnom i upravo sada – objekti povijesnih realizacija koji ne mogu kontrolirati svoju egzistenciju pred najezdom jakih i bolje organiziranih društveno-političkih faktora. Poštenje i dobrota su ovdje manje važni, samo jaki i dobro organizirani, ujedinjeni u svojim ciljevima, bez obzira kakvi su – opstaju. Evo jednog primjera, s kojim ćemo se ukratko pozabaviti.

Recentnu stvarnost u glavnom gradu Bosne i Hercegovine obilježila je kontroverzna i blasfemična predstava izvjesnog hrvatskog redatelja Olivera Frljića. Autor Frljić je napravio predstavu u kojoj govori o nasilju, s razlikama: našem i vašem nasilju, u kojoj je htio ukazati na izvjesne nepravde i diskriminacije, u smislu da evropske žrtve mnogo više vrijede, a žrtve na bliskom istoku i još gdje drugdje manje vrijede. Ali, predstava obiluje scenama brutalnog nemorala, golotinje, nastranosti, pornografije itd. No, ono što je izazvalo revolt kod građana i običnog svijeta je kulminacija predstave kada Isus silazi sa križa i siluje muslimanku s hidžabom na glavi, a koja je netom prije toga izvukla zastavu iz svog polnog organa. Predstava je kao takva dobila osudu gdje je god igrala i od strane izrazito ozbiljnih kritičara. Dakako, radi se o blasfemiji, par excellence, nedopustivom odsustvu profinjene selekcije simbola, jer Poslanički likovi i imena su svetinje, hidžab je statusni simbol i zaštićena vrijednost islama, također, nedopustiv je takav odnos i prema zastavi, itd. Konačno, vjerovatno ima nešto vrijedno i pozitivno, a što smo naveli na početku ovog paragrafa, na što i organizatori MESS-a ukazuju, da nije sve tako crno, (ima malo i sivog, mogli bi smo kazati), opet, za nas je isto tako poražavajuće da nas brane i zastupaju oni koji su sami po sebi nastrani i naopaki. Kao što je to bio slučaj da u njemačkom Bundestagu i uopće evropskome društvu – muslimane zdušno brane homoseksualci i tranvestiti. Šta kazati, osim Allahselamet!

Zašto ovaj primjer?! Pa zbog toga što nam se stalno događaju ovakve stvari i podvale, na kojima se trošimo i gubimo, a važne i egzistencijalne stvari, koje su osudne i koje nam često rade o glavi, prolaze mimo nas i našeg hvatanja u koštac sa njima. Ili im se barem ne posvećujemo na način kako bismo trebali. Što se tiče predstave, možda uopće nije ni trebalo dizati toliku halabuku, a najbolje bi bilo da takvi sadržaji uopće ne dolaze. No, razumljivo je pitanje: kako ostati ravnodušan. Ali, uvijek imaju važnije stvari.

Završit ćemo ovu kolumnu s legendom i predajom koja se veže upravo za nestanak muslimana u Andaluziji. Legenda kaže da su se kršćani dugo spremali da muslimanima zadaju konačan udarac, ali nisu imali pravu priliku za to, zato su stalno slali svoje špijune u muslimanske gradove da vide i ispitaju čime se muslimani zanimaju, ali su morali ući u njihove kuće i kružoke, da budu na sijelima, da se upoznaju sa temama itd. Pa su špijuni išli u misiju nekoliko puta. Prvi put kada su otišli i nakon izvjesnog vremena kada su se vratili upitao ih je Ferdinand Aragonski šta rade i o čemu razgovaraju, oni su rekli da se druže, sijele i na tim sijelima o nauci i džihadu razgovaraju. Onda je Ferdinand rekao da još uvijek nije vrijeme da ih se napadne, jer treba sačekati još. Tako i bi, pa su onda nakon izvjesnog vremena ponovo poslali špijune, a onda su špijuni zaticali tu omladinu razbijenu, usamljenu, a na jednom su mostu pored neke rijeke sreli jednog muslimanskog plemića, koji je slovio i kao vitez, zatekli su ga kako plače, pa su ga upitali zašto plače, a on je odgovorio da plače zbog toga što ga je djevojka/žena ostavila. Onda su oni nakon misije o tome izvijestili Ferdinanda, a on, kad je čuo ovaj slučaj, rekao je: "Sad je vrijeme da ih napadnemo!"

Što se tiče nas, možda nas ne treba iko više napadati, jer mi sami sebe najbolje napadamo i sa onim što sami sebi prizivamo. Često smo sami sebi ponajbolji dušmani! Nažalost!

MUHAMED VELIĆ