Došla je s druge strane grada, s Bistrika, da se skloni od hladnoće. Trenutno je vani -16. Jako pristojna, starija žena, sama živi u stanu, neko joj je krao struju i onda je došao ogroman račun koji nije mogla platiti i struja joj je isključena. Čula je za poziv koji smo nevoljnicima uputili da dođu u našu džamiju i da se u toploj džamiji sklone od zime i hladnoće, jedan joj je rođak rekao s tim u vezi. I došla je u srijedu navečer da zatraži konaka u džamiji, jer je u stanu postalo nepodnošljivo hladno. Čim su ušli, a već smo bili jaciju obavili, rekla mi je na glas da ona vjeruje u Boga i Njemu zahvaljuje. Samo sam se nasmijao, kazavši da znam, jer je On Onaj Koji ju je i doveo do „Svoje kuće“.

Znam zasigurno da su i druge džamije manje-više otvorene, ali, eto, ova je džamija u kojoj sam imam bila „dežurna“ ove godine. I druge džamije i džematlije rade slične stvari, imami su na raspolaganju svijetu, gotovo pa non-stop.

Još isti dan prije, do džamije je dolazio jedan bračni par iz Visokog tražili su konkretnu pomoć u vezi grijanja, pomogli smo im koliko smo mogli, a oni su otišli zadovoljni, Allahu šućurajući. Nekoliko dana prije, dolazila je još jedna starica, Hrvatica iz Sarajeva, sama živi, i ona je imala jednu potrebu, pomogli smo joj koliko smo mogli. Otišla je zadovoljna. I ima tu još dosta drugih primjera, koje više nećemo navoditi. Jer, dolazimo u malu koliziju: pričamo o svom dobrom djelu.

I, doista, vagao sam o tome, da li uopće ovu priču objavljivati i kao takvu je puštati u eter. Jer, znam još od prošle godine, zapravo, imam iskustvo, mediji vole ovakve priče, pa onda svi po istoj matrici djeluju i objavljuju. To s jedne strane, a s druge strane, ako je ne objavimo, onda zasigurno naš poziv neće imati efekta i neće se znati za njega. Odlučio sam da je objavim. I zbog veće pouke i poruke.

I bilo je kako sam i pretpostavio. Regionalni mediji su je prenijeli i svi su imali riječi hvale. Naravno, uvijek imaju i oni kojima ništa ne valja i sve je kao namještaljka i takvi obično imaju javne komentare, koji su puni uvreda i optužbi. Ali, naučio sam, na to se više ne obazirem i to me više ne dotiče. Jer, doista nije važno šta ljudi govore, pa ni oni koji te hvale, a posebno ne oni koji te na pravdi Boga kude, važan je zapravo onaj glas u nama koji nam stalno govori da li je djelo koje radimo ono sa čime je zadovoljan dragi Bog.

A Bog od nas traži da pomažemo ljudima. Muhammed, a.s., je često govorio da su najbolji oni ljudi koji pomažu drugim ljudima. To je zapravo misija vjernika, da pomaže ljudima u nevolji i da emanira pozitivnu energiju i dobre vibracije. Vjernik je kao cvijet, lijep je i lijepo miriše.

To je zapravo i misija Islamske zajednice da bude na usluzi običnim ljudima, zapravo, svim ljudima dobre volje, a ne samo svojim članovima. Islamska zajednica je otvorena i njene ustanove, a prije svih džamije su otvorene i na raspolaganju su ljudima da se sklone od nevolje. Džamija je baš to: okupljalište ljudi, jer joj i ime na to ukazuje: ona koja okuplja i skuplja, od glagola džeme'a – sakupiti i okupiti.

Znam zasigurno da su i druge džamije manje-više otvorene, ali, eto, ova je džamija u kojoj sam imam bila „dežurna“ ove godine. I druge džamije i džematlije rade slične stvari, imami su na raspolaganju svijetu, gotovo pa non-stop. Nedavno smo bili svjedoci kako su neki mediji i neki, pak, drugi faktori zlonamjerno htjeli poniziti imame s pričom o kovertama, na taj način su zapravo htjeli devalvirati i omalovažiti važnu imamsku misiju. Imami ne trebaju da se bave tim provokacijama, nego treba rade svoj posao i da vrše svoju časnu i plemenitu misao. To je najbolji odgovor na sve te odiozne priče i podmetanja. Jednom je znameniti Abraham Linkoln rekao da je najbolji odgovor na sve klevete – da šutite i radite svoj posao. A ovakav odgovor je zapravo pravi odgovor.

Isto tako, želim da izdvojim jedan detalj iz Poslanikove, a.s., prakse kao poseban, zapravo, želim da ukažem i skrenem pažnju na treći stub u džamiji Allahovog Poslanika, a.s., lijevo od mihraba, a iz njegovog vakta. Eh, upravo kod tog stuba je Allahov Poslanik, a.s., primao različite delegacije, uglavnom kršćanske i jevrejske, dakle, nemuslimanske. Kako navodi Ibn Hišam, te delegacije su razgovarale s Resulullahom, a.s., o svemu, te su mu jednom rekli da je nastupilo vrijeme za njihovu molitvu pa su ga upitali da li mogu negdje u Medini obaviti svoju molitvu, na nekom skrovitom mjestu. A Allahov Poslanik, a.s., im je rekao da nema potrebe da igdje idu, jer svoje molitve mogu obaviti tu u džamiji, što su oni i uradili.

Dakle, s ovim se primjerom pokazuje i dokazuje da su naše džamije potpuno otvorene za sve, u svakom smislu. Nije više problem ni tuđe molitve, eto, može se i u džamiji uraditi, ali ovdje se u našem slučaju radi o odgovoru na iskušenje koje je mnoge ljude učinilo nevoljnicima. A mi smo tu da pomognemo. Vrata naših džamija su otvorena, kao i naša srca, kao i naši umovi. A u tome se krije snaga i spas.

P.S. „Dođi, dođi, ko god da si. Dođi, svrati, čak i ako si neznabožac, i klanjaš se kipovima ili vatri. Svejedno je što si stotinu puta pogazio riječ, okusio poraz, pa ti srce ognjem beznađa plamti. Ovo je karavana nade, ona očaju ne vodi. Dođi, dođi, opet dođi...“ Rumi.