Fašizam je oko nas u punom zamahu. Pisati o ruševinama koje ostaju iza njega zadatak je našeg vremena. Možda najvažniji zadatak, jer ne smijemo šutjeti! Na djelu je propast (humane) politike, a uopće nismo iznenađeni. Svaki iskaz oko nas kojim se negira mogućnost postojanja Bosne u osnovi je fašističko urlikanje monstruma koje se pokušava prikriti diplomatskim frazama o demokratiji prvih susjeda iz Beograda i Zagreba. Političari, njihovi sljedbenici i glasnogovornici, medijski eksperti, polusvjesne frajle u vojničkim uniformama i s puškama u rukama, pjevaljke s mikrofonima, opčinjene mase političarima koji ih podstiču na mržnju, sirotinja u skloništima porušenih gradova, mrtva djeca po ulicama, veliki i mali diktatori, muslimani koji se trude da sa svojih lica skinu etiketu terorista dok ih bombardiraju avionima civiliziranog svijeta – svi skupa ponovo iskušavaju zlo fašističke destrukcije svijeta samo danas na višoj tehničkoj razini. Mediji nas direktno vode na ulice sirijskih gradova koji su bombardovani i razoreni avijacijom zapadnih saveznika, ruske vojske i domaćih snaga. Ne tako davno, skoro pa jučer, srpski topovi razarali su Sarajevo, Konjic, Mostar, Bihać, Goražde, Olovo, Srebrenicu i ubijali civile, nedužne građane. Srpski zločinci su gradove pretvorili u vojne mete. Gradove u kojima su živjeli bošnjački stanovnici u većini. U drugim gradovima su ih istrijebili i “humano” iselili, naprimjer, iz Trebinja u Skandinaviju. U velikom zločinu srpske politike, koju razvija SANU i podržava SPC, gradovi Bosne postali su meta srpskih zločinaca na putu stvaranja velike “srpske države” tamo gdje je nikada nije bilo. Srpska vojna strategija je od gradova napravila “opravdane mete” – jer tamo žive Bošnjaci! Tako je okupirano pola Bosne. Gradovi su postali bojna polja. Razara se urbana kultura i duh. Na djelu je uništavanje urbaniteta. Mediji bilježe užasne slike smrti i ljudskog zla... Mediji bilježe...

U evropskoj tradiciji čovjek je mišljen na različite načine. Čovjek biva određen kao zoon logon echon, kao animal rationale, to jeste kao živo biće koje ima jezik i um, biće koje kao društveno biće živi u zajednici s njemu jednakim. Stoljećima smo vjerovali da umno biće poštuje govor i umnost, sve ono o čemu su govorili filozofi od Platonove Države i Kratila do Wittgensteinove teorije značenja i Sprachspiele. Ali, ljudi imaju sposobnost da napuste sve obzire i dopuste da ih se inficira najpokvarenijim efemerijama, gadostima, ideologijama. Ideja pohlepe koja određuje naše doba definirana je kroz konzervativnu sliku svijeta. Ona pomaže dominaciju konzumerizma. Ona je odbacila svaki mogući smisao ideje ravnopravnosti među ljudima i priznavanja ljudskih specifičnosti. U njoj je preferirana pohlepa bez milosti i ugašeno svako saosjećanja prema drugome. U njoj je svakovrsni fundamentalizam i isključivost. U njoj je kapitalistička glad za profitom. U njoj je moć sumanutih generala i silnih armija koje su vođene bolesnim umovima. U njoj je dominacija fašističke sile postala normalna. U njoj je mržnja zaživjela kao karakterna crta. U njoj sa svih strana govore i naređuju: “Prestani misliti, prestani misliti!” U svemu tome sudjeluju mediji...

Bilo je vrijeme kada smo mislili, promišljali. Ali, nažalost, vremena “kada je ono što filozofi poput Simone de Beauvoir ili Jean-Paul Sartre, Michel Foucault ili Jean-François Lyotard imaju da kažu o savremenim događajima ili sugestije koje bi oni učinili za poboljšanje stvari, koje su smatrane važnim – pripadaju prošlosti. Danas, čak i oni koji imitiraju ponašanje filozofa, koji su istisnuli filozofe u 1970-im, sami su se nadomjestili zabavljačima i modelima, fudbalerima i bokserima”. (A. Badiou / S. Žižek, Philosophy in the Present) Treba priznati da modeli bolje izgledaju, a fudbaleri “brže” trče od filozofa! Od tih opasnih displaced philosophers. To ne smijemo nikako zanemariti!? Mediji su sklonili kritičke intelektualce sa svjetla dana, istisnuli ih, zatamnili ih i ponudili nam manipulatore koji nam objašnjavaju kako trebamo biti kmetovi kapitala, banaka, finasijskih fondova, elita, vođa, generala... Nemoralni prevaranti nas svaku večer obmanjuju svojim lažnim tvrdnjama da trebamo biti niko i ništa. Mediji u tome pomažu da se održava stanje zatočeništva u getu, u “zatvorenom društvu”, u kafezu. Mediji nam “pomažu” da zaboravimo Bosnu...

Možemo li, dakle, pisati o ruševinama, o srušenoj arhitekturi svijeta, pozivati se na pravo da mislimo svoju sudbinu dok nam sa svih strana odriču smisao filozofskog držanja u današnjici, muževne odvažnosti pred svijetom koji su kapitalisti i fašisti doveli pred ponore ljudskog. Alein Badiou pokušava napisati manifest za filozofiju. Mi nismo ni svjesni kako će pokušaj ubijanja Bosne odrediti naše življenje i mišljenje. Pokušaj da se Bosna izbriše s lica svijeta pitanje je samog smisla Evrope. Odavno je jasno da ovo pitanje prevazilazi srpsko-hrvatske historiografske predstave, male ruralne konstrukcije neiživljenih plemena, njihove smiješne mitove, gange brđana, nebulozne predstave o vlastitom mjestu u povijesti... Ali, oni se još uvijek kao ljudska bića nisu suočili sa svojim zločinima. To suočavanje ih čeka do Sudnjeg dana, do samog njihovog vjerovanja, na početku svakog novog dana kada se treba izgraditi neka nova ljudska forma. To suočavanje se ne može izbjeći niti suspstituirati nekom formom umjetnosti, romanesknog djela, nečega poput Andrićevog romana Na Drini ćuprija koji može poslužiti da se pobjegne u lažnu sliku povijesti da bi se zlodjela nad bošnjačkim stanovništvom u Drugom svjetskom ratu potisnula ustranu, zanemarila i zaboravila. I da bi se povijest Bosne krivotvorila i usmjerila pažnja ljudi na drugu stranu. Književna, romaneskna fikcija, djelo smišljanja, nudi se kao historijska istina! A to je ipak eskapizam. Zato ploča-opomena na Vijećnici ima moralni smisao jer nam kazuje da su zločinci iz reda srpskog naroda spalili kuću znanja i ubijali građane s okolnih brda. To je istina koja oslobađa. Dakle, mi moramo proći kroz ruševine. Poslije toga više ništa neće biti isto za nas. Učinimo Bosnu slobodnom od primitivnog etničko-religijskog nacionalizma kojem mediji služe...

          Na kraju krajeva, preostalo je naše povjerenje u razum. Upali smo u tok “from solid to liquid” (Z. Bauman) i izgubili orijentaciju. Oko nas odzvanja autoritarna kakofonija - Ein Volk, ein Reich, ein Führer – a mi ne razumijemo šta to znači! Mi se gubimo u magli.

Slika za javnost

 Pothvat da se “svijet uobliči u sliku za javnost” (M. Heidegger) putem medija, knjiga, zbornika, konferencija, političkih proglasa, partijskih programa, književnih djela dobitnika Nobelove nagrade i da ta slika onda postane obavezujuća za sve druge, dovodi nas u gotovo bezizlaznu poziciju koja nam ukazuje na krivotvorenje, simplificiranje, reduciranje i razaranje sadržaja svijeta u kojem živimo. Pokazuje se onda da mi raspolažemo zgotovljenim slikama, konstruiranim slikama svijeta i doživljajima, simulacijama i lošim kopijama, a ne vlastitim mišljenjem o svijetu koje nam otvara svijet u drugim dimenzijama i povrh proste predstave o nama kao subjektima koji ovladavaju svijetom kao predmetom koji moramo potčiniti i eksploatirati za svoje neukrotive potrebe. Novovjekovna, kartezijanska slika svijeta kao objekta kojem pristupa subjekt sa svojim razumom i instrumentima, pretrpjela je dramatične kritike i transformacije u zadnjih stotinu godina i ona se mora dalje nastaviti transformirati u smjeru ljubavi prema svijetu u kojem živimo. Uz to ide adequatio rei et intellectus i metafizički realizam, “pojave” duha koje moramo prevazići. Čovjek se poima kao kamera koja “objektivno” snima svijet... A čovjek samo konstruira medijske slike...

Novinari su pretvoreni u „vojnike“ organiziranih interesnih grupa u društvenoj strukturi. Oni se ponašaju kao odani vojnici lidera i njihovih klika koje se smjenjuju. Mediji, nažalost, ne rade za građane širom svijeta. Mediji, tajne policije ili službe i tužiteljstva rade često zajedno pod jednom političkom kapom protiv građana. Oni manipuliraju građane s pozicija interesnih finansijskih grupa koje se bave vrhunskim transakcijama i služe nekolicini u društvu. Sve na kraju plaća sirotinja. U Bosni, Siriji ili ko zna gdje sutra?

Mediji se pojavljuju kao opasnost za našu slobodu. Oni dramatično šire kulturni pesimizam, ksenofobiju i politike divergencije. Iz njih kulja fašistička tendencija, etnofaulizam i ostrašćene propovijedi o smislu života. Granice između fikcije i zbilje ili fikcijskog oblika i fakcititeta nestaju bez obrazloženja i niveliraju svaku formu racionalnosti u blatu fašizma. To su već vidjeli Adorno, Lowenthal, Horkheimer, Benjamin, Marcuse i drugi. Nas je ponovo zapljusnuo val fašizoidne infekcije, onog monstruoznog što se pojavilo u prošlosti koju nismo svladali i oplemenili kao ljudi (unbewältigte Vergangenheit / unmastered past), prošlost koju nismo uspjeli pokoriti čovjeku i njegovim vrijednostima. Nesavladane aveti prošlosti ponovo nas pokušavaju pokrenuti u migracije, nova iseljavanja, bijeg u neki skriveni kutak svijeta gdje nas fašisti ne mogu stići. Pokušavaju nam prirediti novi genocid, ubijanje, dehumaniziranje. Ali, nema više prostora za migracije i bježanje – napokon se moramo suočiti sa srpskim nacistima i fašistima! Kriza kapitalizma i liberalne demokratije uvijek otvori prostor malim, pa velikim fašistima oko nas. Ljudi uglavnom nisu svjesni i ne primijete kad ih fašisti ščepaju i upregnu u ludačko kolo zločina. Mediji u tome igraju pravu zločinačku ulogu...

Mediji su nam palanački. Mediji su vrhunac prosvijećene lažne svijesti. Sloterdijk ih denuncira s posebnim užitkom. U njima je preživjela giljotina. Medijski linč kao „dokaz“ krivice optuženih je sredstvo tužitelja i zavjereničkih grupa koji nemaju odgovornosti prema javnosti. To je glavni metod političke diskvalifikacije neistomišljenika. Medijske hajke su “dokazi” krivice. Manipulacija javnim duhom pokazuje se kao neodgovornost, nestručnost, neznanje i opasnost po sistem. Pitali su Umberta Eca: “Imaju li novinari ulogu u zaustavljanja zavjera?, a on je odgovorio: – Novinari moraju doprinijeti sprječavanju vladavine laži i manipulacija. To bi morala biti jedna od njihovih borbi, uz očuvanje kritičkog duha na životu, i izbjegavanje standardizacije misli”. (http://lupiga.com/intervjui/intervju-umberto-eco-velike-lazi-stvaraju-povijest) Novinari su pretvoreni u „vojnike“ organiziranih interesnih grupa u društvenoj strukturi. Oni se ponašaju kao odani vojnici lidera i njihovih klika koje se smjenjuju. Mediji, nažalost, ne rade za građane širom svijeta. Mediji, tajne policije ili službe i tužiteljstva rade često zajedno pod jednom političkom kapom protiv građana. Oni manipuliraju građane s pozicija interesnih finansijskih grupa koje se bave vrhunskim transakcijama i služe nekolicini u društvu. Sve na kraju plaća sirotinja. U Bosni, Siriji ili ko zna gdje sutra?

Mediji preuzimaju na sebe ulogu kreatora zbilje. Sa svojom površnom rasudnom snagom oblikuju milionske forme i sadržaje svijesti ljudi koji se kreću u nesvjesnosti vlastitog postojanja, ne znajući šta je smisao njihovih života. Oni, svemoćni i sveoblikujući mediji, stvaraju zbunjenost koja se ne može liječiti ili otkloniti. Oni stvaraju više strave nego što se može iskazati pozivanjem na riječ simulakrum i mnogo više od onoga što se može dnevno gustirati. Oni mogu da vode ratove, da pljačkaju zemlje, da iskorjenjuju narode, da od zločina prave spektakle, da obmanjuju do mile volje... Oni pritom misle da su nevini! Ustvari, mediji su tu da poslije rata provedu sanaciju terena, slijeganje tla, niveliranje užasa, relativizaciju zla, rehabilitaciju ratnih zločinaca... Oni su samo produžena ruka vladajuće politike. Mediji su tu da nas zavedu i ostave omamljene za sutrašnji dan. Mediji daju prostor lokalnim fašistima, neonacistima, nacionalistima, mizantropima, propalicama, primitivcima i sličnim kreaturama koje inficiraju javnost. To traje decenijama. Medijsko saučesništvo u širenju mržnje i zla među ljudima ne može se uopće predstaviti racionalnim sredstvima. Ludaci predstavljaju zločinačke političke programe, a mediji ih prate i podržavaju. Prenose njihove riječi, koriste ih kao ekskluzivne vijesti, skandalozne ludačke istupe radi gledanosti i profita. To je sama suština neodgovornih medijskih struktura. Mediji nas uče da “podvijemo rep” i skupimo se u svome ćošku, da prihvatimo “peremptorni skup” sistemskih stavova u kojima smo zatočeni. Mediji nas “uče” da nema pobune...