Zanemaruje se ključni kur'anski kriterij za vrjednovanje ljudi i među samim muslimanima i muslimanskim institucijama. Taj kriterij je saopćen u 13. ajetu sure Hudžurat i glasi da je „najugledniji kod Allaha onaj koji Ga se najviše boji“. Najbogobojazniji ljudi su najugledniji kod Allaha, pa bi trebali biti i kod drugih ljudi. Dakle, svijest o Allahu je mjera ugleda, u protivnom što će nam vjera ako nas ne oplemenjuje, ako naša srca i dalje ostaju staništa oholosti i pohlepe. Šta će nam cijeli Dunjaluk ako izgubimo ljudskost i postanemo zvijeri? Bilal, abesinski rob, svojom bogobojaznošću zaslužio je ugled da bude Muhammedov, a.s., mujezin, da se, naočigled bogate mekkanske aristokracije, popne na Kabu i prouči ezan. Ibn Tejmijje ističe da „ne postoji nijedan ajet koji nekog hvali ili osuđuje zbog porijekla. Pohvala i visok stepen mogu se zaslužiti samo pomoću vjerovanja i bogobojaznosti, a osuda i kazna zaslužuju se zbog nevjerstva i poročnosti.

[quote width="auto" align="left|right|none" border="COLOR" color="COLOR" title=""]Ljudske zajednice, pa i naša Islamska zajednica, pored toga što moraju voditi računa da se ne namnoži previše trutova, moraju se permanentno oslobađati svojih trutova, beskorisnih demagoga i demagoških „šupljiranja“. Valja nam među sobom prepoznavati radilice i trutove, i praviti među njima razliku. Valja nam zajedno raditi da podstaknemo nastajanje i razvijanje što više onih bisernih školjki u dubinama okeana naše vjere i nacije. Valja nam prepoznavati potencijalne mlade plodonosne školjke, razotkrivati nove čestite i marljive potencijale.[/quote]

Shodno navedenom kriteriju, na mnoge samohvale, dodvornička isticanja zasluga, ugleda i privilegiranih prava nama, najčešće interesno dragih pojedinaca ili, kolokvijalno kazano, funkcionera u Islamskoj zajednici, nesumnjiv odgovor je da su najugledniji, pa prema tome i dolični najvećeg poštovanja oni koji su kod Allaha najugledniji, dakle najbogobojazniji i najkarakterniji muslimani. U muslimanskim očima i vrjednovanjima ne smiju biti visoko postavljeni na skali poštovanja i ugleda rukovodioci i šefovi, nosioci visokih ili nižih društvenih i vjerskih položaja oni koji su lišeni visokog morala, te svojim ponašanjem i postupcima isijavaju aroganciju i drskost, ponižavaju i zlostavljaju podređene osim svojih ulizica, spletkare i manipuliraju ljudima radi ličnog uspjeha. Prema tome, onima koji traže ugled i poštovanje mimo navedenog kur'anskog kriterija nije ga moguće dati. Štaviše, obaveza je da im se uskratiti i upozori ih se da tome nisu dolični. Krjeposni musliman, „obični“ džematlija i član Islamske zajednice, koji sav svoj život saobražava s islamskim normama i u svemu nastoji tragati za Allahovim zadovoljstvom, jeste i mora biti najugledniji i najpoštovaniji musliman, najdostojniji član Islamske zajednice. Iako ih ne traži, on zaslužuje počasti. Takav musliman je apsolutno neuporediv sa poročnim i bezobzirno sebičnim nosiocem vjerskog autoriteta ili istim takvim službenikom Islamske zajednice. Krjepostan i bogobojazan nosilac vjerskog autoriteta ili takav službenik zaslužuju najviši mogući ugled i poštovanje svakog muslimana i cijele Zajednice. Takvi su dragocjenost poput bisera u utrobi školjke na dnu okeana.

Naravno, svako sebi može obećati da neće biti dio prljavog tala, pristajati na ono što je nedostojno i da će to prezirati. Međutim, mnogo je efikasnije ukoliko društvo i institucije insistiraju na moralnoj korektnosti. Stoga je, ne samo važno, nego i nužno podsticati novu, odnosno drugačiju filozofiju međuljudskih odnosa i komunikacije utemeljenu na čestitosti i međusobnom poštovanju, vrjednovanju ljudi po osnovu njihove moralne čistoće i profesionalne stručnosti. U takvoj društvenoj i vjerskoj paradigmi oni koji su moralni (bogobojazni) i koji služe ljudima bit će vrijedni poštovanja, a prezreni i odbačeni oni koji se nađu na suprotnom polu ove vrjedonosne ljestvice.

Usko vezano s ovom temom, a važnim se čini na to podsjetiti, jeste da svakom čovjeku pripada samo ono što vlastitim radom zaradi (En-Nedžm, 39), bilo u sferi intelektualnog bilo fizičkog napora i rezultata. Oni koji najviše istinski služe i doprinose Islamskoj zajednici polažu i najviše pravo na nju. Pčele radilice sakupljaju med, trutovi prikupljeno jedu. Radilice se oslobađaju trutova da bi pčelinja zajednica funkcionirala. Ljudske zajednice, pa i naša Islamska zajednica, pored toga što moraju voditi računa da se ne namnoži previše trutova, moraju se permanentno oslobađati svojih trutova, beskorisnih demagoga i demagoških „šupljiranja“. Valja nam među sobom prepoznavati radilice i trutove, i praviti među njima razliku. Valja nam zajedno raditi da podstaknemo nastajanje i razvijanje što više onih bisernih školjki u dubinama okeana naše vjere i nacije. Valja nam prepoznavati potencijalne mlade plodonosne školjke, razotkrivati nove čestite i marljive potencijale. Pomozimo jedni drugima da u dubinama vlastitih duša otkrivamo zaboravljene i potisnute pozitivne vrijednosti, da ih iznesemo na svjetlo dana kako bi nas preobrazile u pojedince i Zajednicu bogobojaznih, za koje Uzvišeni kaže da su kod Njega najugledniji.