A kada se javno primjeti da su mediji po svojoj strukturnoj usmjerenosti antibosanski, onda tek slijedi linčovanje i ponižavanje. Dovoljno je sedam dana pratiti sadržaje na medijima u Bosni i vidjeti u kojem procentu su ti mediji usmjereni protiv vrijednosti Bosne. Oni rade na potkopavanju nade u red i potiskivanju pravde, pokušavaju pripremiti "pobačaj pravde" (miscarriage of justice), oni su pretvoreni u informacijska čvorišta antibosanstva i podrivanja svijesti o bosanskom biću i njegovom pravu na život, slobodu i istinu. Ne radi se tu samo o velikom neznanju! Mediji svojim postupanjem na isti način blokiraju državu Bosnu i Hercegovinu kao što to rade u dejtonskim političkim procedurama antibosanske snage. Mediji to umotavaju u narative koji obeshrabruju ljude da budu slobodni i poštuju razlike.

Može li država bez svoje televizije? Ili, drugim riječima, postoji li danas u Evropi  država koja nema svoju televiziju i medije koji predstavljaju najpozitivniju stranu te države? Gdje su nestali kvalitetni novinari – u dubinama medijske praznine komunikativne orbite! Pojavili su se stranački mediji – bilteni – preko kojih nas stranačke grupe šaltaju kao maloumnike. A kada se javno primjeti da su mediji po svojoj strukturnoj usmjerenosti antibosanski, onda tek slijedi linčovanje i ponižavanje. Dovoljno je sedam dana pratiti sadržaje na medijima u Bosni i vidjeti u kojem procentu su ti mediji usmjereni protiv vrijednosti Bosne.

Mediji su postali glasnogovornici najmračnijih političkih ideologija za koje smo mislili da pripadaju prošlosti na evropskom kontinentu. Svojom površnom naracijom obesmišljavaju genocid nad Bošnjacima i relativiziraju razmjere agresije na Bosnu od strane Miloševićevog režima 1992. godine. Ne pomažu da se sučimo s posljedicama koje su nastupile dok nas zaglupljuju zdravorazumskom i opasnom taktikom ravnomjernog raspoređivanja krivice za uši slušalaca i gledatelja. Oni su u stanju da semantički transformiraju “Bartlomejsku noć”, “Istragu poturica” i “Kristalnacht”, da naprave fake story, krivotvorinu i ponude je kao sliku koja služi nekoj vrsti moći koja ih “podržava”. Oni ne žele da objasne odricanje od moralnog stava kako bi se najzad razumjelo zašto se dogodi u ljudima provala zla i zbog čega onda naprave zločine od kojih se stidi čovječanstvo. Najgore u svemu tome je kad mediji služe u prikrivanju zločina i zločinaca, kada negiraju genocid nad bošnjačkim narodom, kada služe kao govornica fašista. Oni su gotovo sve svoje sadržaje pretvorili u Aphrodisia, slično festivalu u antičkom svijetu koji je bio posvećen boginji Afroditi, samo što je ovdje pučka zabava obesmislila sve druge sadržaje življenja i potisnula ih.

Profana politika ne voli izuzetne ljude, velike i važne ličnosti za društveni život, koje drugim ljudima služe kao znakovi smisla postojanja. I ne treba ih u svome polju, jer među političarima nema velikana. Dominaciju politike u današnjici isključuje postojanje velikih ličnosti, zbog kojih se političari i sveštenici osjećaju inferiornim – zato se filozofi, pisci, umjetnici, ljudi od duha kupuju ili sklanjaju da bi prostor za politiku ostao nezaposjednut i slobodan za političare. Mediji u tome igraju posebnu ulogu. Oni jedno vrijeme po zadatku ili po naredbi odstreljuju sve ličnosti koje su intelektualni potencijali društva, a onda kada ih sviju “sahrane” i kad ih političari počnu cijediti i ponižavati, snishodljivo prizivaju intelektualce da se uključe u javni život, da se čuje njihov glas, da se um vrati u javni prostor i tome slično. Ali tad je već sve porušeno, nema više volje da se govori o kulturi koja je postala mizerna i provincijalna. Tad je univerzitet urušen i znanost je svedena na mizerne grane. U tom kulturnom kontekstu dominiraju mali vladari sa svojim poslugama i sve im smeta što drugačije misli i govori. “Posluge” – mediji, policija, tužilaštva, tajne službe... – obavljaju prljave poslove. Provincijalne kulturne forme ne podnose prekoračenja zadatih “standarda” života koji se poklapaju s mjerilima političara i sveštenika. Zato stradaju najbolji likovi ljudskih zajednica, a na univerzitetima se oblikuju zajednice konzervativaca koje ne vide aktuelni povijesni proces u kojem žive. Mediji se pritom prave naivni i nude nam zabave za mase. Širom ciničkog svijeta čuje se neprestano rečenica: Well, I don't care what kind of opinions people have. U bosanskom to zvuči kao “baš me briga šta ko misli”.