Ako bi se tražila neka osobenost koja vjernike odvaja od onih koji se tako ne osjećaju onda bi to bilo povjerenje, posebno međuljudsko povjerenje. Zajednica vjernika na neki način bi se mogla opisati i kao zajednica ljudi koji imaju povjerenje jedni prema drugima. I vjera i povjerenje dolaze iz istog korijena riječi, a prema hadisu Poslanika, a.s., povjerenje ili emanet oslikavaju stanje vjere: “Nema vjerovanja onaj koji nema povjerenja, niti vjere onaj koji se ne pridržava datog obećanja.” (Ahmed) Ako bismo ovaj parametar primijenili na stanje u našoj, ne društvenoj, već vjerničkoj zajednici, dakle, Islamskoj zajednici, izgleda da bismo dobili jako loše rezultate. Mogli smo to osjetiti posljednjih dana i sve je to prisutnije i osjeti se i kroz pitanja koja dobijamo sa strane: Šta se to dešava u Islamskoj zajednici. Posebno je ovo važno da imaju na umu oni koji pretenduju da budu vođe ove zajednice: Vraćanje povjerenja među vjernicima, a ponaročito među onim vjernicima koji pretendiraju da budu lideri naše Zajednice je farz-i-ajn, stroga obaveza svakog od nas pojedinačno. Ovo naše međusobno (ne)povjerenje se jasno moglo vidjeti u nedavnom pokušaju održavanja sjednice Sabora IZ u BiH. Posebno brine prisustvo raznih urotničkih teza i konspirativnih teorija. One, dakle, teorije zavjere vrlo često služe da prikriju nesposobnost ljudi da se suoče sa svojim slabostima, manjkavostima i propustima. One stvaraju klimu konspiracije u kojoj svako na svakog sumnja – što nekad zna odvesti u pojedinačnu ali i kolektivnu paranoju, posebno ako na umu imamo sve širu povezanost ljudi putem interneta i lakši protok informacija i širenja vijesti. U ovakvim okolnostima, dakako, i laži se lakše šire, fatalnije su i opasnije.Interesantno je da se danas sve češće krize muslimanskog svijeta objašnjavaju na način da je ovo vrijeme ahir-i zemana, odnosno, skorog kraja svijeta?  Interesantno je, također, da se to vrijeme u hadisima opisuje kao vrijeme u kome će nestati povjerenja, a njega karakteriše odsustvo sposobnosti. Možda bi bilo korisno ove Poslanikove poruke čitati u jednom izvan ahiri-zemanskom kontekstu, tj. da je recept za vraćanje povjerenja sposobnost, a ne ahiri-zemansko nagađanje i konspiracija. Ona je veoma opasna i ubija duh, ubija kreativnost i želju za radom, troši našu energiju na bavljenje sobom. Moramo se pogledati u oči! Nažalost, naša Zajednica je u posljednje vrijeme bila ispunjena lošim kompromisima i još gorim kadrovskim rješenjima. Odabrali smo podobnije na račun sposobnijih. Tu smo izdali povjerenje i zamijenili ga sumnjičenjima. To je stvorilo dosta nezaodovoljstva i tu negativnu energiju širimo dalje. A pogledajmo gdje nas je takvo razmišljanje i djelovanje dovelo na nivou muslimanskog svijeta: Imamo li igdje otići u muslimanski svijet bez straha i brige? Sunnije od šiija, sufije od vehabija, Perzijanci od Arapa, Turci od Kurda, Saudijci od Katarana... I sve ovo vice-versa! Vrlo malo zemalja je ostalo - sloboda kao ideal islama pokopana je kumirima stvorenim od laži! Do jučer ajetima i hadisima uzdižemo one koje danas na isti način tim istim ajetima i hadisima progonimo - to nažalost rade naši viđeniji alimi, vaizi, intelektualci! Stidim se njihove laži koja iznutra izjeda naša društva! Truhli Istok, a ne truhli Zapad! Izgleda da je ovo bolja dijagnoza. Na koncu, mnogo imamo dijagnostičara, a veoma malo terapeuta! Na veliku žalost, islam je najveća žrtva muslimana, pa tek onda svih drugih izvanjskih neprijatelja! Tako će biti dok ne počnemo govoriti istinu koja je garant slobode, a bez slobode nema islama, ona će nam se samo pričinjavati u svim našim lažnim anomalijama... Sada ovo spustimo na naš nivo male Bosne i još manje Islamske zajednice! Lažemo sebe, svoju vjeru, lažemo jedni drugima - sve nastojeći uklopiti se u taj “cenzorski mentalitet s kojim smo se hiljadu puta susreli u našoj nedovršenoj historiji pozapadnjenja” kako ga naziva turski nobelovac Orhan Pamuk! Jednom kada se oslobodimo tog mentalnog sklopa i laži kao najogavnijeg grijeha, a posebno kada od te laži i patvorenja poštedimo vjeru - tek onda ćemo možda imati šansu da izađemo iz ove duboke krize u kojoj su naša društva. A uporno govorimo da nam to čine drugi? Ne, mi to sebi činimo! Neprijatelje često proizvodimo i to nerijetko se lažno pozivajući na vjeru!A da bismo se  oslobodili ovog mentaliteta kao prvi korak je nužno vraćanje povjerenja među nama samima. A povjerenje ne možemo vratiti ukoliko dopustimo konspiracije, teorije zavjere koje često služe da prikriju pravu zavjeru.