Prema ovoj definiciji u govor mržnje spada govor koji napada neku osobu ili grupu na osnovama svojstava kao što su rasa, vjera, etničko porijeklo, seksualna orijentacija, invalidnost ili spol. Omladinski odjel Vijeća Europe je 2012. godine objavio anketu prema kojoj su muslimani druga grupa koja je najviše izložena govoru mržnje online. Vijeće Europe pokrenulo je i posebnu web-stranicu http://www.nohatespeechmovement.org koja je svojevrsna kampanja koja je mobilizirala mlade ljude da govore o ljudskim pravima i demokratiji online. Cilj ove kampanje je da se prijavljuju i osuđuju slučajevi govora mržnje, te da se smanji nivo njegove prisutnosti i prihvatljivosti. Kampanja se sastoji od nacionalnih kampanja u preko 40 zemalja koje zajedno sa europskim partnerskim organizacijama i online aktivistima rade na ovom polju. Ova je kampanja za period 2016-2017 kao postavljene ciljeve imala: educiranje o ljudskim pravima i aktivnostima protiv govora mržnje i rizika kojeg ova pojava nanosi demokratiji i dobrobiti mladih ljudi; razviti i proširiti sredstva i mehanizme za prijavljivanje govora mržnje, posebno online, tu uključujući nacionalni nivo. Jedan od važnih ciljeva kampanje jeste medijska pismenost i koncept tzv. digitalnog građanstva i podrška učešću mladih i reguliranju itnerneta. U okviru ove kampanje pokrenut je i “Hate Speach Watch” kao dodatna internet platforma na kojoj se nalaze informacije i uputstva kako prijaviti govor mržnje u pojedinačnim zemljama, te na internetu i društvenim mrežama.

Naravno, najkompeksniji i najslabije istraženi fenomen jeste govor mržnje među muslimanima na društvenim mrežama. Od načina linča, prijetnji, jezika i izraza koji se koriste svakome iole svjesnom muslimanu zastaje dah. U nastojanju da se sugovornik u raspravi “porazi” ne biraju se sredstva i metode, često se koriste lažni argumenti ili argumenti totalno nestaju, a besplodne rasprave se svode i završavaju u blatu općeg blaćenja, vrijeđanja i totalnog ponižavanja dostojanstva sugovornika. 

Anti-muslimanski argumenti

Ipak, do danas situacija se nije mnogo promijenila, posebno u kontekstu političkih promjena na europskoj sceni koje su se desile rastom desničarskih partija, a Godišnji izvještaj iz 2016. Europske komisije protiv rasizma i netolerancije ustanovio je da širom Europe anti-muslimanski argumenti više nisu samo specifični za neke granične grupe društava, već su ih sada prihvatili i neki mainstream političari što rezultira u rastućoj ksenofobiji i populitisičkom diskursu. U stavku 18. i 19. ovog izvještaja stoji kako je rezultat ovih politika rast ksenofobičnog populističkog diskursa. “Neprijateljstvo, strah i mržnja prema islamu i aktivna diskriminacija prema pojedincima pripadnicima ove vjere često su vidljivi kroz govor mržnje, nasilje ili etničko i religijsko profiliranje. Muslimani i dalje trpe diskriminaciju u različitim oblastima društvenog života, uključujući obrazovanje, zapošljavanje i stanovanje,” stoji u izvještaju s naglaskom da podaci iz većine zemalja ukazuju da su muslimanke posebno ranjive kategorije zbog svoje vidljivosti i načina nošnje. Uz opći problem diskriminiranosti spram spolne pripadnosti ova dodatna diskriminacija samo povećava osjećaje odbačenosti i izolacije unutar šire zajednice i narušava opću inkluzivnost društava. U akciju borbe protiv mržnje uključile su se i Ujedinjene nacije, posebno 2017. godine kroz kampanju “Zajedno za mir: Poštovanje, sigurnost i dostojanstvo za sve” koja je vođena povodom Međunarodnog dana mira širom svijeta 21. septembra. “U vremenima nesigurnosti, zajednice koje izgledaju drugačije postaju zgodni žrtveni jarci,” izjavio je generalni sekretar UN Antonio Guterres pozivajući međunarodnu zajednicu da se odupre mržnji posebno u jeku izbjegličke krize koja je posljednjih godina izazvana konfliktima na Bliskom istoku.

Govor mržnje među muslimanima

Ovaj tekst ipak ima drugi fokus kojeg želimo ovdje sada postaviti u kontekstu priče o govoru mržnje, a to je pojava govora mržnje među muslimanima koji je sve izrazitiji i prisutniji na internetu, a posebno na društvenim mrežama. Opravdano je zapitati se kako je moguće da muslimani kao dokazano najizloženija skupina mržnji i govoru mržnje sve više počinju koristiti ovu opasnu i opaku pojavu u međusobnoj komunikaciju. Štaviše, intenzitet ove mržnje posebno je visok i neprihvatljiv u segmentu međumuslimanskih vjerskih rasprava. A govor i propagiranje mržnje najopasnije, često veoma krvave posljedice na terenu ima u segmentu sektaškog narativa koji je započeo još 2003. sa američkom intervencijom u Iraku, a eskalirao od 2011. godine i početka sukoba u Siriji iskrsnuo u prvi plan, pogotovo na relaciji dvije najdominantnije muslimanske skupine, sunnija i šiija. Jedna od glavnih mobilizirajućih alatki najradikalnijih militantnih i terorističkih skupina bila je upravo bazirana na raspirivanju sektaške mržnje i netolerancije. Relevantni poznavaoci ranijih sukoba na Bliskom istoku kao što Iransko-irački rat, zatim sukobi u Libanu iz 1980-tih, Rat u zaljevu iz 1991., uz dakako palestinsko-izraelski sukob slažu se da nikada ranije sektaški narativ nije bio toliko opasno uključen u posredničke ratove koji se trenutno vode na Bliskom istoku u širem kontekstu regionalnog geopolitičkog nadmetanja kako regionalnih tako i globalnih sila. U ovome su posebno ranjive manjinske vjerske zajednice koje su vijekovima opstale i živjele na ovim prostorima. 
Ipak, govor mržnje kao sve prisutniji fenomen među muslimanima proporcionalno je intenzivan bliskosti među muslimanskim grupama i frakcijama. Najžešći njegovi oblici dešavaju se upravo na relacijama između grupa koje se generalno smještaju u okvire sunnijskog islama, a posebno intenziviran i smrtonosan u posljednje vrijeme jeste govor u sklopu teme o otpadništvu od vjere i o stvarima koje izvode iz islama. U tom kontekstu nerijetko se koriste i džamije, a minbere se nerijetko oskrnavljaju hutbama koje na neprimjeren i tendenciozan način osuđuju i tekfire muslimane drugačijeg pravca razumijevanja i prakticiranja islama.

Govor mržnje na društvenim mrežama

Naravno, najkompeksniji i najslabije istraženi fenomen jeste govor mržnje među muslimanima na društvenim mrežama. Od načina linča, prijetnji, jezika i izraza koji se koriste svakome iole svjesnom muslimanu zastaje dah. U nastojanju da se sugovornik u raspravi “porazi” ne biraju se sredstva i metode, često se koriste lažni argumenti ili argumenti totalno nestaju, a besplodne rasprave se svode i završavaju u blatu općeg blaćenja, vrijeđanja i totalnog ponižavanja dostojanstva sugovornika. 
Nerijetko u ovoj pojavi važnu ulogu imaju mediji, a posebno internet-portali koji rasprave na društvenim mrežama dodatno raspirivaju i uokviruju u dnevnopolitičke svađe i optuživanja. U bosanskohercegovačkom kontekstu cjelokupna javna scena skreće opasno udesno i institucije koje bi se trebale baviti kodeksima, pravilima i sankcijama bukvalno bivaju zagušene i efikasno anulirane. 
U opasnoj pojavi koju ovdje samo načelno detektiramo, a vođeni i vlastitim iskustvom, ponajviše iznenađuje šutnja i nereagiranje društvenih i vjerskih institucija koje su dužne podići glas i upozoriti na pogubnost ovog diskursa i njegovih širih konsekvenci i posljedica po slobode i ljudska prava u našem društvu. Držim da je u kontekstu ove teme nezaobilazna uloga naših imama i vaiza koji ovoj tematici moraju posvetiti više prostora, a naše institucije pokrenuti javne rasprave na kojima se treba studiozno, stručno i iz svih uglova razmotriti ova problematika i ukazati kako se s njom suočiti i boriti. 
Govor mržnje među muslimanima jeste dio govora mržnje kao opće pojave na internetu današnjice. Kao što niko nema monopol na ljubav, jednako tako i mržnja nije stvar koja se može adresirati samo određenim grupama, već je opasna i zarazna društvena pojava od koje nisu imuni ni oni koji za sebe tvrde da su vjernici. Šta je onda rješenje? 
Možda bi za početak “govor mržnje” morao biti tema o kojoj će se pored minbera i predavanja početi govoriti i među onima koji su ovome najizloženiji, među mladima. Upravo na tragu akcije i kampanja Vijeća Europe, smatram i da Islamska zajednica sa svojom Mrežom mladih tu može učiniti veoma mnogo. Naravno, tu su i druga sredstva koja nam kao Zajednici stoje na raspolaganju. O “govoru mržnje” treba da se oglasi i Vijeće muftija, da Rijaset dadne svoje konkretne prijedloge za projekte i akcije kroz svoje uprave i odjele. Potreban nam je islamski odgovor na “govor mržnje” koji je nažalost sve prisutniji kod muslimana. To je zlo protiv koga moramo svi ustati zajedno, jer od njega, u konačnici niko nije pošteđen.