Kako je nastala Bosanska dova?

Profesor Mehmedalija Hadžić nam pokazuje arapski tekst i njegov bosanski prijevod koji je izašao u Zemzemu 1986. godine Profesor Mehmedalija Hadžić nam pokazuje arapski tekst i njegov bosanski prijevod koji je izašao u Zemzemu 1986. godine

Otkrivamo zanimljiv put duhovnosti - kako su stihovi i molitve jednog istočnjačkog mudraca postali bosanska dova ili molitva koja se učila i danas uči na mevludima, školskim akademijama, islamskim svečanostima i međureligijskim skupovima

Gospodaru moj,
ne dopusti da me zavara uspjeh
niti poraz baci u očaj.
Podsjećaj me stalno da je neuspjeh iskušenje
koje prethodi uspjehu.
 
Gospodaru moj,
nauči me da je tolerancija
najviši stupanj moći,
a želja za osvetom
prvi znak slabosti.
 
Gospodaru moj,
ako mi uzmeš imetak,
ostavi mi nadu.
Ako mi ne podariš uspjeh,
podari mi snagu volje da savladam poraz,
a kada mi uzmeš blagodat zdravlja,
podari mi blagodat vjere.
 
Gospodaru moj,
kada se ogriješim o ljude,
podari mi snagu izvinjenja,
a kada se ljudi o mene ogriješe,
podari mi snagu oprosta.
 
Gospodaru moj,
ako ja zaboravim Tebe,
nemoj Ti zaboraviti mene.

Vjerovatno ste u proteklih dvije-tri decenije imali priliku čuti ili pročitati ovu “dovu” koja stoji ispisana, urezbarena ili uramljena čak i na nekim turističkim destinacijama, a može se zateći i u aščinicama i modernim islamskim ornamentima dizajniranim kafanama.

Kada sam nedavno reisu-l-ulemu dr. Mustafu Cerića, koji je ovu “dovu” kao završnicu učio na mnogim konferencijama i međureligijskim skupovima u svijetu, dajući joj svojevrsni brend “Bosnian prayer” na engleskom jeziku, upitao gdje je pronašao ovu dovu i otkud da se ova molitva nalazi na zvaničnoj stranici Prve bošnjačke gimnazije u Sarajevu kao “Školska molitva”, uputio me da porazgovaram sa profesorom Mehmedalijom Hadžićem.

General JNA i hedija iz Bagdada

Profesor Hadžić se vrlo rado odazvao mom pozivu i ispričao mi je kako se desilo da ova “dova” dođe i do naše javnosti i postane islamizirana. Svoju priču profesor Hadžić počinje prisjećajući se problema koje je imao 1983. godine u zloglasnom procesu protiv muslimanskih intelektualaca. Bio je desetak dana pod istragom i pritiskom jer se htjelo od njega iznuditi priznanje da je na arapski jezik preveo Islamsku deklaraciju Alije Izetbegovića. Ispričao nam je i o tadašnjoj cenzuri kojoj je bio izložen nakon Sarajevskog procesa. Njegovi tekstovi se nisu smjeli objavljivati, a i oni koji su objavljivani ostajali su ili nepotpisani ili su ih drugi potpisivali. Nekoliko godina kasnije, priča profesor Hadžić, radio je u Izdavačkoj djelatnosti, kako se zvao današnji El-Kalem, a kasnije je prešao i u redakciju Preporoda. “Radio sam na kompjuteru. Prvi sam radio na foto slogu koji je došao na arapskom jeziku. Ovaj tekst sam ja dao u Zemzem. To je 1986. godina, broj 5-9. Ovo je ta dova sa arapskim tekstom,” pokazuje mi profesor Hadžić listajući stari primjerak Zemzema, lista učenika Gazi Husrev-begove medrese koji ove godine obilježava pedesetu godinu izlaženja.
Profesor Hadžić nam je ispričao kako je tekst ove dove njemu donio na prijevod jugoslovenski general iz Iraka, odnosno, iz Bagdada, gdje je boravio kao tehnička pomoć tadašnje Jugoslavije vojsci ove arapske zemlje. “Ne znam koje je nacionalnosti bio. Moguće da je bio musliman, ali nisam siguran. On mi je jednog dana došao u kancelariju i rekao mi: ‘Vi ste sudski prevodilac. Biste li Vi meni mogli ovo prevesti?’ Ja uzmem i pogledam i kažem: ‘Naravno, pokušaću.’ Ali da vas pitam pošto se meni ovaj tekst dopada i pošto nije nikakav službeni akt ili lični dokument, a tekst je izuzetno dobar, možemo li se dogovoriti da ja ovo vama prevedem i da vi meni dadnete kopiju ovog teksta da ja to zadržim za sebe i da imam pravo da to koristim, pošto je tekst mističnog, odnosno sufijskog sadržaja, volio bih da znam kako ste vi do njega došli,” upitao je profesor Hadžić spomenutog generala JNA.
“Naime, general je bio visokopozicionirani vojni stručnjak poslan od strane tadašnje JNA u sklopu međudržavne razmjene, a pošto se tada iračka vojska osposobljavala, uglavnom su jugoslovenski stručnjaci tu išli, bilo da se radilo o civilnoj ili vojnoj bezbjednosti,” objašnjava nam profesor Hadžić koji je i sam kao prevodilac arapskog jezika jedno vrijeme boravio u Iraku dok je radio za tadašnju Krivaju iz Zavidovića, koja je u Iraku gradila montažna naselja na brojnim gradilištima ove zemlje.

Od Zemzema do Bošnjačke gimnazije

“Naravno ja sam tu “dovu” preveo, a on je otišao. Tako smo se mi razišli. Ja o tom čovjeku ne znam ništa. Volio bih da me, ako je moguće kontaktira, nakon ovog kazivanja. Ne znam, čovjek je bio stariji od mene, možda nije živ, ali ako bi neko od potomaka njegovih čuo ovu priču neka se javi i potvrdi njenu autentičnost,” kaže nam profesor Hadžić. I tako, general JNA uzeo svoj prijevod i otišao, a profesor je kod sebe ostavio kopiju i poslao je u redakciju Zemzema, ali jedna rečenica je tada iz nepoznatih razloga iako prevedena izostavljena, što će profesoru Hadžiću kasnije biti potvrda jedne druge činjenice... Naime, prošlo je vrijeme i početkom Agresije na BiH, kada se osnivala Prva bošnjačka gimnazija, profesor Hadžić se ponovno susreo sa ovom “dovom”.
“Ideja o Bošnjačkoj gimnaziji 1994-95 je već otvorena. Ja sam radio na tom projektu. Opet to je jedna duga priča kako je to krenulo i nije pravedno tu izostavljati tadašnjeg naibu reisa dr. Mustafu Cerića koji je zaista bio inicijator te ideje, ali koji je meni prepustio. Potom sam ja zajedno sa profesorima Mujom Slatinom i Hašimom Muminovićem napravio projekat i već smo imali kompletan plan osnivanja Bošnjačke gimnazije. I onda negdje u ratu, ne sjećam se tačno koje godine, pošto sam ja bio profesor i predsjednik Upravnog odbora Prve bošnjačke gimnazije, došla je profesorica bosanskog jezika u toj školi Dženana Zlatar i kazala kako ima jedan prijedlog. Naime, tada smo razmišljali kako neke stvari da osmislimo i da uvedemo ponedjeljkom da imamo dovu. Profesorica Zlatar je iz torbe izvadila Pedagoški glasnik u kojem je objavljena ta dova, ali samo na bosanskom jeziku. Ja sam se osmijehnuo. Bilo mi je drago što će se to sada na jedan, po meni, lijep način nastaviti. Naravno, ne slučajno, sve to ima svoje mjesto i vrijeme, što će se na taj način koristiti. Tada sam im rekao da je to u Zemzemu objavljeno i vidio sam da je to uzeto iz Zemzema jer je ostala ista greška, odnosno izostanak jednog stiha. Tako sam ustanovio da je to ustvari taj moj prijevod. U Zemzemu su ovaj zadnji dio stiha izostavili, te smo ga kasnije mi dopunili. Tada sam ja to ispravio, jer sam imao fotokopiju originala na arapskom. Kada se pisala monografija Prve Bošnjačke gimnazije ja sam tada u jednom razgovoru rekao da bi dobro bilo da se ispriča ova priča. Međutim, nije to prihvaćeno, ne znam iz kojeg razloga,” priča nam profesor Hadžić. On je kasnije, pošto mu se tekst dopao, slučajno tražeći na internetu po arapskom prijevodu naišao da je autor, odnosno da se ustvari radi o molitvenim stihovima čuvenog bengalskog pjesnika Rabindranatha Tagorea, koji je prvi neeuropski autor dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1913. godine.

Pjesnik koji je spojio Istok i Zapad

“Naišao sam na njegove pjesme, odnosno, njegove mudrosti i kazivanja. Ova dova, dakle njezini dijelovi su ovdje u tim stihovima pjesnika Tagorea. Meni je taj general rekao da je tu dovu njemu napisao jedan poznati, možda u to vrijeme najveći duhovni autoritet muslimana u Bagdadu i dao mu to kao hediju, kao uspomenu na ta njihova druženja. Dakle, on mu je to dao, što znači da je postojala ta veza između tih duhovnjaka u Bagdadu, jer je on upravo od Tagorea uzeo, dakle, nije kompozicija takva, ali sve su misli uzete od ovoga pjesnika. Svi ovi dijelovi “dove” kako mu je taj duhovni autoritet iz Bagdada napisao su sadržani u stihovima velikog bengalskog pjesnika Tagorea,” zaključuje profesor Hadžić dodajući kako su prema njegovim istraživanjima arapski stihovi ove molitve ustvari uzeti iz knjige Mudrosti i kazivanja Tagorea, te da je kasnije tu dovu reisu-l-ulema Mustafa Cerić dao prevesti na engleski i od nje napravio svojevrsni brend “Bosanska molitva” čitajući je na konferencijama i međureligijskim skupovima u svijetu.

tagore

Pjesnik i filozof Rabindranath Tagore rođen je 7. maja, 1861. godine u Kalkuti, Indija. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1913. godine, pisao je na bengalskom i engleskom jeziku, a uz bogat opus poezije i proze njegove pjesme i kompozicije su odabrane kao nacionalne himne Indije “Jana Gana Mana” i Bangladeša “Amar Shonar Bangla”. Tagore je napisao i komponovao nacionalnu himnu Šri lanke “Namo namo Matha”. Umro je u svom rodnom gradu 7. augusta, 1941. godine


Osim ovih arapskih prijevoda Tagoreovih stihova nismo uspjeli naći iste istihove na engleskom jeziku koji korespondiraju rečenicama spomenute Bosanske molitve, pa je za pretpostaviti da su oni došli iz mnogobrojnih zbirki poezije koje je ovaj autor objavio na bengalskom jeziku. Oni se ne nalaze ni u knjizi Gitandžali (Žrtveni pjev), njegovoj prvoj zbirci pjesama za koju je 1913. godine nagrađen Nobelovom nagradom, a koju je sam preveo na engleski jezik. Po svoj prilici stihovi iz pomenute molitve su na arapski jezik došli iz nekih drugih njegovih pjesničkih ostvarenja na bengalskom jeziku. Vjerovatno je i sama Bosanska molitva doživjela svojevrsnu tranformaciju budući da je njen put prevođenja prešao trasu od bengalskog preko arapskog i bosanskog do engleskog jezika. Ipak, njena vrijednost se ogleda u činjenici da je zadržala poruku i mudrost ovog velikog pjesnika i filozofa koji je u svojim djelima i duhovnim porukama uskladio ideale Istoka i Zapada. O čudnovatom putu ove duhovne poruke i sam profesor Hadžić danas ushićeno kazuje. “Stvar je na početku tako jednostavna, neko bi rekao banalna. Dolazi ti neko da mu nešto prevedeš i onda to doživi i prođe ovakav put. Dakle, od Izdavačke djelatnosti, preko redakcije Zemzema, Bošnjačke gimnazije, pa onda reisu-l-uleme i sve kako ide taj kompletan njen put i ko zna gdje će je put dalje odvesti,” zaključuje profesor Mehmedalija Hadžić.

00Sličica Želim Print

Kome pripadaju ideje?

Put i transformacija stihova istočnjačkih mudrosti velikog pjesnika Tagorea ustvari samo potvrđuju tezu da je izvor ljudske misli i znanja transcendentan i da svojim misticizmom dokazuje da se vječne poruke mira i dobra svojim duhovnim izvorom opiru materijalnim granicama Ovoga svijeta. Kada govorimo o prenošenju ideja i misli vrijedno je spomenuti da su čak prije drevne Grčke i poznatih grčkih filozofa u Babilonu u Mezopotamiji mudraci ove civilizacije odbijali da potpisuju svoje misli i ideje. Vjerovali su da ljudska misao pripada svima, svakoj generaciji i vremenu. Kazivali su da niko ne može polagati pravo na vlasništvo nad mislima i idejama, jer su one ipak na poslijetku preuzete od nekoga ranije. Ovo možemo nazrijeti i u temeljnim etičko-moralnim učenjima religija budući da sve religijske tradicije imaju pravila i izreke koje nadilaze geografiju i historiju. I velikani u slikarstvu i umjetnosti klasike smatrali su bogohulnim potpisivati svoja umjetnička djela. Tek dolaskom modernog doba i kapitalizma ljudi su počeli potpisivati ideje i misli, polažući tako pravo na vlasništvo i autorstvo nad idejama koje su nekada pripadale svima. Tako su pojedinci počeli potpisivati ideje i tvrditi da su ih oni izmislili, često na takav način ograničavajući ideje i smještajući ih u geografske i nerijetko ideološke regione. Ipak, nekada imamo slučajeva, i to je ustvari i namjera ovog teksta, kada mudre ideje i misli upravo svojom univerzalnošću i dubinom poruke nadilaze postavljene granice. Upravo takav slučaj, mogli bismo reći, desio se sa Bosanskom molitvom ili dovom, koja je zbog svoje ljepote prihvaćena i učena u različitim prigodama, i sretnim i nesretnim.

 

Mevludska dova u Zemzemu

Bosanska molitva prvi put je objavljena u Zemzemu (broj 5-9) iz 1986. godine koji je bio tematski mevludski broj. U sklopu ovog izdanja đačkog lista štampan je i specijalni prilog “Mevlud u Žepču” na osam stranica u povodu desetogodišnjice otvaranja Ferhat-pašine džamije u Žepču, a kojeg su učenici Gazijine medrese izveli na poziv Odbora IZ Žepče. Interesantno je da će ovaj mevlud sa bogatim programom ilahija i kasida kasnije biti snimljen na audio kasete. Dova koju je profesor Hadžić preveo i poslao objavljena je na zadnjoj 8. stranici priloga bez ikakvog potpisa, a uredništvo Zemzema kojeg je za ovaj broj tehnički uredio rahmetli Muhamed Radončić, ovoj molitvi je dodalo Bismillu i završetak, kako inače završavaju islamske dove: “Subhane Rabbike Rabbi-l-izzeti...”

 

Zadnji put promjenjen subota, 26 Maj 2018 11:04
Mirnes Kovač

Mirnes Kovač je novinar i politički analitičar iz Sarajeva. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, a magistrirao je međunarodne odnose na Univerzitetu Sussex u Velikoj Britaniji. Bavi se praćenjem i analizom političkih procesa u regiji Bliskog istoka i Balkana. Predavač je na SSST-u, sarajevskom univerzitetu Sarajevo School of Science and Technology. Pored prevodilačkog rada, autor je brojnih članaka i knjiga, a kao politički analitičar saradnik je Al Jazeere, Huffington Posta i drugih elektronskih i printanih medija. Član redakcije Preporoda je od 2006. godine.

Twitter

Facebook

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija