IZ u BiH kao jedinstvenoj zajednici muslimana ovih prostora postoji izborni sistem i izborna procedura u kojoj možemo učestvovati svi, možemo glasati, možemo kandidirati druge muškarce i žene i sami biti kandidati pod uvjetom da smo članovi IZ na području na kojem živimo u trenutku izbora (aktivno) ili najmanje tri godine, kako bismo bili birani, kao kandidati i kandidatkinje (pasivno).

Učešće na izborima, aktivno ili pasivno, prvi je korak da participiramo u radu i odlučivanju naše Zajednice, da se suočimo sa brojnim problemima i ponudimo dobra i plodotvorna rješenja u skladu sa svojim kompetencijama i iskustvom. Jednostavno, da budemo promjena koju priželjkujemo. Podjednako, i muškarci i žene kao dijelovi jedne cjeline. U tom pogledu IZ ovih prostora mogla bi svojim jedinstvenim pristupom u demokratskom izbornom procesu biti lider i pokretač drugim zajednicama muslimana širom svijeta. Od nje to mnogi i očekuju.

Učlani se u IZ i budi dio izbornog procesa!

Ove godine, prema saopćenju i odluci Glavne izborne komisija Rijaseta IZ u BiH, izbori na nivou džemata održat će se 7. decembra 2018. godine, te 22. i 23. decembra za nivo skupštine i izvršnog odbora medžlisa i za Sabor Islamske zajednice. Kada smo prije četiri godine, nekoliko mjeseci pred izbore u IZ pokušali jednom medijskom kampanjom „dobaciti“ do ovdašnjih pripadnika IZ informaciju da slijede izbori i da se treba uključiti u taj proces, mnogi i mnoge su nas sa čuđenjem znali upitati: „A zar mi to imamo, zar to postoji?“ Treba kazati i to da nimalo zanemarljiv broj ovdašnjih muslimana koji prakticira vjeru i odlazi u džamiju nije mogao biti dio ove priče zato što nije imao člansku kartu IZ. Nekima su izbori bili razlog da se učlane i ostvare pravo da glasaju. Iako učešće u izborima podjednako imaju i muškarci i žene, istrajnim nastojanjima dijela sabornika u povodu izbora za mandatni period 2014.-2018. godina, Rijaset i Sabor Islamske zajednice posebno su pozvali žene i mlade da se uključe u izborni proces i kandidiraju na izbornim listama na izborima za organe Islamske zajednice. Mali, ali revolucionarni korak! Po prvi put smo uradili UPUTE ZA BIRAČE sa porukom da je SVAKI GLAS BITAN! Tražili smo od naših džematlija i džematlijki da stave na raspolaganje svoje vrijeme i stručno znanje i ponude svoju kandidaturu ili predlože kandidate/kandidatkinje iz svog džemata za koje smatraju da se trebaju naći na izbornim listama. O tim pozitivnim fenomenima progovorili smo i na ovdašnjim medijima.
U biti, Ustavom IZ niti nekim drugim propisom nije zabranjeno ni mladima ni ženama da koriste svoje pravo da budu birani i da biraju, ali je i činjenica da ni žene ni mladi nisu ohrabrivani da se uključe u rad džematskih odbora što bi bilo polazna tačka za njihovo dalje napredovanje i uključivanje u rad viših organa IZ. Nedostajao je jedan pozitivni ambijent i želja da to svoje pravo i ostvare. Na njih se nije računalo pa i po cijenu da su u džematske odbore, skupštine medžlisa i upravne odbore ulazili nezainteresirani pojedinci, lišeni bilo kakvih kompetencija. Zato se ovim pozivom pokušalo pravilno, ali pomalo stidljivo, mijenjati takvo stanje. Rezultati su bili nedostatni, ali ipak ohrabrujući. Želja da se nešto promijeni bila je prisutna. Svega 55 žena postale su članica džematskih odbora (2,4%), 28 žena je ušlo u odbore medžlisa (3%), a 12 je bilo članica Sabora (dvije iz inozemstva) (13,7%). Ne postoji dobna analiza prethodnih izbora. Do ovih izbora u 2018. godini bilo je od izuzetnog značaja da se ova preporuka pretvori u obavezu kroz izborna pravila. Iako nam se činilo da je ovaj proces krenuo pozitivnom putanjom, preporuka Sabora nije postala obaveza do ovoga časa. Možda još uvijek nije kasno! Zašto? Istinska važnost ovih nastojanja ogleda se u zajedničkom kreiranju našeg vjerskog života „po mjeri svih nas“. Prednost u zajedničkom, komplementarnom i efikasnijem djelovanju muškaraca i žena na svim nivoima IZ, po Božijim standardima, ovdje nikad nije do kraja ni iskorištena. Za dobrobit nas, naše IZ. Ovi izbori su prilika da u budućnosti naša Zajednica ide drukčije, dinamičnije, hrabrije nošena pozitivnom energijom kako naših očeva, supružnika, sinova, tako i naših majki, sestara i kćeri koju nesebično dijele u svojim porodicama, na radnim mjestima pa, zašto ne, i u svojim džematima. U protivnom i dalje ostajemo samo pasivni konzumenti vjerskog i prigodničarskog života u našem okruženju.

Nema šerijatske smetnje za vidljiviji vjerski angažman žene!

Da ova nastojanja imaju svoje ozbiljne razloge potvrđuje i knjiga Žena u džamiji – Prilozi za razumnijevanje njene pozicije, uloge i doprinosa koju su zajedničkim nastojanjima publikovali CEI Nahla i CNS u Sarajevu. Uz brojne znanstvene osvrte na ovo pitanje knjiga daje značajan istraživački osvrt na učešće žena u džamijama i džematima na našim prostorima. Ovo istraživanje je pokazalo da su žene minimalno uključene u rad džematskih odbora, da ne koriste ni aktivno ni pasivno biračko pravo, niti znaju da im ono pripada, da uglavnom ne znaju ništa o izbornom procesu u IZ, što je i indikator mjesta koje žene u njoj imaju. Među brojnim preporukama koje ova studija nudi, a koje se tiču izbornog procesa navodi se podsticanje promjene svijesti imama i vjernika/ca o aktivnom i pasivnom biračkom pravu, o potrebi korištenja svih komunikacijskih kanala u prezentaciji izbornog procesa u IZ, te o otvorenijem ohrabrivanju kandidiranja žena na izborima. Upravo na ovo pitanje odgovorio je pozitivno i fetvai-emin (tumač islamskog prava) IZ u BiH prof. dr. Enes Ljevaković navodeći da nema šerijatske smetnje da žena bude članica džematskog odbora niti da bude predsjednica džematskog odbora. Žene najčešće nisu ni upoznate s ovim pravom i/ili smatraju da to nije u duhu tradicije ili vjere, iako važeći Ustav IZ to na bilo koji način ne zabranjuje.

Ustavni amandmani nisu prepoznali vidljivost žene

U svjetlu promjena u IZ koje bi za cilj morale imati njeno bolje funkcioniranje i ustrojstvo, u više navrata sam isticala da bi tekst Ustava morao eksplicitnije uključivati opredjeljenje IZ za aktivnije uvažavanje i upošljavanje žena. Nažalost, u amandmanskoj fazi kada je bilo za očekivati da će IZ u BiH iskazati spremnost i otvorenost za aktivnijim učešćem žena u organima i tijelima IZ, i pored značajnog broja zahtjeva sa prostora cijele BiH, to se nije desilo. U konačnici, jednom jedinom rečenicom kao amandman na član 5 tražilo se da “Islamska zajednica bude opredijeljena za aktivno učešće žena u radu organa i institucija Islamske zajednice u skladu sa Kur’ani-Kerimom, Sunnetom Muhammeda, a.s., islamskom tradicijom Bošnjaka i zahtjevima vremena”. Na taj zahtjev dodatno je podsticao tekst iz preambule Ustava IZ u BiH koji govori o zajednici muslimana koju je uspostavio Muhammed, s.a.v.s., sa mu’minima i mu’minkama u Medini. Ovakvo opredjeljenje našu Zajednicu lišilo je jednog značajnog iskoraka čije neizvršavanje ozbiljno dovodi u pitanje ispunjenje islamskih principa dogovaranja i saradnje u zajedničkom dobru žena i muškaraca, ispunjenje islamskih principa društvene pravde i doprinosa svakog pojedinca i pojedinke svojoj Zajednici, poštivanje zakonskih propisa u BiH koji promoviraju veće uključenje žena u društveni život općenito, podizanje imidža i ugleda IZ u zemlji i inostranstvu, smanjene stereotipa i predrasuda o muslimankama kao ženama koje su u islamu potlačene i nisu uključene u proces dogovaranja i donošenja odluka u svojoj Zajednici, pružanje primjera drugim muslimanskim zajednicama kako se poštujući šerijatske propise kapaciteti svih članova i članica zajednice mogu usmjeriti ka zajedničkom cilju. Upravo su viši interesi odgovorne ljude u Zajednici trebali potaknuti da uz brojna druga goruća pitanja i pitanje aktivnijeg učešća žena na svim razinama rada organa i institucija valjano pozicioniraju.
Podustavna akta, a to su i Izborna pravila trebala bi, tako su govorili neki učesnici ovog procesa, riješiti neka pitanja koja ne može riješiti Ustav. Ove predlagane izmjene u odnosu na zastupljenost žena u tijelima IZ svoju su potku pronalazile u islamskoj tradiciji gdje su žene imale značajne društvene i političke funkcije, u Izbornom zakon BiH koji sadrži kvotu koja osigurava najmanje 30% žena na kandidatskim listama, te u Konvenciji o sprječavanju svih oblika diskriminacije žena. Uz to jezik Kur’ana rodno je osjetljiv, uključuje vjernike i vjernice, muslimane i muslimanke i to je bila intervencija žene koja je Božijeg Poslanika o tome pitala, a Zakon o ravnopravnosti spolova u članu 9, tačka e, navodi da „Diskriminacija u jeziku postoji kada se koristi isključivo jedan gramatički rod kao generički pojam“.
Tako se ukupna percepcije islama i položaja muslimana uopće u Europi reflektira i na njihovo stanje u bh. društvu, ali i u IZ kao njegovom neodvojivom dijelu. A baš u ovom vremenu našem društvu treba taj ženski doprinos u pristupu određenim pitanjima, koja su uistinu daleko više od samo „ženskih“. Nadamo se da će ovi izbori u IZ promijeniti „preskromnu statistiku“ učešća žena u predstavničkim tijelima IZ u BiH. Dobri izborni rezultati ženu bi bolje pozicionirali unutar organa IZ na sve one funkcije za koje nisu postavljene šerijatske restrikcije. Jer, one bi mogle obavljati i one najviše pozicije šefova svih službi, pozicije generalnog sekretara, predsjednika Sabora, Ustavnog suda ili šefa kabineta reisu-l-uleme.

Iako migrantski val nije svom snagom zapljusnuo BiH, (prema promjenljivim statistikama na bh. prostorima boravi između 3.000 i 4.000 migranata i članova njihovih porodica), svega nekoliko stotina djece iz migranstskih porodica, osnovne i srednje školske dobi, nisu ovoga septembra krenuli u bh. škole sa svojim vršnjacima.

Počela je nova školska godina. I nova mektepska godina. Dočekali smo i novu 1440. godinu po Hidžri. U poratnom vremenu mediji nas svakog augusta i septembra podsjećaju kako se broj prvačića smanjuje, te da nekim školama zbog malog broja upisanih učenika prijeti opasnost skorog zatvaranja. Priča o našoj fizičkoj „hidžri“ se nastavlja. Odlaze mladi, odlaze porodice i sa sobom vode maloljetnu djecu školskoga uzrasta...A mene pohode slike autobusa iz 1992., 1993., godine sa skromnim zavežljajima i torbama, mršavim uplakanim licima žena i mališanima koji mašu očevima koji su ostajali, Bosnu braniti. Ili, možda, nisu imali kome ni mahati. Moji prijatelji i rodbina kasnije su mi pričali o iskustvu njihove djece i njihove „bezbolne“ i nediskriminirajuće inkluzije u odgojno-obrazovne ustanove od Hrvatske, Slovenije, Austrije, Njemačke, Švedske, Amerike... Ako je igdje u izbjeglištvu bilo problema, zasigurno, sa djecom i njihovim ulaskom u škole svih nivoa, nije. Polugodišnje ili jednogodišnje učenje jezika totalna, besplatna integracija u vrtiće, redovne osnovne i srednje škole, osigurani udžbenici, školski pribor, užina, prijevoz, odjeća, oftamološka pomagala. U Švedskoj, u kojoj je utočište devedesetih našlo oko 80.000 građana BiH, od čega je veliki broj djece, u slučaju da roditelji nisu dobivali azil, djeca dobi od 17 do 24 godine imala su pravo na boravak do završetka škole. Općine su davale i dostatnu pomoć za organiziranje dopunske škole na bosanskom.

Svako dijete ima pravo na obrazovanje!

I kao što nas iznenadi prvi snijeg u novembru ili duge majske kiše, tako nas je iznenadio i nešto intenzivniji val migranata koji se zaustavio na prostorima Bosne i Hercegovine. Ima tome i koja godina. Jezive su slike prostora u kojima borave ovi ljudi, čitave porodice, maloljetna djeca. Jezive su slike uvjeta u kojima pokušavaju održavati minimume higijene, kupati se, šišati se, prati veš... Porazni su uvjeti u kojima spremaju hranu ukoliko im Crveni križ ne podijeli gotovu hranu.
A mi smo ušli u Novu 1440. godinu po Hidžri. Reisu-l-ulema IZ u BiH Husein ef. Kavazović u svojoj novogodišnjoj čestitci podsjetio nas je da nema napretka za pojedinca ali ni za zajednicu u društvu koje ne počiva na principima slobode i pravde. 
Bratimljenje muhadžira (iseljenike iz Meke) i ensarija (onih koji su im u Medini iskazali dobrodošlicu), na koje se ovih dana svi tako lijepo podsjećamo, ima smisla, kako je istakao dr. Kavazović, jedino ukoliko se pozivanje na ove ideale materijalizira u našoj društvenoj realnosti. I to bi trebalo razumijeti kao naš kontinuirani imperativ hidžre. Jer naša materijalizacija ideala pala je u svim gradovima u kojima su migranti više skoncentrirani. Pojedinačna nastojanja građana da olakšaju patnju ovih ljudi imaju granice. Institucionalno rješavanje problema migranata je ispod svakog nivoa. IZ u BiH reagirala je u granicama svojih kapaciteta. Neke nevladine organizacije, takođe. Prema svim važećim deklaracijama o pravima djeteta, djeca imaju pravo kako na mirno i sretno djetinjstvo tako i na obrazovanje. I nije važno ko su i čija su ta djeca, i nije važno gdje se ona nalaze.

Jučer migranti danas genijalci!

Kada smo mi samo prije kojih dvadesetak godina bili muhadžiri, izbjeglice, azilanti, svijet je to razumio na najbolji mogući način. Za Bošnjake, kojoj god religijskoj zajednici pripadali, škole su bile otvorene. Zato danas ubiremo plodove i ponosimo se našom djecom koja su postigla sjajne rezultate u svim sferama života: mladi IT inžinjeri, fizičari, ljekari, hemičari, sportisti, modni kreatori, glumci... Njihovo djetinjstvo nije zaustavljeno a zemlje domaćini su pokazali onu najljepšu stranu humanosti i odgovornosti. I znali su ih prepoznati. I pustiti da polete. Iako rasuti po čitavoj planeti, iako na svom nesigurnom bosanskom jeziku, ovi mladi ljudi koji su izrasli u velike stručnjake, danas su naši najbolje ambasadori. Nama ovakvim ovdje u BiH, kao da nije trebalo više od dva desetljeća da zaboravimo dobro koje nas je stiglo širom svijeta. Iako migrantski val nije svom snagom zapljusnuo BiH, (prema promjenljivim statistikama na bh. prostorima boravi između 3.000 i 4.000 migranata i članova njihovih porodica), svega nekoliko stotina djece iz migranstskih porodica, osnovne i srednje školske dobi, nisu ovoga septembra krenuli u bh. škole sa svojim vršnjacima. U Ministarstvu civilnih poslova, u Ministarstvu obrazovanja, u entitetskim i kantonalnim ministarstvima čekaju na UNICEF i nevladine organizacije da načine prvi korak. Neko bi umjesto njih tek trebao uraditi realne procjene djece migranata. I dok školska godina teče, u nadležnom Ministrastvu tek razmišljaju o osposobljavanju područne škola za obrazovanje djece iz IPC Salakovac, za šta treba ispuniti niz preduslova, počev od osiguranja prostorija, dodatnog nastavnog kadra i opreme za izvođenje nastave, osnivanja i rada komisije za ocjenu obrazovnog predznanja...!? Tek sada se razmišlja kako bi djeca trebala početi učiti bosanski jezik i to preko projekata sa UNICEF-om.

Ibreta radi, prvog ponedjeljka u ovom septembru, u susjednoj Srbiji u školu je krenulo 344 učenika iz migrantskih porodica koji nastavu pohađaju u u 33 škole u općinama i gradovima u kojima su smješteni i centri za azil i prihvatni centri. Slično je bilo i prošle školske godine. I dok u BiH nadležna ministarstva nisu uradila ništa na planu integracije djece migranata u odgojno-obrazovni proces, Srbija je dobila i pohvale EU iz koje je rečeno kako je to jedna od rijetkih zemalja koja je u svoj obrazovni sistem uspješno uključila djecu-migrante.
Na primjeru djece migranata koji su nam tu u komšiluku, spavaju na Željezničkoj stanici u Sarajevu, u bihaćkoj Sedri, trebala bi započeti priča o materijalizaciji naših ideala na putu promicanja znanja, širenja znanja, podsticanja i podrške znanju. Jer, univerzalne poruke, tamo drugdje i neki drugi ljudi čitaju i materijaliziraju prije nas i na radost ucviljenih. Jučer smo bili ono što su ovi ljudi danas, i ovdje. Nemojmo nikad zaboravljati dobro koje nam je učinjeno.

Proljeće je vrijeme velikih kampanja koje promoviraju znanje i izvrsnost različitih odgojno-obrazovnih institucija od vrtića do univerziteta. Ove kampanje su u posljednjih nekoliko godina dobile i svoj pristojan vizualni, pa i sadržajni identitet. Kao da su svi najbolji i najprestižniji!

Na Univerzitetu u Sarajevu kampanja ove godine ide pod motom Ponosni na znanje. Naša djeca i roditelji pozivaju se da budu dio najstarijeg, najvećeg, najbolje rangiranog, najprestižnijeg, najraznovrsnijeg i najboljeg univerziteta u Bosni i Hercegovini, na kojem studira oko 31.000 studenata, a čije je diplome ponijelo preko 16.000 magistara i preko 3.000 doktora nauka od 1949. godine kada je osnovan kao svjedočanstvo općeg društvenog i kulturnog razvoja ove zemlje. Danas se pod okriljem Univerziteta u Sarajevu nalazi 25 fakulteta i akademija i pet instituta kao punopravnih članica Univerziteta, tri univerzitetska centra, tri pridružene članice, Studentski parlament i četiri ostale članice. Sveobuhvatan je jer pokriva područja humanističkih, društvenih, medicinskih, prirodno-matematičkih i biotehničkih, te tehničkih nauka i umjetnosti koje se izučavaju na njegovim fakultetima i akademijama i pruža mogućnost da se na više od 440 studijskih programa može upisati izabrani studij. Diploma koja se dobije po okončanju studija prepoznata je u evropskom prostoru visokog obrazovanja.

Teološki fakulteti kao komparativna prednost akademske zajednice

Ulazak Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu u pridruženo članstvo univerzitetske zajednice 2004. godine i u stalno članstvo 2016. godine zajedno sa Katoličkim bogoslovnim fakultetom u Sarajevu, univerzitetskoj i akademskoj zajednici dao je poseban kvalitet, a ove teološke fakultete vratio je tamo gdje im je i bilo mjesto. Tek je tako postao sveobuhvatan. Istraživanja prof. dr. Samira Beglerovića o vjerskom i kulturnom razvoju muslimana u prvoj polovini XX stoljeća upućuju da je Viša islamska šeriatsko-sudačka škola osnovana 1935. i njena preteča Šerijatska sudačka škola iz 1887. godine izravno utjecala na razvoj visokoškolskog teološkog obrazovanja u Bosni i Hercegovini i doživljavala se kao „prvi zametak“ bosanskog univerziteta. Teško je danas povjerovati da među brojnim odrednicama koje u ovoj kampanji Univerzitet u Sarajevu čine prestižnim ne čitamo niti jednu rečenicu koja eksplicira prisustvo teoloških fakulteta i njihov doprinos akademskoj prepoznatljivosti u regionalnim okvirima, te njihov doprinos razvoju i jačanju stručne i etičke misli u našoj zemlji i regionu. Nastojanja koja ova dva fakulteta zajedno sa Pravoslavnim bogoslovnim fakultetom iz Foče realiziraju na planu međureligijskog dijaloga i izgradnje mira u okviru posebnih studijskih programa, te pojedinačna nastojanja ka izgradnji boljeg i mirom natkriljenog bh. društva u kampanjama koje se budu radile narednih godina morale bi biti prepoznate kao jedna od komparativnih prednosti Univerziteta u Sarajevu. Posve prirodno, jer nastojanje da se teološko naslijeđe i kroz odgojno-obrazovni proces učini dostupnim podrazumijeva i valjano medijsko promicanje.

U svetoj Knjizi islama iznijeti su jasni principi i pravila ljudskog napretka i renesanse. To su univerzalna pravila za cijelo čovječanstvo. Ako neka zajednica slijedi te kur’anske principe ona će napredovati makar i ne bila zajednica s predznakom muslimanske/islamske.

Nije dobro samo prigodničarski glorificirati bogato muslimansko naslijeđe. Mnogo je važnije razvijati istinsku kulturu pamćenja koja će mladim generacijama otkrivati zaboravljenu muslimansku historiju i fascinantni doprinos muslimanskih znanstvenika i istraživača svjetskoj nauci, tehnologiji, umjetnosti i civilizaciji. Takvim pristupom, koristeći onu pozitivnu stranu novih medija, njihov doseg i utjecaj koji je neupitan, možda je i moguće razviti takmičarski duh kod generacija koje nam idu ususret i u zlatnim dionicama našega naslijeđa tražiti podsticaj i uzore. Možda je i moguće uprisutniti u njihovoj svijesti ključnu riječ spuštenu u srce i um Poslanika – Iqre - kao ključ spoznaje, pokornosti i robovanja Uzvišenom Tvorcu svih svjetova. I kao ključ uspjeha i dostizanja svih životnih ciljeva i nakana ukoliko su praćeni etičkim nazorima.
Nauka, čitanje, propitivanje uz moral i izvrsnost i posvećenost u radu, ma šta radili, rezultiraju renesansu i napredak svake zajednice.