Adnan Zec, svjedok zločina u Ahmićima: Sve je bilo lakše dok nisam odrastao...

Autor: Ajsa April 16, 2019 0
Srušena džamija u Ahmićima Srušena džamija u Ahmićima

Adnan sa suprugom Emirom i kćerkama Aminom i Adnom živi u Holandiji. Ova lijepa porodica ugostila nas je u svom domu kao svoje  najbliže - u domu u kome sve odiše ljepotom i toplinom, onom bosanski bliskom. 

Čudesna je, očima vidljiva, milost kojom je obasut dom koji su izgradili ovo dvoje mladih ljudi - on preživjela žrtva zločina u Ahmićima, ona preživjela žrtva genocida u Srebrenici - dvoje mladih koji su i pored gubitka oba roditelja u ratu i teškoća nakon rata uspjeli u tuđini ostvariti dom pun topline i radosti, ali i zadržati ljubav prema Bosni i Hercegovini. 

Dok sa Adnanom pokušavamo razgovrati o Ahmićima riječi o onome što se desilo ‘93. teško prelaze preko njegovih usana. Kako je razgovor išao dalje bilo je jasno: sve ono kroz što je prošao bilo je tu, tako živo i tako jako, ali smješteno u njemu na neki čudesan način tako da ga ne ometa u kretanju naprijed. 

Da ne bi prolazio sve što je nebrojeno puta prolazio svjedočeći o ubistvu svojih roditelja i sestre za čitaoce Preporoda smo izdvojili dio iz njegovog svjedočenja pred Haškim tribunalom, a s Adnanom smo govorili o vremenu nakon 16. aprila 1993.godine.

viber image 2019 04 16 11.42.16

Adnan na mezarju 2019. godine u Vitezu

Zaštićeni svjedok

Prvo sam bio kod očeve i majčine familije. Bio sam i u domu u Zenici. Sestra Melisa i ja smo bili jedini  na tom području koji smo izgubili oba roditelja. Cijeli Novi Travnik je znao za nas. Svi su nas sažaljevali i pomagali onako kako je to tada bilo moguće ... Sve je bilo lakše dok nisam odrastao... A onda sam počeo ići u Hag zbog svjedočenja i počeli su problemi. Više se nisam osjećao sigurnim u svojoj zemlji pa sam prebačen kao zaštićeni svjedok u jednu od zapadnih zemalja. Nakon nekoliko godina došao sam u Bosnu da vidim sestru“, sažimao je Adnan godine svoga života u nekoliko kratkih rečenica, a svaka od njih zasebno bi  mogla biti početak jednog romana. 

Kada je pristao ući u program zaštite svjedoka bio je mlad i neobaviješten o tome šta znači biti zaštićeni svjedok. Nije znao da postoje striktna pravila njegovog boravka u zemlji koja mu je pružila utočište kao zaštićenom svjedoku i Adnan se odlučuje na najriskantniji potez - da nakratko, samoinicijativno, ode u BiH da vidi sestru Melisu, jedinu koja mu je ostala. Sjećanje na to ga vraćaju u Ahmiće i 16. april 1993.: „Kada je majka ubijena mlađa sestra Melisa, koja je tada imala pet i po godina, bila je pored nje. Nekim čudom je ostala živa poslije pokolja. Ležala je uz majku i čekala da se probudi...“ 

Bilo je jasno otkud tolika ljubav i čežnja za sestrom. Ali, dolaskom u BiH Adnan je izgubio status zaštićenog svjedoka što ga stavlja u tešku situaciju.„Tada mi je bilo najteže“, sjeća se Adnan i pojašnjava: “ Kada sam otišao u tu zapadnu zemlju obećavano mi je da će i sestra biti prebačena. Kasnije sam shvatio da su to bile samo riječi. Sestra je ostala u Bosni. Nisam znao da se kao zaštićeni svjedok nisam smio vratiti u svoju zemlju. Tako se desilo da su me pri povratku odbili i rekli da se više ne mogu brinuti o meni – navodno sam prekršio ugovore koje sam sa njima imao i opet sam došao u situaciju  da se pitam šta sada. Ponovo sam se obratio Tribunalu, ali služba za svjedoke nije željela kontakt sa mnom, jer sam, navodno, prekršio te ugovore. Bio sam prepušten sam sebi, faktički na ulici. I onda sam se našao u azilantskom centru u Holandiji“,  ponovo Adnan blic slikama lista stranice svog životnog puta punog naglih prevrata sudbine. 

 „Početak je bio katastrofalan. Kad zatražiš azili nemaš nikakvo pravo da ideš da radiš, nego samo da sjediš i čekaš, da živiš od nečega od čega jedva da preživljavaš . Ali bio sam zahvalan da mi je dato mjesto gdje mogu da spavam i da budem dok se vidi šta dalje i kako dalje. Najgore u svemu tome bilo je iščekivanje, jer te procedure znaju da traju i godinama. Provodiš vrijeme u neizvijesnosti, ograničen si jer ne možeš ništa da poduzmeš - ni da radiš, ni da se školuješ... Ipak, dobio sam podršku Ureda Tužioca i našeg bošnjačkog oficira za vezu sa Trubunalom. Procedure su onda bile znatno olakšane pred sudom u Holandiji. Nakon izvjesnog vremena uspio sam dobiti papire i tu sam i ostao“, prisjeća se Adnan vremena nakon gubljenja statusa „zaštićenog svjedoka“ i vremena kada mu je Holandija pružila utočište.

 Adnan je u azilantskom centru u Holandiji upoznao i buduću suprugu Emiru. „Usred svega toga, dok sam bio u azilskim centrima upoznao sam moju Emiru. Ona je iz Srebrenice i, kao i ja, izgubila je oba roditelja u ratu. Upoznali smo se i tako je nastala naša zajednica. Pukim slučajem dobila je boravak ovdje, što je bilo gotovo nemoguće“, prisjeća se. 

Emirine sestre

Na pitanje kako se Emira zadesila u Holandiji otkrivamo priču o američkoj porodici McChomas, dobrotvorima, pravim kosmopolitima. Ova porodica je nakon genocida u Srebrenici čula za pet sestara Ibrahimović koje su u Srebrenici ostale bez oba roditelja i poželjela da ih upozna. Došli su u BiH, potražili sestre i ponudili im da dođu kod njih u Sjedinjene Države, da budu dio njihove porodice. „Moja supruga i njene sestre, njih pet, su nakon izlaska iz Srebrenice 1995. bile u Domu za nezbrinutu djecu u Tuzli. Njihovi roditelji su ubijeni u Potočarima. Sudbina je htjela da porodica McChomas iz Amerike čuje za priču o pet sestara iz Srebrenice koje su ostale bez roditelja. Odlučili su da ih pronađu. Željeli su da da im oni lično omoguće boravak u Sjedinjenim Državama i da im pomognu u njihovom daljem životu - da im pomognu da odrastu“. Na naše pitanje da li ti ljudi imaju svoju djecu Adnan nam odgovara potvrdno: “ Da. Imaju i svoju djecu. To je višečlana porodica. Oni su jednostavno željeli  pomoći tim djevojčicama da nastave sa životom, da dobiju svoju šansu. To su kratko rečeno humanisti“. 

I to humanisti kakvi se rijetko sreću. To shvatite tek kad čujete dalju priču o Emirinim sestrama: „Danas su one punoljetne osobe. Žive u Americi, udate su, završile su fakultete. Muška je završila medicinu, Sanela ekonomiju, Šemsa međunarodno pravo i sve su udate za Bošnjake u Americi. Četvrta, Ibrima, udata je u Bosni“. 

Ostali smo bez riječi, zapitani koliko nas bi bilo u stanju uraditi to što je uradila porodica McChomas iz Sjedinjenih Država.

„Za mene je bila sreća da Emira nije uspjela u svojim pokušajima da se spoji sa sestrama i ode za Ameriku. ‘Zaglavila’ je ovdje. Ona je tada bila punoljetna i za razliku od sestara nije mogla otići pod skrbništvo porodice McChomas. Međutim, Bog je pogledao i nju. Ona je iz jedne nemoguće situacije uspjela dobiti boravak u Holandiji i što je najvažnije udala se za mene“ pričao nam je Adnan dok sa njegovog lica nije silazi taj za njega tako karakteristični blistavi osmijeh.

Pitamo ga šta je to što ga vodi, otkuda crpi tu svoju zdravu energiju koja ga uvijek vodi naprijed, pored svih prepreka i teškoća na koje pri tome nailazi. 

„Gledanje u budućnost. Dok sam bio u Bosni, kada sam išao u školu bio sam najbolji učenik u razredu. Posljednje dvije godine škole počeo sam da hodam, ovo, ono - bio sam izgubio taj put, nisam imao pravca, nikako nisam razmišljao o budućnosti. Živio sam od danas do sutra. Da sam ostao dolje i da sam nastavio živjeti na taj način ne bi stigao nidokle, ne bih se uspio izboriti sa svim sa čim sam se izborio kad sam došao ovdje. Kad sam došao ovdje i našao se u situaciji u kojoj sām moraš odlučivati šta ćeš, gdje ćeš, kako ćeš - moraš sam donositi odluke da bi preživio...  Jednostavno, u ovoj zemlji se od tebe očekuje da razmišljaš, moraš da razmišljaš o sutra. Ne možeš pustiti nekome da se brine o tebi, moraš to sam raditi ako hoćeš da imaš svoj život. To me vodilo, to gledanje u budućnost i nada u bolje. Htio sam da pokažem svojim primjerom da je moguće, da je izvodljivo da i poslije svega što čovjeka zadesi, da on treba da razmišlja o budućnosti - da čovjek samo tako može i uspjeti“, odgovara nam Adnan i dodaje: „Mnogo igra ulogu to kako su te roditelji uputili. Ja i dan - danas svojoj djeci govorim ono što su me moji rahmetli babo i mama naučili. Ono što mi je ostalo od njih prenosim na djecu, govorim im to sam i ja kao dijete radio, to su me moji babo i mama naučili.“ 

Odavde vidimo jasnije šta se dešava u BiH

To koliko Adnan i Emira vode računa o njegovanju duha koji nose iz svog rodnog doma osjetite odmah po ulasku u njihovu kuću. Adnan i Emira brižno odgajaju svoje djevojčice Aminu i Adnu. Amina ide u šesti razred osnovne škole. Pokazuje izvrsne rezultate. „Zaista je super učenica. Ako Bog da, da tako i nastavi. Njen uspjeh je rezultat i odgoja i korištenja sistema države koja nam je pružila utočište“, kaže nam Adnan. Pokazuje nam slike sa prezentacije koju je Amina održala u školi o Bosni i Hercegovini i genocidu u Srebrenici. Djevojčica je to uradila tako da bi joj pozavidjeli mnogi koji se time profesionalno bave. „Kompletna škola je bila oduševljena Amininom prezentacijom o BiH u kojoj je govorila i o dešavanja koja su njoj, djetetu, zauvijek oduzela mogućnost da pored sebe ima nenu i dedu koji bi sa njom ove dane radosno provodili“.

Kako odgojiti djecu, pomoći im da budu dio zajednice u kojoj žive, ali i sačuvati, Adnan kratko objašnjava :„Prilagodili smo se ovom načinu života, sistemu koji ovdje vlada - sam sitem te tjera da mu se prilagođavaš. Međutim, trebaš znati da si ti taj koji odgajaš svoju djecu. Kako ćeš ih odgajati, tj. hoćeš li ih ti odgajati, ili ćeš pustiti da to za tebe rade drugi - to je do tebe. Moje je duboko uvjerenje da, ako iole držiš do toga kako se odgaja naša bosanska porodica, u islamu, sačuvaćeš svoju familiju, svoju djecu, a to jednostavno radimo tako što im prenosimo ono što su nas naši roditelji učili“.

I razgovor skreće na ono što se dešava u BiH. Na pitanje prati li dešavanja tamo uz osmijeh odgovara: „Naravno da pratimo. Ovdje u Holandiji intenzivno pratimo i razgovaramo o svemu što se dešava u Bosni. Ovdje, čak, možda  i više pratimo dešavanja u BiH nego što se to radi u samoj BiH. Sve pratimo. Imamo više bh kanala koji su nam dostupni i uglavnom gledamo bosanske kanale, manje holandske. Pratimo vijesti i putem interneta. Znači, uvijek si u toku sa svim što je vezano za BiH. Mi vani imamo bolji prikaz situacije u našoj zemlji,  na drugi način vidimo stvari koje se dešavaju. Odavde je to jasnije. Naše gledanje je drugačije, nije samo negativno. Ne gledamo samo na obećanja, nego na čitav taj proces dešavanja. Svjesniji smo tih otežavajućih okolnosti – kod nas nema samo crno - bijelog gledanja na stvari. Gledamo drugačije, jer je slika odavde jasnija.“

Adnan redovno prati i rad Tribunala. Sada prati suđenje Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću. „Veoma mi je drago da svjedoče i bošnjački intelektualci. Slušao sam svjedočenje Nakaša, Turkušića i drugih bošnjačkih stručnjaka i eksperata“, kaže Adnan ističući da mu to daje snagu. „Tribunal je kroz svoje presude dokazao ko je bio žrtva, a ko nije, što je ključ našeg daljeg puta. Mi kao žrtve imamo priliku zahvaljujući njegovom radu svjedočiti o tim zločinima. To je važno za opstanak našeg naroda, jer bez svjedoka zločina sve bi to bilo zaboravljeno. Bez rada Tribunala moglo se desiti da žrtve budu proglašene zločincima. Tribunal jasno pokazuju ko je bio zločinac, a ko žrtva, i to je njegova velika vrijednost.Tribunal je uradio svoje, sada je najvažnije da   krivične progone nastavi Sud BiH. To je ključ“, kaže Adnan i dodaje da „treba odvojiti sud od politike“.

Pitamo ga sreće li neke od ratnih zločinaca kada ide u BiH. „ Kada odem u Ahmiće srećem njih sedam, osam koji su bili u Hagu i koji su se vratili i danas tu žive“. Na pitanje šta misli o temi oprosta Adnan je jasan: „Niko nikome u vaše ime ne može oprostiti niti može za vas zaboraviti. Država na svom nivou na neki način pokušava da se prilagodi situaciji, a da li ću ja, lično, oprostiti pojedincu koji je ubio moje najmilije i ostale nedužne ljude, to je moja lična stvar. Ne može niko u moje ime nekome da oprašta zločin koji je počinio nad mojim najmilijim. Oprost je velika riječ. Možete reći i Hitleru da je oprošteno, ali iskreno, srcem, ono šta se stvarno osjeća to je istina. Riječi se mogu izgovoriti, ali srce je ono koje zaista prašta . Nikad se to ne može zaboraviti. Jednosatvno ne možeš to zaboraviti. Ja nikada neću zaboraviti. Pamtiš to. Živiš s tim. Čovjek pokušava da ne misli svakodnevno o tim stvarima, jer mora živjeti dalje. Da čovjek stalno misli o tome završio bi u ludnici, ne bi mogao dalje“.

„Ja svojoj djeci govorim šta sam ja prošao, na koji način i zbog čega se to desilo. Govorim im iz svog iskustva. Ono što se meni desilo. Zbog čega? Zašto? Samo zato što sam bio musliman. Ne dozvoljavam da kod moje djece izazivam mržnju, samo želim da imaju jasnu sliku šta drugi mogu da misle o tebi, da toga budu svjesne. Bez obzira što ti ne misliš nikome ništa loše, tebi taj isti može da želi loše samo zato što se zoveš tako. 

Treba biti dio zajednice

U ovoj kršaćanskoj državi, naprimjer, koja mi je omogućila sve, ti ne možeš da mrziš taj narod. Ne možeš mrziti čitavu naciju za bilo šta. Ti trebaš imati jasnu sliku, ali ne smiješ mrziti čitavu naciju za bilo šta, niti nečiju vjeru ili rasu – samo trebaš biti svjestan šta si, ko si, znati braniti svoje i poštovati druge“, objašnjava Adnan. 

Razgovaramo o mladima danas, pravimo usporedbu s Adnanovom borbom. „I mladi i mi uopće smo naučili da se uvijek oslanjamo na nekoga, uvijek očekuješ da ti neko na neki način pomogne. A kada dođeš u situaciju da se sam boriš, moraš aktivirati sve svoje snage. Moraš se boriti. Nemaš vremena za razmišljanje kako bi i šta bi moglo - moraš upravo tad - moraš ili te nema.

Ali Adnan razumije i probleme s kojima se mladi u BiH susreću.„U Bosni je dosta teško. Bosna nema sistema koji bi omogućio toj mladoj zajednici lakši način do uspjeha, da dođe do nečega. A onda ako ništa ne radiš prepustiš se stihiji, onda je još teže. Pojedincu samom je bilo šta teško samom uraditi, to svako zna, nema od čega, ali na budućnost treba gledati pozitivno. Treba stalno pokušavati i pokušavati, treba  ići prema nečemu.Postoje udruženja, zajednice na raznim nivoima - treba biti dio zajednice i tako ćeš sigurno lakše naći svoj put nego kao sam. I nikada ne odustajati kad se ide prema nečem zajedničkom. Znači najvažnije je razmišljati pozitivno o budućnosti i nikada ne odustajati.

Kao što to Adnan radi. Adnan je renovirao porodičnu kuću u Ahmićima. Redovno dolazi u BiH. „Prošle godine smo prvi put vodili kćerke za Bajram u Bosnu. Htjeli smo da osjete ljepotu Bajrama u BiH. Ovdje je to drugačije – imaš džamiju koja je 40, 50 km daleko i u nju ideš uglavnom kad je Bajram, a dolle su džamije uz kuću, ezan se čuje svakodnevno. Drugačiji je taj osjećaj kad se ide dolje, obilazi rodbina i prijatelji za Bajram, što djecu posebno raduje. Kako smo to i mi kao djeca radili tako su i naše kćerke prošli Bajram išle od komšije do komšije i čestitale Bajram. Njima se to veoma svidjelo, jer je bilo puno djece s kojima su zajedno bajramovale. Jedva čekaju kad će slijedeći Bajram da opet idemo u Bosnu.“

 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija