Kada lično vidite najistaknutije probleme u društvu kada je riječ o osobama s invaliditetom?

Najistaknutiji problem ja mala invalidnina od 405 KM za osobe sa 100 % invalidnosti, u to je uračunata i naknada za tuđu njegu i za ortopedska pomagala. Jednostavno ta invalidnina trebala bi biti makar duplo veća, jer da moram živjeti u staračkom domu ili nekoj sličnoj ustanovi ili da moram plaćati njegovatelja trebalo bi mi minimum 800 ili 900 KM mjesečno pa čak i više. Drugi problem je neprilagođenost naših javnih ustanova. Na primjer,  u našem domu zdravlja zubar se nalazi na drugom spratu, gdje  nema lifta.

Koliko koštaju pomagala koja su nekima neophodna, a nekima važna za zdraviji život? Primjera radi elektromotorna kolica?

Veliki problem je održavanje elektromotornih kolica, posebno što ja imam polovna kolica koja nisu kupljena ovdje u BiH i onda malo ko hoće da se uhvati u koštac da obavi popravku, a nova kolica koštaju minimalno 6.000 KM. Pomagala su dostupna i nova i polovna. Ja imam polovnu dizalicu za koju trebam svake druge godine kupovati baterije koje koštaju oko 100 KM, kao i akumulatore za elektromotorna kolica koji koštaju oko 300 KM. Nikada nisam imao nova elektromotorna kolica. Uvijek je bilo dobrih ljudi koji su mi kupovali. Naprimjer, prije nekoliko godina određeni ljudi iz Njemačke kupili su mi polovna elektromotorna kolica i kada sam pitao čovjeka koji mi ih je dovezao, upitao sam ga može li mi reći imena tih ljudi da im se mogu barem zahvaliti, on mi je rekao: „Reci samo hvala dragom Allahu“. Tako mi je isto jedna žena kupila elektromotorna kolica kojoj makar znam ime, ali nikada se nismo upoznali.  Pozitivna stvar što je Federacija BiH finansira da invalidna osoba može, ja mislim, svake  pete godine kupiti kolica za toalet ili obična invalidska kolica. Ali zaista treba dosta novca za sve te stvari da bi neko prilagodio svoju kuću za svoje potrebe kao invalidna osoba, jer svaka invalidna osoba treba da ima prilagođen ulaz ili da ima lift koji otprilike košta od 10.000 KM pa nadalje.

Želim podržati Preporod

“Jesi k'o invalid!”

Šta podučavati mlade u vezi sa životom osoba s invaliditetom?

Mislim da svako treba znati da osobe s invaliditetom su, uglavnom, osobe koje imaju iste potrebe kao i zdravi ljudi, samo nas trebaju prihvatiti da ako imamo neki fizički invaliditet da to ne znači automatski da smo i intelektualno, kako ljudi kažu, invalidi. Neosporno svaka osoba isto zna da je naš život potežak i da zato kada neka zdrava osoba kaže kako joj je teško u životu, treba onda samo pogledati neku osobus invaliditetom i zahvaliti se Bogu što mu nije dao tako veliko iskušenje. Mlade treba učiti i da se druže s takvim osobama i da su im spremni pomoći u svakom smislu. Neke invalidne osobe ne vole naprimjer da ih neko pita da im pomogne. Meni to ne smeta. Čak i godi, jer ko meni ponudi neku pomoć, to mi kazuje da je ta osoba pažljiva.

„Vidimo kako danas mnogi ljudi rade od kuće preko Interneta, to isto bi mogle raditi osobe sa invaliditetom. Poznajem dosta osoba sa invaliditetom preko socijalnih mreža iz SAD koji rade nekih dva do četiri sata, ti poslovi nisu fizički teški, a opet drugačije je kada soba s invaliditetom zaradi nešto novca svojom pameću i  rukama. Jednostavno  se osjeća vrijednim i sposobnim.“

Koje su najčešće greške, komentari, pitanja, ponašanja ljudi u odnosu prema osobama s invaliditetom?

Ono što pamtim jesu komentari iz mladosti. Neki prijatelji i poznanici su igrali fudbal u mom prisustvu i jedan moj prijatelj je loše šutirao loptu i ovaj mu je drugi zbog toga rekao: “Jesi k'o invalid!”, u prijevodu jesi nesposoban. Također, iskreno bih volio da me ljudi više pitaju o mojoj bolesti nego da nagađaju zbog koje sam bolesti u kolicima. Jednostavno, osobe s invaliditetom se ne vide toliko u javnosti i zbog toga ljudi ne vide naše probleme i nema se ko boriti za naša prava. Prije ove pandemije većini budžetskih korisnika su povećane plate, tu mislim na zdravstvene radnike, policiju itd., a civilnim invalidima nije povećana invalidnina samo zato što nema toliko civilnih invalidskih organizacija koje bi se više borile za naša prava. Izgleda da zdravim osobama to nije u interesu. Jednostavno, osobe s invaliditetom se trebaju pitati i učestovati u organizovanju prije svega nastavnog procesa. Naravno, omogućiti im školovanje, gdje ima napretka što je neosporno, jer mislim da danas rijetko koje dijete s invaliditetom ne pohađa nastavu. Međutim, toj djeci treba omogućiti nakon školovanja da se mogu zaposliti i raditi posao koji mogu. Vidimo kako danas mnogi ljudi rade od kuće preko Interneta, to isto bi mogle raditi osobe sa invaliditetom. Poznajem dosta osoba sa invaliditetom preko socijalnih mreža iz SAD koji rade nekih dva do četiri sata, ti poslovi nisu fizički teški, a opet drugačije je kada soba s invaliditetom zaradi nešto novca svojom pameću i  rukama. Jednostavno  se osjeća vrijednim i sposobnim.

Cjeloživotna izolacija

Kakve su mogućnosti prisustva osoba s invaliditetom džamijama, vjersko-kulturnim manifestacijama,  ali i vjerskoj pouci?

O tome sam dosta razmišljao dok sam bio mlađi kada sam se više kretao i govorim iz svog iskustva, a nadležni bi trebali analizirati situaciju u svojim gradovima. Moj grad ima dosta džamija, ali mislim da je samo jedna džamija bez stepenica u koju bih mogao ući sam sa elektromotornim kolicima. Opet sam se pitao i da uđem u džamiju ja moram imati neko posebno mjesto za invalide zbog čistoće. To me podsjeti na jedan događaj od prije nekoliko godina. U jednu našu džamiju je došao čovjek invalid i sjeo je na klupu predviđenu za ove osobe, ali pored njega su stale žene da klanjaju. Kako žene trebaju biti iza muškaraca kada klanjaju, imam je upozorio te žene da se povuku malo nazad. To je naljutilo žene i one su prestale dolaziti u tu džamiju, a taj imam je zbog toga predstavljen kao neki ekstremista. Što se tiče vjerske pouke, ja sam se sam naučio osnovama islama. Jednostavno nisam išao u mekteb, jer mektebska nastava se obavljala u neprilagođenim uslovima za osobe s invaliditetom, kao što se i sada obavlja u prostorijama gdje su stepenice. Islamska zajednica, iskreno, malo vodi računa o ovim osobama. Imam osjećaj kao da nije toliko bitno da li mi invalidi imamo potrebu za vjerskim životom, ono tipa: oni su bolesni. Zbog toga se, možda, misli da mi ne trebamo ni imati vjerski život. Iskreno veoma mali broj imama u mom životu je odvojilo malo vremena za mene, da sa mnom popriča pa i da me malo edukuje s nekim islamskim savjetom. Nije me nikad nijedan imam posjetio da malo popriča sa mnom i vidi da li može nešto uraditi za mene, nabaviti mi neku knjigu i slično.

Tvoja poruka osobama koje se žale na ovu kratkoročnu izolaciju!

Maltene cijeli život osobe s invaliditetom  je  neka  vrsta izolacija. Kada je zima rijetko izlazim, ali makar mi rodbina može doći, posjetiti me, da popijemo zajedno kahvu, a sada toga baš i nema zbog pandemije. I već sada čovjek počinje osjećati kao neku malu krizu, ali izdržat će se i to. Ja to sve shvaćam kao neku vrstu iskušenja ne samo za mene, već i za cijelo čovječanstvo.