50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

NEVIDLJIVI

Autor: Elvedin Subašić Avgust 26, 2020 0

Osobe s invaliditetom u vremenu koronavirusa

Tokom pandemije nadležni organi i mediji su u fokus stavljali stare, iznemogle i djecu, dok su osobe s invaliditetom opet, po ko zna koji put, ostale na margini. Nevidljivi.

„Ni u jednom saopštenju, počev od Civilne zaštite do desetina organizovanih i neorganizovanih humanitaraca, ne pročitah ni jedne riječi brige o osobama sa invaliditetom“, reagiralo je Udruženje paraplegičara i oboljelih od dječije paralize Zenica na odnos nadležnih prema ovoj populaciji tokom pandemije koronavirusa. Nadležni organi i mediji su u fokus stavljali stare, iznemogle i djecu, dok su osobe s invaliditetom opet, po ko zna koji put, ostale na margini. Nevidljivi. Ako su za vlast malo značajni, jer valjda nisu važno glasačko tijelo, kako je moguće da su bili nevidljivi i nama običnim građanima?

Prvi na udaru ušteda, zadnji prilikom pomoći

Predsjednik spomenutog udruženja Harun Aliefendić nam je kazao: „Nakon naše reakcije kontaktirali su nas ispred gradske uprave. Data su određena obaćanja, ali generalno ništa nije urađeno. Na nivou našeg kantona prve na udaru bile su upravo osobe s invaliditetom kojima je umanjeno u vrijednosnom segmentu za 5%, a odnosi se na medicinska i ortopedska pomagala. Svjesni smo da smo mali procenat populacije, ali da smo prvi na udaru ušteda te zadnji na listi pomoći to nikako ne možemo prihvatiti. Nažalost, to je stanje našeg društva i svijest koju posjeduju nosioci vlasti i institucije, a bolje reći da je ne posjeduju. Nadam se da je u drugim dijelovima naše zemlje bolje, ali sam siguran da su to neznatne razlike.“

sabahudin hreljic 1280x853

Sabahudin: Naš projekat je potreba, ali ne prođemo mi nego neki karate klub ili slično. Znači nema razlike između nas i recimo udruženja pčelara.

O vremenu dodatne izolacije tokom pandemije te odnosu vlasti prema osobama s invaliditetom Snježana Pađen iz Sarajeva nam je kazala da joj je najgore što se niko na federalnom i kantonalnom nivou nije sjetio ove populacije.

Nevjerovatno je s koliko problema se susreću osobe s invaliditetom, a tako malo ili nikako o njima govore političari, brojna udruženja pa i vjerske zajednice. Može se stalno potencirati kako vlast treba napraviti sistem, što i jeste najvažnije, ali ne zaboravimo da vlast čine ljudi, naši sugrađani, mi sami koji šutnjom odobravamo nepravdu nad najosjetljivijom kategorijom stanovništva. Bog dopušta i nevjerovanje i ljudsku glupost, ali ne i nepravdu. Kad-tad sve dođe na naplatu.

Zaštita u vrijeme pandemije

„Svi su govorili o osobama starijim od 65 i mlađim od 18 godina, a na nas niko nije obratio pažnju. Mi smo navikli na neku vrstu izolacije svaki dan, ali ova dodatna situacija je unijela posebno loše raspoloženje i strah, naročito kada se uzme u obzir da smo bombardovani svim ovim vijestima, a znamo da niko ne obraća pažnju na nas. Mi podižemo invalidninu u gradu. Ako bih i poželjela izaći treba mi dezinfekciono sredstvo za cijela kolica. Zamislite osobu koja je trebala otići u bolnicu, ljekaru? Ako paraplegičar ili kvadriplegičar treba koristiti taxi njemu treba pored rukavica i maske, koje nisu podijeljene ovoj kategoriji stanovništva, i dezinfekciono sredstvo za cijela kolica!“, kazala je Snježana i ukazala na poseban problem na koji niko nije obratio pažnju, a to jeste potreba za dodatnom zaštitom i dezinfekcionim sredstvom prilikom njege kvadriplegičara.

muamera 1280x853

Muamera: Ono što je najveći problem jeste stalno oslanjanje na projekte i ogromna papirologija koja se obnavlja svake godine.

„Neko ko brine o osobi vezanoj za krevet trebao bi imati dodatnu opremu ne samo za ličnu zaštitu, već i za presvlačenje osobe“, naglasila je Snježana i zaključila: „Većina nas ima oštećena pluća i spadamo u rizičnu kategoriju, ali za nas niko ništa nije poduzeo. Grozno se osjećam kao i mnogi drugi. Poseban strah jeste ako bi došlo do pogoršanja našeg zdravlja, a mi ne možemo doktoru.“

Osnovna prava nisu nikakvi benefiti

Jedan od ključnih problema, kada je riječ odnosu prema osobama s invaliditetom, jeste percepcija njihovih potreba. Naime, neki smatraju ostvarivanje osnovnih prava benefitima pa se udruženja koja zastupaju ove osobe moraju boriti za ta prava, dok u normalnim društvima ta prava su zagarantovana zakonom, a u svakodnevici se samo poboljšava njihova implementacija. Shodno EU zakonima, koje je ratificirala i naša država, ta prava bi trebala biti neupitna. Međutim, ta prava u BiH se ostvaruju mukotrpnom borbom kao da je riječ o luksuzu. Jedno od udruženja u BiH koje se bori za prava osoba s invaliditetom jeste Udruženje paraplegičara i oboljelih od dječije paralize Kantona Sarajevo.

Želim podržati Preporod

„Da se razumijemo: zakonski sve postoji. Ne možete otvoriti nijedan objekat bez prilaza za osobe s invaliditetom, bez toaleta i slično, ali zakon se ne poštuje. Evo imate primjer nove benzinske pumpe koja nema toaleta za ove osobe. Vidite, mi kao udruženje imamo uspješnih projekata, od gradnje kuća, pomoći pri kupovini stanova do omogućavanja prilaza u stanove. Međutim, svi uspjesi našeg udruženja to jeste i naših članova jesu pojedinačni, od slučaja do slučaja i projekta, ali ono što nedostaje jeste sistem. Vi možete riješiti jedan problem, ali to često bude samo za tu jednu osobu ili porodicu. Nema apsolutno ništa sistematski riješeno za osobe s invaliditetom. Koliko mi radimo i koliko smo mi kao udruženje uspješni toliko se problemi rješavaju. Neko bi tamo u ministarstvima i općinama trebao da brine o nama“, kazao je predsjednik Sabahudin Hreljić, koji ističe da gdje god se traži rješenje nekih problema ili poboljšanje uvjeta života osoba s invaliditetom postoji 'opravdanje' da nedostaje novca.

„Nekad uopšte nisu u pitanju pare. Evo vam primjer izdavanja licence čovjeku koji ima taxi za prijevoz osoba s invaliditetom. Čovjek ima svoje pare, prilagođeno auto i opet tolika borba da bi nakon dvije godine izdali licencu. Dođete do apsurdnih situacija, to je vrijeđanje inteligencije, kada vam kažu da ne znaju kako će registrovati auto: kao putničko ili teretno. Problem je i čak ono što država može da nam pomogne bez novca. Dosta se stvari može uraditi bez para ako se radi sistematski. Primjera radi, ako se pravi objekat treba odmah napraviti prilaz, a ne nakon izgradnje kada izmjene podrazumijevaju ogromne cifre. Ili gradnja prilaza na trotoarima, u parkovima gdje je samo potrebno prilagoditi prilaze koje će koristiti i majke s dječijim kolicima. Mi smo vrlo solidaran narod. Ima kod našeg naroda svijesti da pomognu kada vide osobu s kolicima, ali da se unaprijed planira, sistematski rješavaju stvari, to kod nas još uvijek ne postoji“, pojašnjava Sabahudin.

Svi smo svjedoci da ponekada vlasnici ili nadležni organi samo forme radi naprave prilaze koji su toliko strmi i nepraktični da ih jedva može koristiti i potpuno zdrava osoba, dok se liftovi skoro nikada ne pale ili je potrebno još nekoliko osoba da dođe kako bi pokrenuli lift koji stoji pred ulazom umotan u najlon. Na ovaj način novac se već utroši, ali neadekvatno i umjesto konsultacije s udruženjima ovog tipa cilj je samo ispunjenje zakonske forme. 

Zbog pandemije vjerovatno neće ništa biti od mnogih zamišljenih projekata, a prije same pandemije promjena vlasti je dodatno utjecala na realizaciju određenih projekata. Dolaskom nove vlasti mnogi projekti će se izgubiti u ladicama, a Udruženje će ponovo morati pisati i tražiti sredstva sada od nove vlasti. Kada je riječ o novoj vlasti zvuči nevjerovatno da nova ministrica za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo nije ni na koji način kontaktirala Udruženje ili javnim saopćenjem dala barem podršku.

 

Administracija umjesto fokusa na članove

S obzirom na mnoštvo pojedinačnih zahtjeva pitanje je koliko je moguće da Udruženje odgovori na sve zahtjeve, odnosno da riješi sve potrebe iz razloga što ono radi posao koji bi trebala država raditi, odnosno kancelarije pri općinama, kantonima i slično. Na ovaj način ova udruženja umjesto da budu ona koja samo unaprjeđuju život osoba s invaliditetom ona se bore za prava i svojevrstan su višestruki servis osoba s invaliditetom.

„Imamo članicu kojoj smo osigurali taxi do drugog naselja gdje ima škola u kojoj je prilagođen prilaz. I takvih različitih pojedinačnih zahtjeva je mnoštvo, od dobivanja naljepnica do dobivanja kućne njege. Mi stalno apliciramo da bismo omogućili našim članovima da imaju rehabilitaciju koja je zaista potrebna. Ono što je najveći problem jeste stalno oslanjanje na projekte i ogromna papirologija koja se obnavlja svake godine. U redu je pravdati svaki projekat, ali je skoro nemoguće sve stići koliko se traži da se u zadanim rokovima podnese zahtjev, napiše projekat, realizira pa opravda. Nemamo apsolutno nikakvih olakšica kada je riječ o administraciji. Evo sada imamo jedan projekat iz kulture i sporta i umjesto da nam pomognu, oslobode nas u ovoj vanrednoj situaciji nekih stvari, mi moramo sve uraditi“, kazala je  stručni saradnik u Udruženju Muamera Selimović. Ona i Sabahudin ističu da nadležni nemaju svijesti o tome koliko i šta je sve potrebno da se dobije jedan projekat pa onda i realizira.

„Mi sav posao uradimo i opet ne znamo hoćemo li dobiti projekat. Umjesto da kažu da je to potreba i da ne moramo svaki put ispočetka ići. Primjera radi, fizikalne terapije su potreba i mi čekamo hoćemo li dobiti sredstva da osiguramo dva fizoterapeuta koji će posjetiti osobe  u kućama. Imate osoba koje su kvadriplegičari. Ne mogu se pomjeriti. S druge strane, ove rehabilitacije mogu biti jeftinije. Mogu se riješiti na način da postoje dvojica fizoterapeuta koji bi bili zaduženi za članove umjesto posebnog projekta. Koliko je samo posla da se organizira druženje, da se osigura prijevoz itd. Kažu da država treba raditi na socijalnom uključivanju osoba s invaliditetom koje se znaju početi zatvarati u kuće, u sebe kako to kažemo. Radimo jedini mi i to moleći nadležne organe“, istakao je Sabahudin.

Snjezana 720x960

Snježana: Svi su govorili o osobama starijim od 65 i mlađim od 18 godina, a na nas niko nije obratio pažnju. Mi smo navikli na neku vrstu izolacije svaki dan, ali ova dodatna situacija je unijela posebno loše raspoloženje i strah, naročito kada se uzme u obzir da smo bombardovani svim ovim vijestima, a znamo da niko ne obraća pažnju na nas.

Bez obzira na važnost projekata na koje se prijavljuje Udruženje porazna činjenica jeste što se briga o osobama s invaliditetom vodi putem projekata, pogotovo što se za neke projekte mora osigurati i učešće te su udruženja ovog tipa automatski eliminisana. Međutim, postoji još veći problem. Prilikom apliciranja na neke projekte za državu su sva udruženja ista.

„Svi smo u jednom košu kada je riječ o sredstvima nekog projekta. Naš projekat je potreba, ali ne prođemo mi nego neki karate klub ili slično. Znači nema razlike između nas i recimo udruženja pčelara. Treba nas odvojiti od ostalih udruženja. Da nam daju samo jedno redovno normalno finansiranje. Mi, nažalost, trebamo pisati neki projekat da bismo platili grijanje. Dajte da posvetimo to vrijeme radu s članovima! Šta mislite ko radi s osobama koje postanu paraplegičari ili ko podučava porodicu u kojoj se desi slučaj koji dovede do određene paralize?“, pitao je Sabahudin.

Udruženje je posebno razočarano, u Bosni 'tradicionalnim', namještanjima konkursa i dijeljenjem sredstava podobnim ili interesnim udruženjima. Njihovo udruženje egzistira od osamdesetih godina, dobitnik je Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva i trebalo bi svima prilikom dodjele sredstava biti jasno da nije riječ o ad hoc udruženju koje postoji tek nekoliko mjeseci radi konkursa ili predizbornom udruženju koja nerijetko dobivaju sredstva.

Uzroci nisu, ali potrebe su iste

Potvrđujući navode o katastrofalnom odnosu nadležnih prema osobama s invaliditetom u vremenu pandemije uzrokovanoj koronavirusom Muamera kaže: „Mi smo se trudili našim članovima biti na usluzi misleći stvarno da će nas neko od nadležnih obići, pomoći nam, poslati maske i rukavice, dezinfekciona sredstva i slično, ali ništa. Da smo još i mi ostavili naše članove, da smo se zatvorili u kuće zbog lične sigurnosti niko ne bi bio s ovom populacijom. Zamislite situaciju jednog paraplegičara da mora doktoru ili obaviti nešto! Ima taxi, svako će kazati, a kako će jedan paraplegičar sjesti u taxi. Naročito što ima vozača koji ne žele se time baviti, stati jednoj osobi s kolicima, a u vremenu pandemije i unositi je u taxi.“

Udruženje je posebno razočarano, u Bosni 'tradicionalnim', namještanjima konkursa i dijeljenjem sredstava podobnim ili interesnim udruženjima. Njihovo udruženje egzistira od osamdesetih godina, dobitnik je Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva i trebalo bi svima prilikom dodjele sredstava biti jasno da nije riječ o ad hoc udruženju koje postoji tek nekoliko mjeseci radi konkursa ili predizbornom udruženju koja nerijetko dobivaju sredstva. 

Prema njenim riječima ove godine, zbog pandemije, od mnogih projekata vjerovatno neće ništa biti, a prije same pandemije promjena vlasti je dodatno utjecala na realizaciju određenih projekata. Dolaskom nove vlasti mnogi projekti će se izgubiti u ladicama, a Udruženje će ponovo morati pisati i tražiti sredstva sada od nove vlasti. Kada je riječ o novoj vlasti zvuči nevjerovatno da nova ministrica za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo nije ni na koji način kontaktirala Udruženje ili javnim saopćenjem dala barem podršku.

Postoje i druge otežavajuće zakonske okolnosti za osobe s invaliditetom. Ogromna je razlika između primanja ratnih i neratnih paraplegičara. Niko ne spori zasluge osoba iz ratnog perioda, ali treba imati na umu da su potrebe i jednih i drugih iste.

Na kraju, nevjerovatno je s koliko problema se susreću osobe s invaliditetom, a tako malo ili nikako o njima govore političari, brojna udruženja pa i vjerske zajednice. Može se stalno potencirati kako vlast treba napraviti sistem, što je najvažnije, ali ne zaboravimo i da vlast čine ljudi, naši sugrađani, mi sami koji šutnjom odobravamo nepravdu nad najosjetljivijom kategorijom stanovništva. Bog dopušta i nevjerovanje i ljudsku glupost, ali ne i nepravdu. Kad-tad sve dođe na naplatu.

reagiranje

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija