U samom imenu Preporod mogle su se tada čitati dvije reformatorske koncepcije, islamska i socijalistička. Tome se ne treba nimalo čuditi. Preporod se nije pojavio niodkuda, niti je mogao nastati izvan svoga društvenog konteksta.
Samim svojim imenom Preporod je u prvim godištima, možda čak u svom cijelom prvom desetljeću, bio svojevrsni dobroćudni (iako ne uvijek vidljivi) amalgam jednog prepariranog islamskog reformizma i modernizma u zadatim okvirima jugoslavenskog socijalizma, sve to u jednom poletnom društvenom kontekstu koji je politički prizna(va)o bosanskohercegovačke muslimane kao Muslimane sa velim “M”, to jest kao naciju. Ovakvom koncepcijom, koja je i sa ove vremenske distance itekako vidljiva, novine Preporod imale su korisnu i, reklo bi se, društveno poželjnu ulogu u tadašnjem jugoslavenskom socijalizmu. S jedne strane, zastupajući i oglašavajući islamski reformizam i modernizam, Preporod je posredno, i na svoj način, pomagao i “našu socijalističku stvar”, bosanskohercegovačkim muslimanima sugerirao je kao društvene vrijednosti ovdašnji “napredak”, “progres”, “odbacivanje okova sterilne tradicije”, “izlaženje iz uskih okvira postojanja”, itd. 

Epoha proteklih pedeset godina urednike Preporoda (Husein Đozo, Husein Mujić, Jusuf Ramić, Hilmo Neimarlija, Ahmed Smajlović, Merzuk Vejzagić, Salih Smajlović, Rešid Bilalić, Orhan Bajraktarević, Ismet Kasumović, Aziz Kadribegović, Meho Šljivo, Ekrem Tucaković i Senada Tahirović) svrstala je u tri generacije. Ali sve njih, kao i njihove uredničke i redakcijske kolegije, objedinjava baš taj isti, ali uvijek svježi, Preporod koji je postao novina na način jedne svoje široko razvijene škole mišljenja, jedne tradicije pisanja, tumačenja, oslovljavanja i razumijevanja vjere iz života bosanskohercegovačkih muslimana.

U neku ruku, takvom načelno progresivnom Preporodovom uređivačkom koncepcijom bili su zadovoljni svi, i tadašnje komunističke vlasti i sama Islamska zajednica, njezina zvanična hijerarhija. K tome, Preporod je tada, dakako na svoj način, pisao o pozitivnim preobražajima u islamskom (napose arapskom) svijetu, nije dovodio u pitanje Pokret nesvrstanosti, naprotiv, često je donosio slike arapskih i “islamskih” lidera aktivnih u tom pokretu.
Ali, ovim načelnim napomenama Preporodu se ne treba učiniti nepravda. Naime, Preporod nije bio pokrenut kao neka “socijalistička novina”. Preporod je bio (i ostao) islamska novina ovdašnjih prilika. Ali njegovi davni urednici, krug Huseina Đoze među prvima, vodili su računa o “pronalaženju mjesta za vjernike u postojećim uvjetima”. I sama rehabilitacija Huseina Đoze od tadašnjih socijalističkih vlasti, kao i njegovo vraćanje u Islamsku zajednicu tokom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, unekoliko je rezultat jednog nepisanog kompromisa. Urednikov reformizam i modernizam, iako su bili iz okrilja preporodnih ideja i zamisli rođenih u savremenom Kairu, uklopili su se u (od ovdašnjeg socijalizma) očekivanu i željenu “naprednu atmosferu” u Bosni i Hercegovini.
Istina, idući prema kraju sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Preporod je u nekoliko navrata otvarao svoje stranice za kritička mišljenja, pa i za polemike sa (ili o) nekim pojavama u socijalističkom društvu.
Tih nekoliko polemičkih epizoda završilo se tako što je redakcija Preporoda 1979. godine podnijela ostavku (treba se prisjetiti reagiranja Hilme Neimarlije na Pogovor Sulejmana Grozdanića za prijevod Kur'ana od Besima Korkuta, kao i Neimarlijinog reagiranja na stavove u Parergonu Derviša Sušića, itd).

Drugo desetljeće

Preporod je 1980. godine polahko ulazio u svoje drugo desetljeće, bile su to burne godine u tadašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji, iako još bez rata. Baš kao i prethodnog desetljeća (1970. do 1980.), Preporod i tokom osamdesetih godina nastavlja vršiti svoju mnogostruku javnu ulogu, od poluslužbenih novina Islamske zajednice do printanog medija koji objavljuje vaz, ali i modernizirani vjerski esej, hutbu ali i intervjue sa istaknutim književnicima i intelektualcima. Sretna je okolnost da je Preporod, od prvih brojeva, svoje stranice učinio ugodnim zavičajem poezije, proznih književnih sastava, crtica, priča, vijesti iz džemata, vijesti iz islamskog svijeta, putopisa, reportaža, nekrologa, sjećanja, reagiranja, fetvi i općih vjerskih decizija... Preporod je tako, od samih svojih početaka, izrastao u svojevrsni vremeplov Islamske zajednice. U prvih dvadeset godina ova novina je svoje stranice, na oprezan način, otvorila za dijaloška (pa i polemička) sučeljavanja o pogledima na vjeru islam i njezina tumačenja. U kasnijim vremenima tih je sučeljavanja bilo sve češće.
Ako Preporod usporedimo sa drugim novinama nastalim iz muslimanskih zanosa štampom i printanim medijima, vidimo da su mnoge druge reformatorske novine u svijetu koji obilježavaju muslimani, uglavnom trajale kratko, rijetko kad da su nadživjele svoga prvog urednika (npr. el-Menar u Kairu). Tako je al-Urwatu l-wuthqa, reformatorski časopis koji su 1884. godine u Parizu pokrenuli korifeji obnove Al-Afgani i 'Abduhu, izlazio svega nekoliko mjeseci! Sreća je da Preporod ove godine ponosno posvjedočuje svoju dugovječnost. Epoha proteklih pedeset godina urednike Preporoda (Husein Đozo, Husein Mujić, Jusuf Ramić, Hilmo Neimarlija, Ahmed Smajlović, Merzuk Vejzagić, Salih Smajlović, Rešid Bilalić, Orhan Bajraktarević, Ismet Kasumović, Aziz Kadribegović, Meho Šljivo, Ekrem Tucaković i Senada Tahirović) svrstala je u tri generacije. Ali sve njih, kao i njihove uredničke i redakcijske kolegije, objedinjava baš taj isti, ali uvijek svježi, Preporod koji je postao novina na način jedne svoje široko razvijene škole mišljenja, jedne tradicije pisanja, tumačenja, oslovljavanja i razumijevanja vjere iz života bosanskohercegovačkih muslimana.
Upravo to Preporodovo nasljeđe traje, nisu ga uništile ni strašne godine (1992-1995.) agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Osim što je islamska, Preporod je svih ovih pedeset godina bio i novina bosanskohercegovačkog muslimanskog naroda, ne onog nekog naroda u određenju nacije, partijske pragme ili politike, već onog običnog vjerničkog sloja ili slojeva kojima obična vjera u Boga saodređuje horizonte njihova življenja.Upravo se većina tekstova Preporoda u ovih pedeset godina najbolje razumijeva iz konteksta bosanskohercegovačkih sela, zaselaka, mahala, kasaba, džemata, džamija, mejtefa, mesdžida, tekija, dovišta, vjerskih teferiča, mevluda, svečanih hatmi, kišnih dova... A kasnije, što Preporod više stasava, sve je više priloga obilježenih kontekstom sve većih dijasporalnih zajednica, a potom, nažalost, i dalekih izbjegličkih džemata.Preporod je odavno postao, sada pogotovo jeste, novina svjedok, medij sudionik, pouzdano dragocjeni polustoljetni izvor dokumenata  o vjeri pri ljudima i u njima, o njihovim vjerskim institucijama, o ovdašnjem islamu kao njihovom duhovnom pragu i utjehi.
K tome, Preporod je uvijek bio svojevrsna neslužbena i novin(ar)ski spontano nastala živa arhiva jedne artikulacije življenja i vjerovanja vjere tog običnog bosanskohercegovačkog muslimanskog puka.
 Ako bi se nekada, u sretnijim vremenima, pisala povijest Preporoda, vidjelo bi se da je ta novina imenom oslovila na stotine sela, na hiljade ljudi, od mektebskih polaznika do džematlija, imama, hodža, hadžija, hanuma, muallima, softi, merhuma, rahmetlija, komšija...

Ratne godine

Ovdje valja posebno istaći Preporodovo ustrajno informiranje o kataklizmi Bosne i Hercegovine od 1992. godine naovamo, o stradanju njezina stanovništva, o genocidu počinjenom protiv bosanskohercegovačkih muslimana, o srušenim džamijama i devastiranoj imovini Islamske zajednice. Preporod je pouzdan izvor o strašnim ljudskim i materijalnim gubicima Islamske zajednice, o ovome istraživanja stranica te novine tek treba da uslijede.Preporodu je i nakon devedesetih godina prošlog stoljeća pošlo za rukom da sačuva to svoje obično narodno uporište i ishodište. U vremenima od 1996. naovamo Preporod, srećom, nije bio osvojen ili uzapćen političkom ili nacionalnom zlo/upotrebom, štaviše, često je bio nenametljivo prisutan kao korektiv politike, barem za onaj svijet koji ga čita. Jednako tako Preporod se branio, manje ili više uspješno, od prevlasti koja bi dolazila od samog vrha Islamske zajednice.
Uza sve rečeno, ne treba zaboraviti da su Preporodovi urednici, novinari i redakcijski kolegiji u potonje dvije decenije, zapravo u periodu 1996-2020. načinili velike iskorake prema razjašnjavanju i raščaravanju “trendova vremena” i duhovnih raspoloženja današnjice u suverenoj i nezavisnoj Bosni i Hercegovini. Sa velikim uspjehom Preporodovi urednici i novinari tretirali su tzv. tranzicijske teme kao što su globalizacija, migracija, integracija, pluralno društvo, dijalog civilizacija, cyber tehnologije, ovisnost o komunikacionim razonodama, tehnologijama i društvenim mrežama, savremeni ekstremizam, vjerski inspirirani terorizam, islamofobija, ksenofobija, itd.  Na ovim područjima i oblastima Preporodovi urednici i novinari našli su sagovornike među stručnjacima današnje epohe. Tako je Preporod postao svakom dostupna antologija vrijednih intervjua sa vodećim intelektualcima u svijetu i kod nas. Poruke tih stranica Preporoda nisu obajatile.Naravno, sve naprijed spomenuto itekako je važno. Ali ovdje treba reći i jednu možda najvažniju stvar u vezi sa pola stoljeća Preporoda, a to je jezik ili diskurs te novine. Uz Preporodov jezik i diskurs odrastale su, obrazovale se i sazrijevale generacije imama, kao i učenika medresa i studenata i nastavnika islamskih teoloških i pedagoških fakulteta diljem areala Balkana. Preporod je za ovih pedeset godina spontano uspostavio standarde bosanskog jezičkog izraza nauka, disciplina i oblasti islama, kao i fleksibilnu terminologiju filozofske, teološke i kultur(al)ne sfere islamske duhovnosti i njezinog izraza. U tom području jezika Preporod je neodmjenjivo dragocjeno naslijeđe, koje je živo prisutno u stotinama knjiga i hiljadama tekstova ovdašnjih intelektualaca, alima, imama, vjeroučitelja i studenata.Na kraju, baš kao što je to slučaj sa ljudima, tako je i sa novinama i medijima – nije im dato da biraju svoje vrijeme. Stoga, ono što ostaje Preporodu i njegovim protagonistima je da pomno čitaju znakove svoga vremena. I da svome čitateljstvu pokušaju pomoći da ono te znakove razjašnjava sa vjerom u dragoga Boga, vjerom koja neće biti muka i teret, već radost i nada. A upravo čovječanstvu danas treba pomoći da mu Bog bude radost, nada i podrška u projektima mira i dobra.

Vjerujemo da će Preporod i ubuduće – u vedrim vremenima koja, ako Bog da, slijede – uspješno pronalaziti ljude, teme i kontekste, i da će tako kreativno odolijevati mijenama koje tu važnu novinu očekuju.
                       (...)