Bosna i Hercegovina je zahvaćena turbulentnim vjetrovima koji dolaze sa tri strane: od secesionističkih snaga, inertnosti međunarodnih predstavnika i nesposobnosti vlastitih lidera. Naša zemlja zato izgleda zaključana u pat poziciji između secesionističkih težnji – koje bi bilo neozbiljno nazvati samo unutrašnjim imajući u vidu potporu koju im daje Srbija – i međunarodnih sila koje, umjesto da podupiru našu zemlju, djeluju kao da u problematičnim procesima i produbljivanju krize aktivno učestvuju.

Milorad Dodik, predsjednik Republike srpske, koristi svaku priliku da potakne raskol i nepovjerenje, ne prikrivajući svoje secesionističke namjere. Nažalost, nezrela javnost to često predstavlja kao cirkus izazvan Dodikovim ličnim, nekada i entitetskim, krivičnopravnim i finansijskim problemima. No, ekonomska kriza RS-a nije početak, već posljedica. Taj entitet se zaista bori s ekonomskim poteškoćama, ali korijen krize je u secesionističkoj politici koja traje već decenijama i svake se godine upakira u “nova” objašnjenja. Nejasno je samo otkud potreba da se decenije secesionističke politike opravdavaju.

Visoki predstavnik za BiH, Christian Schmidt, postao je glavni lik u “novoj” političkoj drami. Umjesto odlučnog djelovanja, Schmidt se povukao dajući Dodiku dodatni prostor za radikalne postupke. Prijetnje poput one da će Schmidt biti uhapšen i deportiran ukoliko stupi na tlo Republike srpske, oslikavaju stepen Dodikove odvažnosti. U objašnjenjima koja su stigla od samog Visokog predstavnika te iz njegovog ureda – neobična nesuvislost. Prvo nijekanje da je sastanak uopće bio definiran, potom pravdanje da se Schmidt ne plaši posjete ili da je na njega bio spreman napad – nelogičnostima nigdje kraja. Bosanskohercegovačkoj javnosti bi, za crvene alarme i odlučno djelovanje, trebalo biti dovoljno pozvati se na pitanja sigurnosti u tom entitetu, posebno jer imamo svježe primjere nasilničkih napada na povratnike koji su u toku agresije na BiH zločinima genocida i etničkog čišćenja protjerani sa svojih ognjišta. Također, bilo bi sasvim legitimno pozvati se i na slučaj iz juna 1995. godine, tačnije, na scene “vezivanja za bandere” službenika međunarodne zajednice koji je odveć poznat predstavnicima tih institucija. Razumjela bi ova javnost. Strah je legitiman ako nemaš instrumente kojim bi djelovao. Ili nećeš da ih koristiš. Jedina za sada vidljiva taktika Christian Schmidta je zamazivanje očiju bh. javnosti i opasan diskurs o raspadu Bosne i Hercegovine. I skriveni aduti u nekoj kartaškoj igri.

Slaba reakcija Visokog predstavnika za BiH, Christiana Schmidta, na Dodikove provokacije, pogotovo kad ga je Dodik izazvao da ne kroči nogom na teritorij RS-a, očitovala se kroz njegovu odluku da ne posjeti Banju Luku. Taj simbolički momenat je dao jasnu poruku o odnosu snaga.

Schmidtova neprisutnost na sastanku u Banjoj Luci je samo pojačala osjećaj nestabilnosti, dovela u pitanje njegovu poziciju i ulogu koju igra u BiH. Njegove riječi o potencijalnom konfliktu i raspadu države, uz posljedične postupke, dodatno obeshrabruju građane. Kad se sve to ima u vidu, pitanje da li iza svega stoji neka druga agenda – koja će građane Bosne i Hercegovine dovesti u još jednu duboku nestabilnost – čini se opravdano. Dok se međunarodna zajednica povlači, državni lideri BiH – ako bosanskohercegovačke odnosno probosanske snage uopće možemo imenovati državnicima – umjesto da budu jedinstveni, bave se unutrašnjim političkim igrama. Ova dinamika, koja se često svodi na kratkoročne političke dobitke, produbljuje podjele unutar zemlje i sprečava kohezivno vođenje u stabilniju budućnost.

S druge strane, postupci i retorika Dodika su duboko ukorijenjeni u njegovim dugogodišnjim secesionističkim ambicijama koje su usmjerene na promjenu teritorijalnih i političkih okvira BiH. Međunarodna zajednica, koja je postavila temelje postkonfliktnoj BiH Dejtonskim sporazumom, sada očitije pokazuje znakove povlačenja pred izazovima naizgled lokalnih nacionalista, suštinski velikosrpske politike. Nakon genocida, BiH nipošto ne bi smjela biti žrtva viših geopolitičkih interesa.

Vrlo je važno stvari nazivati pravim imenom i ne dozvoliti ni domaćim ni stanim akterima daljnje zamagljivanje stvarnosti konceptima poput onog “međunarodna zajednica” koji se često se koriste kao opravdanje za nedjelovanje i zapravo su vrlo upitne postojanosti u promjenjivim geopolitičkim prilikama. Realnost je daleko složenija. Kao što je profesor Hamza Karčić istaknuo, pojam “međunarodne zajednice” često je više zabluda nego realna politička sila. Naivno shvatanje ovog koncepta može imati razorne posljedice za Bosnu i Hercegovinu. Na veliku žalost, i još veće zaprepaštenje, u našem svakodnevnom javnom govoru se i dalje uporno govori o podršci “međunarodne zajednice”.

U ovih trideset godina papagajskog ponavljanja sintagme “međunarodna zajednica” uvjerili smo se u šarenu lažu o konceptu koji nešto radi i tu svoju naivnost smo skupo platili. Iskustvo genocida i teritorijalnog i političkog nagrađivanja ovog najgoreg zločina obavezuje nas na širom otvorene oči i okončanje samoobmane te da ne dopustimo ni domaćim ni stranim političarima i diplomatama da nas dalje obmanjuju, i da konačno progledamo realnosti u oči. Neintervencija i neadekvatan angažman velikih sila koje sebe postavljaju u vrh svjetskih čuvara mira u svijetu – u smislu zaštite međunarodnog prava – devedesetih su pokazali šta može značiti zabluda da postoji politički ideal kojeg u suštini nema.

Bosna i Hercegovina treba prepoznati realnost i prilagoditi svoju spoljnu i unutrašnju politiku. Bez jasne strategije i proaktivnog pristupa, BiH će i dalje biti predmet manipulacije i igre većih sila. Koncept “međunarodne zajednice”, kao neke homogene sile koja će stajati uz Bosnu i Hercegovinu, je mit. Ali, to ne znači da se ne može tražiti podrška i saradnja s određenim državama i organizacijama koje dijele slične interese i ciljeve.

Ovoj slici treba dodati i nedavni izvještaj BBC-a koji je istaknuo povećanu zabrinutost Ujedinjenih naroda zbog moguće nove krize u BiH. Što se toga tiče, važno je napomenuti da su međunarodne institucije poput UN-a već jednom zakazale u Bosni. Pitanje je hoćemo li svjedočiti još jednom neuspjehu tih institucija ili će biti prepoznata hitnost situacije i poduzeti konkretni koraci kako bi se osigurala budućnost Bosne i Hercegovine.

A Bosna i Hercegovina se mora usredsrediti na jačanje svojih institucija, provođenje reformi, ekonomski razvoj i jačanje regionalnog utjecaja. Jedino kroz unutrašnju stabilnost i ekonomsku održivost Bosna i Hercegovina će moći pružiti odgovor na vanjske prijetnje i izazove. I dok politički lideri nastavljaju svoje igre moći, građani Bosne i Hercegovine zaslužuju bolje. Oni zaslužuju liderstvo koje će raditi u njihovom interesu, a ne samo u interesu očuvanja vlastite moći ili namirivanja politika presuđenih za agresiju i UZP.