digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif
Aktuelno

Mehmedović: Svi moji sinovi su bili ljepotani

Autor: Salih Smajlović Juli 08, 2015 0

kaže Munira Mehmedović, sa Pala kod Srebrenice, kojoj su četnici ubili petericu sinova

Muniri Mehmedović su padom Srebrenice četnici ubili pet sinova: Husejna, rođenog 1965. Husniju 1967. Reufa 1969. Fikreta 1976. I Fehima 1978. godine.

Hajir dovom ih ispratila

Pješačeći posljednje kilometre na putu Marša mira, od Nezuka do Potočara, u predvečerje 10. jula 2011. godine malo smo zastali u selu Pale, koje se nalazi iznad Potočara. Tu saznadosmo da je mještanka Munira Mehmedović u julu 1995. godine doživjelatešku  tragediju, jer su joj  četnici ubili svih pet sinova.

Iako sa teškom boli u srcu, Munira je, zajedno sa dvjema snahama i unukom, u avliji svoje kuće, častila učesnike Marša mira kahvom i sokom. S njom i otpočesmo razgovor na temu Marša mira i čašćenja učesnika tog putovanja, kada ona reče:“ Mi svake godine musafirima nudimo kahvu, kupimo tom prilikom po 10 kg. kafe i 10 kg. šećera. I danas smo cijeli dan tu, svraćamo musafire i ne znam broja koliko ih je prošlo kroz moju kuću i avliju. I moj unuk Emir, koji je drugi razred Behram-begove medrese u Tuzli, također je ove godine bio učesnik Marša mira. Želio je da prođe onom stazom, kojom su išli njegov babo Fikret, amidže, Husejn, Husnija, Reuf i Fehim, te drugi rođaci i komšije. Emir svoga babu Fikreta nije ni zapamtio, jer je rođen 1995. godine, poslije  počinjenog genocida u Srebrenici.

Munira nam nastavi svoju tužnu priču:“ Ja sam rođena 1943. godine i s mužem Osmanom, koji  je umro prije rata i nije dočekao ovu tragediju, imala sam sedmero djece, petericu sinova i dvije kćerke.

Ja sam svoju djecu podizala i radila na zemlji. U julu 1995. godine, padom Srebrenice , sve peterica sinova su krenuli preko šuma na slobodnu teritoriju. Ispraćajući sinove, ja sam učila što god sam znala i molila Boga da ih čuva. Potom sam i ja otišla u Tuzlu i sve sam tolike godine pogledala da se vrate, a od njih nije bilo ni traga ni glasa. Tek prije četiri godine počeli su ih nalaziti i kopati i svake  godine im klanjati dženaze. To me je oborilo na kamaru, pa sam jedan dan pala. Sada ne smijem da idem dolje na mezarje, u kome su kao šehidi sve peterica ukopani.

Šestero unučadi od sinova i četvero od kćerki

Husejn, Husnija i Fikret su bili oženjeni, dok su Reuf i Fehim bili momci. Od trojice oženjenih sinova Munira ima šestero unučadi. Od Husnije su ostale tri curice/ Sanela, Selma i Samira, koja je treći razred GHb medrese u Sarajevu . Od Fikreta je  sin Emir, a od Husejna sin i kćerka, Alem i Alema. Alema je završila medresu.

Munira ima i od kćerki četvero unučadi. Kćerka Ajka Omić ima jedno, a kćerka Adisa Zahirović troje djece.

Ja sam svoje sinove prije sanjala, a sada ih sve manje sanjam. Kad ih usnijem to bude pravo, a to je da su lijepo obučeni, da su lijepi, onako kako su i bili, a svi moji sinovi su bili ljepotani, stasiti, visoki.

Živim nekada u Tinji, gdje sam sagradila kuću, a nekada ovdje na Palama. Ovdje na Palama nemam s kim da živim, pa tu dođem vikendom. Ovdje sam kuću sagradila prije pet godina. Molila sam ih svaki dan u Srebrenici da mi daju donaciju. Dvije godine sam se kupala u klozetu. Živim od šehidskih primanja za sinove. Za te njihove pare sam u Tinji kupila dva dunuma zemlje i tu sagradila kuću, u kojoj živim sa snahom Bahrijom, suprugom Fikreta i unukom Emirom.

U Tinji mi živi i snaha, supruga udovica mog sina Husejna, koja je tu također sagradila kuću, ali njenu kuću ovdjena Palama  nisu sanirali, kao što nisu sanirali ni kuću treće snahe, supruge rahmetli Husnije, koja živi u Ilijašu i koja je bolesna, a školuje tri kćerke. Ja sam išla u opštinu u Srebrenicu i molila da mi djeci sina Husnije sagrade kuću, a oni za to neće ni da čuju.

Zdravlje mi je narušeno, a doktori kažu da je to sve od  sikiracije. Spavam uz pomoć tableta za smirivanje.

Kunem ratne zločince, Karadžića i Mladića, koji su u Hagu i kažem: Da Bog da i oni svoju djecu pobili, onako kako su pobili našu. Nemam nikakvih želja.

Preporod 1. August  2011. godine (Intervju je uključen u knjigu Kad bi kosti mogle govoriti)

 

 

« Twiter u znaku genocida u Srebrenici Kako obilježiti godišnjicu genocida u Srebrenici »
nazad na vrh

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine