Allah je nebesa, vidite ih, bez stubova podigao, i onda svemirom zavladao, i Sunce i Mjesec potčinio, svako se kreće do roka određenog; On upravlja svim i potanko izlaže dokaze da biste se uvjerili da ćete pred Gospodara svoga stati.“ (Kur`an, sura XIII Grom – Ar-Ra `d)

Pred Gospodara će se stati

     Što više odmičemo u 21. stoljeće, u tzv „civilizirani“ svijet, sve naprednijom tehnologijom nastojeći što prije doći, ne do novih ljudi i prijatelja, do još neotkrivenih divljina i ljepota zemaljske kugle, već do novih i sve većih ovozemaljskih bogatstava, skraćujući putovanje povećavanjem brzine voznih, plovećih i letećih objekata i ubrzavajući putovanje do naroda suparnika koje treba poraziti u gramzivoj otimačini za nešto što nije naše - za Zemlju, koju je kao i nas same i sve na Zemlji i u zemlji, Bog stvorio. Uvjeravajući sebe da Zemlja pripada čovjeku a ne obratno, čovjek Zemlji, veliki dio čovječanstva se dao u bjesomučnu trku za posjedovanjem što više Zemlje i zemlje, otimajući redovno od drugih, pa i onih koji i ne drže da je Zemlja njihova. Nemilosrdno crpeći naftu, plin i mnoga rudna bogatstva, isprobavajući najstrašnija naoružanja i vršeći kojekakve pokuse, ljudi teško ranjavaju Zemlju, koja im se nakon opomena i sveti, jer, red je uspostavio i nastoji održavati neko daleko moćniji i mudriji od čovjeka. Nerijetko čovjek to sazna kad bude prekasno, kad se proliju ogromne količine ljudske i životinjske krvi ni za što. I kad Zemlja uzvrati udarac ekološkim i drugim prirodnim katastrofama čovjeku gdje se i najmanje nada. A ljudi i dalje krvare svojatajući zemlju i zbijajući jedni druge u geta ili pod zemlju. Ne pripadaju zemlje narodima već narodi Zemlji jedinstvenoj i nedjeljivoj. Bog je taj čije je sve. I zemlja, i nebo, i biljke, i životinje, i ljudi…

Ne pripada Bosna i Hercegovina entitetima, kantonima, ljudima, već oni njoj. Ne pripada nijedna država, pa ni BiH, nikakvim ljudima pa ni sama sebi već Zemlji kao cjelini i svome Stvoritelju. Zemlja je, sa svim svojim ljepotama i strahotama, i prije i poslije ljudi. Nije od ljudi stvorena Zemlja, već su od zemlje stvoreni ljudi kojima je Uzvišeni Stvoritelj udahnuo dušu, razum i život. Zato je, itekako opominjuća, zamjena teza da zemlja pripada čovjeku, zbog koje su vođeni, a i danas se vode mnogi ratovi, mnogobožaca, bezbožnika, krstaša i fundamentalista, komunista i fašista protiv drugih naroda i zemalja polažući pravo „prvovlasnika“ nad zemljom, negirajući time i samu Zemlju i nadzor Stvoritelja svih svjetova i vjekova zbog čega obavezno nakon uzastopnih opomena uslijedi kazna.

         U gramzivoj potrošačkoj trci za posjedovanjem što više zemlje i ovozemaljskog materijalnog blaga čovjek modrenog doba često ni ne primjećuje ljepote i blagodeti Zemlje oko sebe, uništavajući ih nemilosrdno i ne obraćajući pažnju na njih. Život mu nerijetko proleti svjetlosnom brzinom a da čestito ne zagrli vlastito dijete, da se ne ispriča sa ukućanima i prijateljima zaokupljen mnoštvom stvari oko sebe, da se ne nasluša ptičje pjesme, žubora vode, zvižduka vjetra, titraja lišća, da se ne nagleda proljetnog behara, ni zvjezdanog neba, sjajne mjesečine, ne namiriše opojnih cvjetova i majčinih jela, daška rodnih mahala. Nerijetko umre sam, siv, zarobljen stvarima i zabetoniran stereotipima i ostavljajući nedotaknute ljepote, premda je ljepota relativna stvar: za američkog predsjednika Vašingtona jedno, za poglavicu indijanskog plemena Seattle sasvim drugo. Bijeli čovjek je, došavši na američko tlo, zapasao da je njegovo i umjesto konja doveo željeznice, automobile, avione, satelite, atomske bombe, Hirošimu, Nagasaki, Vijetnam…umjesto indijanskih šatora nebodere i grad nazvan po poglavici. Za njega je lijepo što je brzo, bučno, sivo, jako, zastrašujuće, materijalno vrijedno… Za poglavicu nešto sasvim suprotno. Za bijelog čovjeka Zemlja je njegova, za poglavicu i Indijance oni su zemljini. Opominjući na katastrofalne razarajuće ekološke i druge posljedice gramzivosti i svojatanju zemlje, otimanjem iste od Indijanaca, zbijajući ih u rezervate, pa i istrjebljujući, poglavica Seattle je 1854. godine otpisao pismo američkom predsjedniku na njegovu ponudu da otkupi zemlju od njih i da ih preseli u rezervat.

Najljepši zapis o zemlji

„Kako se može kupiti ili prodati nebo i toplina zemlje? Takvo što sasvim nam je strano. Mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, pa kako ih možete kupiti?

Svaki djelić ove zemlje svet je mome narodu. Svaka blistava borova iglica, svako zrno pijeska na riječnom sprudu, svaka maglica u tami šume, svaka majušna buba, sveti su u mislima i u životu moga naroda. Sokovi u drveću prožeti su sjećanjima na crvenog čovjeka.

Kada mrtvi bljedolikog ode u šetnju među zvijezde, zaborave zemlju koja im je dala život. Naši mrtvi nikad ne zaborave svoju predivnu zemlju, jer ona je mati crvenog čovjeka. Dio smo zemlje i ona je dio nas. Mirisave trave su nam sestre; jelen, pastuh, veliki orao – braća su nam. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplo ponijevo tijelo i čovjek – sve pripada istoj porodici.

     Kada Veliki poglavica iz Vašingtona šalje svoj glas da želi kupiti našu zemlju, previše od nas traži…

     Zemlja ne pripada čovjeku. Čovjek pripada zemlji. To dobro znamo. Sve je u međusobnoj vezi, kao što je porodica sjedinjena krvlju. Sve je povezano. Nije čovjek tvorac tkanice života, već samo vlakno u njoj. Što uradi s tkanicom, čini i sa sobom…

     Znamo da nas bijeli čovjek ne razumije. Njemu je jedan dio zemlje isti kao i bilo koji drugi. On je stranac što dođe noću i oduzme sve što mu treba. Zemlja mu nije brat, već neprijatelj, kad je pokori, on kreće dalje. Ostavlja za sobom grobove svojih otaca i ne mari zbog toga. Oduzima zemlju svojoj djeci, i nije ga briga. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rodi – ostaju zaboravljeni. Prema majci zemlji i prema nebu bratu odnosi se kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati poput stoke ili sjajnog nakita. Njegova će pohlepa uništiti zemlju i za sobom ostaviti samo pustoš.

       Ne znam. Naš se način života razlikuje od vašega. Od pogleda na vaše gradove čovjeka zabole oči. To je možda zato što je crveni čovjek divlji i ne razumije stvari. U gradovima bijelog čovjeka nema mirnog kutka. Nema mjesta na kojem bi se čulo otvaranje lišća u proljeće, ili drhtaj krilca u mušice. Možda zato što sam divlji – naprosto ne shvaćam. Buka mi vrijeđa uši. Što li vrijedi život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga, ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem mnogo…Indijanac voli meki zvuk vjetra kad se poigrava površinom močvare i miris povjetarca osvježen podnevnom kišom ili borovinom…

       Divlji sam i ne razumijem drugačiji život. Vidio sam po prerijama hiljade bivola koje je bljedoliki ostavio ustrijelivši ih iz jurećeg vlaka. Divljak sam i ne razumijem kako željezni konj iz kojeg suklja dim može biti važniji od bivola, kojeg mi ubijamo samo da bismo preživjeli.

         Što je čovjek bez životinje? Kad bi životinja nestalo, čovjek bi umro od velike usamljenosti duha. Što god zadesi životinje, ubrzo snađe i čovjeka. Sve je na svijetu povezano…Jednu stvar znamo, koju će bijeli čovjek jednoga dana otkriti – naš Bog je isti Bog. Vi sada mislite da ga možete imati kao što želite imati našu zemlju; ali to ne možete. On je Bog čovjeka i njegova samilost jednaka je za crvenog čovjeka kao i za bijeloga. Ta zemlja je draga Njemu i škoditi zemlji jest prezirati njenog Stvoritelja. Bijeli također trebaju prolaz; možda brže nego sva druga plemena…Jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću i u vlastitoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na tu zemlju i za neku posebnu svrhu…

      Gdje je gustiš? Otišao je. Gdje je orao? Otišao je.

       To je konac življenja i početak borbe za preživljavanje“.