Čovjek kao Božije biće od svojih prvih koraka na Zemlji bio je vezan za zemlju i plodove zemlje, koje je lutajući morao da traži kako bi obezbijedio hranu i opstao.

Kasnija antropološka istraživanja, prije svih, dokazala su da je čovjek biljojed, odnosno vegetarijanac kako se to moderno kaže. Neki daleki preci su većinom bili ratari/poljoprivrednici koji su zemlju stoljećima obrađivali i hranili se njenim plodovima. Obrađivanje zemlje, dakle, prastaro je zanimanje, čime je zemljište kao najvažnije sredstvo za rad u poljoprivredi, po svom značaju za čovjeka zauzelo primarno mjesto...

Samo nešto više od 100 godina velika većina naših predaka u BiH bavila se poljoprivredom, a 90% stanovništva živjelo je od dohotka ostvarenog u poljoprivredi. Za naše djedove i pradjedove bila je sramota i grjehota ostavljati neobrađenu zemlju. Zemlja im je bila kruh svakidašnji. Stari dobri ljudi savjetovali su svoju djecu "obradite svu zemlju i obezbijedite nafaku/hranu za svoje ukućane i stoku koju držite; tada se nećete bojati duge bosanske zime". I što je još važnije: "djeco zemlju i imetak nikad ne prodajite; ona je vaš kapital koji se nikad ne otuđuje. Natopljen je znojem naših predaka. Njima je zemlja bila sveta i draga. Dogodili se to ostat ćete bez zemlje i svako će vas lahko pokrenuti s vašeg topraka i zavičaja". Kao da su znali za ponudu predsjednika SAD Frenklina Pirsa od 1854. godine kada je indijanskom poglavici iz plemena Sijetla ponudio da država otkupi njihovu zemlju. Poglavica im je odgovorio pismom koje je nosilo naslov: "Zemlja nam je mati". Pismo je više puta objavljivano u printanim medijima, pa zato prenosimo samo šest završnih rečenica iz tog pisma:

"...Morat ćemo učiti svoju djecu da im je pod nogama pepeo naših djedova. Da bi poštovali zemlju, reći ćete im da je zemlja bogata životom naših predaka. Morat ćete učiti svoju djecu, isto kao što mi učimo našu da nam je zemlja mati!

Šta snađe zemlju, snađe i njenu djecu. Pljuje li čovjek na zemlju, pljuje na samoga sebe! Zemlja ne pripada čovjeku, čovjek pripada zemlji..."

Zemlja kao Allahov dar ni po kojim kriterijima nije svojina samo jedne generacije.

Napuštanje sela

Međutim ne može se zaobići ni bolna činjenica da je nama Bošnjacima bilo svojstveno da se lahko lišavamo vlasništva nad zemljom i posjedom. To je dovelo do napuštanja sela i odlazak u gradove. Tome je dobrim dijelom poslije Drugog svjetskog rata doprinijelo zapostavljanje i marginalizacija poljoprivrede u privrednoj strukturi biv. Jugoslavije.

(Napuštanje sela danas je svjetski pokret. Svijet je očito u procesu urbanizacije koji je bez presedana u povijesti. Prošle godine naš je planet dosegnuo važnu prijelomnicu - prvi put u povijesti većina svjetskog stanovništva živi u gradovima. Do 2050. godine 80% svjetskog stanovništva živjet će u gradskim područjima, a demografi predviđaju i dramatičan porast broja Zemljana za tri milijarde. Sa gledišta naslova naše teme, ako se nastavi sa tradicionalnom poljoprivredom, bit će potrebno otprilike milijardu novih hektara zemljišta da bi se prehranili novi stanovnici).

Selo - potencijal blagostanja

Ubrzo dolazi do masovne averzije prema radu na zemlji, što je posljedica pojave pomodarstva i snobizma, što nije, svakako, temeljeno na ekonomskoj snazi i duhovnoj osnovi.

Prije 30 i više godina pročitao sam u štampi zanimljivu i što je posebno važno, poučnu izjavu. Na kraju jedne skijaške staze, austrijski sportski novinari upitali su jednog od austrijskih alpskih skijaša Franca Klamera ili Toni Zajlera, šta sada (poslije velikih uspjeha i glamura) nakon što je osvojio sve medalje u alpskim disciplinama. Odgovor je bio - ništa. "Doma u Tirol, javiti se tati, uzeti vile i u štalu".

Selo nije smiješno, a seljak nije ružna riječ. Ono je potencijal blagostanja jedne države. Selo je najpopularnija tema novog milenija; zakletva i uzdanica. Kad ovo napisah, upravo mi na pamet pade, šta je rekao prvi predsjednik SAD Dž. Vašington: "Ni jedna nacija ne može ostvariti procvat dok ne spozna da je orati polje jednako dostojno zanimanje kao i pisati poemu".

Sve ovo podrazumijeva odgovorniji odnos prema našim prirodnim resursima "kultu zemlje" (tlo, voda, zrak...), zatim "kultu rada" i nadasve "kultu znanja". Danas su hrana (čije cijene galopirajuće rastu) i pitka voda svjetski problem broj jedan. Na Planeti gladuje oko milijardu ljudi. Recentni ekonomisti često ponavljaju davno postavljenu tezu da je poljoprivreda osnova i temelj nacionalnog bogatstva svake zemlje. O tome govori podatak da se 60% svjetske populacije, direktno ili indirektno bavi poljoprivredom.

Uz čistu i zdravu vodu, BiH još uvijek ima komparativne prednosti, nezagađeno tlo, prvoklasne klimatske uslove, čisti zrak, bujne livade i pašnjake, a posebno rezervne (latentne) ljudske resurse. Sve to omogućava da poljoprivreda, posebno proizvodnja ekološki zdrave hrane (čemu pogoduje naša konfiguracija zemljišta i usitnjen posjed), u privrednoj/gospodarskoj strukturi, zauzme značajnije mjesto. Samo prije toga treba da izvršimo duboku i sveobuhvatnu teorijsko-empirijsku analizu stanja u našem agraru. Prvo država treba da obezbijedi sve stimulativne pretpostavke (zakonske i finansijske) u svim oblastima poljoprivredne proizvodnje. Zatim, da bilansiramo i kvantificiramo: količine proizvoda za vlastite potrebe (za populaciju i stočni fond); količine za kapacitete naše prehrambene industrije i - na kraju koje količine poljoprivredno-prehrambenih proizvoda možemo profitabilno izvoziti. Nismo valjda toliko bogati da imamo toliki BDP po glavi stanovnika kao npr. Kuvajt, Katar, Emirati..., pa da sebi dopustimo luksus da uvozimo hranu, pored naših tolikih resursa.

Zelena radna mjesta

U našim uslovima kad mnogi školovani mladi ljudi ne mogu naći posla u svojim zanimanjima za koja su školovani, (a genetika i bilo kakav kurikulum nam ne dozvoljavaju, da svi budemo na javnoj ili estradnoj sceni bilo znanstvenici ili glumci, pjevači, književnici, slikari, vrhunski sportisti...) zelena radna mjesta mogu da se otvaraju na osnovu razvoja zelene ekonomije oko tzv. primarnog sektora gospodarstva: poljoprivrede, šumarstva, vodoprivrede i turizma. Zelenim turizmom i proizvodnjom ekološki zdrave hrane postiže se otvaranje novih radnih mjesta u područjima gdje je zaista teško otvoriti novo radno mjesto, kao što su seoska područja, šumske planinske oblasti, čime se ujedno podiže svijest o potrebi očuvanja i unaprjeđenja životne sredine.

Najdalje su u tome otišle evropske zemlje gdje se danas bilježi preko 20 miliona novih radnih mjesta u pomenutim oblastima. Zelena radna mjesta i dalje će nicati širom Evrope u kojoj su samo za 2010. godinu planirana ulaganja od 105 milijardi EUR-a u tzv. "zelenu ekonomiju".

Da bi se to ostvarilo u našim bosanskohercegovačkim uslovima moramo posebno razvijati i njegovati "kult znanja", što podrazumijeva eliminaciju neukosti zbog zanemarivanja dostignuća "zelene revolucije": znanosti, tehničko-tehnološkog progresa u našoj - još uvijek ekstenzivnoj poljoprivredi - sa obilježjima iz 19. stoljeća. Jer, do industrijske revolucije, promjene klime bile su pod uticajem prirodnih pojava. Danas su, nažalost, promjene klime pod uticajem čovjekovih aktivnosti, tako da današnja poljoprivreda ne zavisi toliko od klimata, nego mnogo, mnogo više od znanja koja se primjenjuju u agrotehnici. Za sve je to, potrebno mnogo više našeg svakodnevnog pragmatizma. Za ilustraciju da se poslužimo jednom jakom riječju (učinkovitost) iz hrvatske leksike; dakle - više učinkovitosti, što ekonomisti "prevode", kao većom produktivnošću rada (pojedinačnom i globalnom) bez čega nema proizvoda kao upotrebnih vrijednosti, koje će tržište prihvatati. To je najbolje percipirao gosp. Senad Malohodžić, bard agrarnog žurnalizma, dajući svojoj najnovijoj knjizi radni naslov: "Raditi i živjeti na njemački način"!

To bi, na određeni način (uz "budno oko države" i njene mjere) bila formula za unaprjeđenje naše ekonomije, ubrzanja gospodarskog rasta, čime bi se postepeno ublažavali mnogi društveno-ekonomski problemi i tenzije, među kojima su socijalne tenzije najviše izražene.