Jasno je da ova ideologija ima posebna svojstva i specifike naučne, ideološke i etičke prirode, i po tome se razlikuje od ostalih pravnih škola, sa kojima utiče na svoj pravni i praktičnopravni metod u izboru pravnih rješenja, preferiranju i odabiru mišljenja jednih nad drugim, kroz pravne situacije i događaje koji zahtijevaju pravna rješenja i propise... Ona se mogu svesti na nekoliko izrazitih specifičnosti: doslovno, bukvalno razumjevanje i komentar šerijatskih normi; pribjegavanje strogosti i teškoći; preferiranje svog mišljenja i šovinizam do krajnjih granica osionosti; isključivost i žestoko suprostavljanje neistomišljenicima; nesustezanje od izazivanja fitne u vjeri i mezheb; optuživanje oponenta do granice kufra. U pogledu razumjevanja šerijatskih tekstova ova grupa se oslanja na osnove iz kojih proizilaze mnogobrojni stavovi. Prvo, uzimaju formalno, bukvalno značenje teksta, bez udubljivanja u značenje, efektivne uzroke ili ciljeve i intencije.

 U mjestima gdje su bili izrasliji imami, i organiziraniji džemati i Islamska zajednica, i pored iste takve ili slične opasnosti da dođe do podjela oni su znali prizemljiti, smiriti i apsorbovati takve džematlije u džemat, i time prevazići tu problematiku bez težih posljedica.

Drugo, odbijaju priznati da postoji efektivni uzrok propisu koji može otkriti ljudska pamet i logika kroz idžtihad ili pravničko rezonovanje. Nemaju povjerenja u ljudsku pamet i logiku kod razumjevanja teksta, i kod pokušaja saznavanja ciljeva i intencija koje sve želi Mudri Zakonodavac sa određenom normom. Kod njih su pamet i logika optuženi, a alim koji se pozove na racio optužen je kao sljedbenik racionalista-mu'tezila, ili čak pripadnik sekte džehmija. Treće, sljedbenici ove škole optužuju logičko mišljenje smatrajući da njegova upotreba u razumjevanju tekstova i objašnjavanju efektivnih uzroka propisu, te njegova prevelika upotreba, vid je pokuđene novotarije, dok su one koji su se bavili njime nazvali terminom onih koji uvijek govore: Šta misliš o ovome..? Šta misliš o onome..? i Kakav bi propis bio na temelju toga..? i sl. Četvrto, uopćeno uzevši, zahirijska škola je uzela za praksu strogost i pregonjenje u žestini propisa. U mogućnosti izbora između strožijeg i liberalnijeg propisa oni uvijek odabiru strožiji, iako je princip Allahovog Poslanika, a.s., bio suprotno od toga da kad god bi mogao birati između dvije stvari, birao bi lakšu, osim ako je grijeh. Ne uzimaju u obzir promjenu vremena, mjesta, običaja, okolnosti činjenica koje utiču na promjenu propisa, ako se i same promijene. Niti gledaju na obavezu i mogućnost da ljudima olakšaju, pošto postoje pravno valjani razlozi za to.

U našem slučaju o kojem govorimo gdje se sporadično javljaju pojedinci i grupe tekfir ideologije koje u nekim mjestima imaju čak posebne prostorije i mjesta za klanjanje dnevnih namaza i džuma, treba razumjeti i kao neuspjeh IZ tog područja da prevaziđe takvu pojavu. U mjestima gdje su bili izrasliji imami, i organiziraniji džemati i Islamska zajednica, i pored iste takve ili slične opasnosti da dođe do podjela oni su znali prizemljiti, smiriti i apsorbovati takve džematlije u džemat, i time prevazići tu problematiku bez težih posljedica. Međutim, ni Islamska zajednica i njeni organi ne smiju davati alibi za ovakve pojave, jer u nekim drugim slučajevima i džematima gdje se bukvalno insistiralo na jednoobraznom, uniformnom obavljanju nekih nevažnih, sporednih obredoslovnih aktivnosti uz namaz, kao da je to presudno za islam i IZ BiH, dolazilo se do problema do kojih nije trebalo da dođe. Koliko god IZ bude ostavljala prostora nekompetentnim da po džematima ,,zavode“ nekakav svoj red, donose ,,fetve“, stavljaju nekakve neprihvatljive oglase po džamijskim vratima o svojim pravilima ponašanja, postoji latentna opasnost od ovakvih pojava. Naravno da ne treba dozvoljavati ni anarhiju u džematu, ali probleme treba rješavati na šerijatski i bratski način.  Međutim, najbolji odgovor svima je, ipak, u jačanju islamskog obrazovanja i nauke, posebno visokog obrazovanja u okrilju IZ. U tom smislu izrada strategije i nove paradigme odgoja i obrazovanja, posebno strategije odgoja i obrazovanja imama u savremenim uvjetima, kao vjerskog lidera i kompetentnog alima, koja će se, ako Bog da, uskoro zvanično ponuditi Zajednici od ekspertne grupe sačinjene iz reda profesora četiri islamske visokoškolske ustanove u IZ, davaće sve manje prostora za ovakve, inače rijetke pojave, i one će, ako Bog da, iščeznuti. Rad djelatnika IZ mora se mjeriti vjerskim aršinom koji zahtijeva da se u obzir uzimaju vjerski parametri, odnosno da se stimulans naših dijela i aktivnosti moraju gledati u totalitetu vremena, ovodunjalučki i eshatološki i to je pravi islamski/vjerski pristup koji nema alternativu za vjernike, makar ga neki omalovažavali i smatrali romantičarskim.