Sloboda mišljenja, savjesti, religije i uvjerenja su temeljna ljudska prava garantirana svakom pojedincu putem svih instrumenata zaštite ljudskih prava na međunarodnom i regionalnom nivou. Također ovo pravo je osnaženo brojnim drugim instrumentima o ljudskim pravima koji se odnose na prava posebnih, potencijalno osjetljivih, grupa kao što su žene, djeca, migranti, zarobljenici i sl. S druge strane, zaštitu ovih prava podržavaju i mnoge druge norme koje su usmjerene protiv diskriminacije pojedinaca na osnovu njihove religije. Isto tako, zaštita slobode religije i uvjerenja osigurana je i kroz međunarodne norme koje nalažu zaštitu manjina i manjinskih prava. Čini se da je ljudsko društvo, naročito posljednjih decenija, prepoznalo važnost slobode savjesti, religije i uvjerenja kao temeljnih odrednica slobode ljudske ličnosti i neodvojive potrebe svakog čovjeka za puninu njegovog života.

Dakle, ograničenja se mogu primijeniti samo za one svrhe koje su zakonom propisane i to mora biti u direktnoj vezi i proporcionalno sa tim specifičnim potrebama koje su predviđene

Temeljni dokument o slobodi religije na koji se naslanjaju sve ostale međunarodne i regionalne norme predstavlja član 18 Opće deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda iz 1948. godine: “Svako ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere; to pravo uključuje slobodu da se mijenja vjera ili uvjerenje i slobodu da se, bilo pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoja vjera ili uvjerenje poučavanjem, praktičnim vršenjem, bogoslužjem i obredima.“ Također Komitet Ujedinjenih nacija za ljudska prava, dajući pojašnjenja u vezi ovog člana, ističe da sloboda mišljenja, savjesti, religije ili uvjerenja ne podliježe nikakvim ograničenjima i da su „ove slobode bezuvjetno zaštićene“. S druge strane, Deklaracija o eliminaciji svih oblika netolerancije i diskriminacije na osnovu religije i uvjerenja, usvojena 1981. godine od strane UN-a, pojašnjava da termin "netolerancija i diskriminacije na temelju vjere ili uvjerenja" znači svako razlikovanje, isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti na temelju vjere ili uvjerenja i ima za cilj ili kao učinak poništenje ili umanjenje vrijednosti priznanja, uživanje ili ostvarivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda na ravnopravnoj osnovi. Deklaracija od svih država traži poduzmanje efektivnih mjera u cilju sprječavanja i eliminiranja diskriminacije na temelju religije u svim područjima građanskog, ekonomskog, političkog, društvenog i kulturnog života, priznajući pravo roditeljima i starateljima na vjerski odgoj djece u skladu sa njihovim uvjerenjima.

 Nadalje, važan dokument predstavlja Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda koja u članu 9 potvrđuje nepovredivost prava na slobodu mišljenja, savjesti i religije, zatim slobodu manifestiranja religije pojedinačno ili u zajednici sa drugima, javno ili privatno, u bogoslužju, poučavanju, praktičnom vršenju i obredima.

 U međunarodnim dokumentima o slobodi religije naglašavaju se dva ključna područja. Sloboda savjesti i religije kao ličnog uvjerenja i izbora koje se ne smije i ne može ničim ograničiti i sloboda manifestiranja religije koja u određenim prilikama može biti predmet ograničenja. U ovim dokumentima se ta distinkcija pravi kao interna sloboda (forum internum) i eksterna sloboda (forum externum), odnosno zaštita slobode savjesti i religije nije u potpunosti identična ili na istoj snazi sa slobodom manifestiranja religije, mišljenja i uvjerenja. Naime, temeljni međunarodni instrumenti koji potvrđuje da svako ima slobodu mišljenja, savjesti i religije ističu da je ta sloboda apsolutna i ne može biti predmet ograničenja ni na koji način. Prema ovim dokumentima interna sloboda prava na savjest i uvjerenje ne može se nikada ograničiti od strane države. Sloboda savjesti i uvjerenja je lični prostor, područje zabranjeno za intervenciju države ili bilo kojeg drugog organa, grupe ili pojedinca.

Ograničavanje slobode

Eksterna sloboda (forum externum), tj. prakticiranje vjere, bilo pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, u učenju, praksi, bogoslužju i obredima obuhvaća veoma širok spektar i preklapa se sa mnogim poljima ljudskih aktivnosti. Oboje je zaštićeno i pojedinačno i zajedničko manifestiranje vjere, kao i javno i privatno. Tek sa manifestacijom vjere, njenim prakticiranjem ulazi se u društvenu interakciju, prelazi se iz sfere ličnog i privatnog u društveni, zajednički ambijent, koji se ne mora, ali može ticati i drugih ljudi sa kojima živimo ili se susrećemo. Ta manifestacija naših uvjerenja, ne samo religijskih, može biti predmet reakcija okoline, pojedinaca, države i sl. Obzirom na tu činjenicu, prema prihvaćenim međunarodnim standardima, manifestacija vjere može biti ograničena ali pod striktno određenim uslovima.

Država ne smije koristiti prisilu radi umanjenja nečije slobode religije ili uvjerenja, koristiti prinudu da se nagovara neko da promijeni vjeru ili uvjerenje ili sprječava da se to učini.

Međutim, stanovita poteškoća se javlja kod definiranja pojma „manifestacija“ religije, tj. da li se sve aktivnosti motivirane nekim uvjerenjem nužno mogu okvalificirati pojmom “manifestacija” religije i na taj način potpasti pod instrumente legalne međunarodne zaštite. Jer, međunarodni instrumenti samo štite “manifestaciju” religije i uvjerenja koja je sadržana ili čine je “bogoslužje, obred, praksa i učenje” (worship, observance, practice and teaching). Za mnoge vjernike njihova uvjerenja mogu utjecati na njihove postupke i ponašanje u različitim sferama života, moguće je da im je to važno, ali isto tako je moguće da se to neće uopće smatrati manifestacijom njihove religije ili uvjerenja koje će im pružiti zaštitu shodno predviđenim međunarodnim standardima.

Međunarodni instrumenti kojima se grantira sloboda manifestiranja religije ili uvjerenja dopuštaju intervenciju države i određena ograničenja pod unaprijed definiranim uslovima. Deklaracija UN o eliminaciji svih oblika netolerancije i diskriminacije na osnovu religije i uvjerenja iz 1981. godine naglašava da sloboda iskazivanja religije ili uvjerenja može biti predmet ograničenja jedino pod uslovima koji su “propisani zakonom i koji su nužni za očuvanje javne sigurnosti, reda, zdravlja ili morala ili temeljnih prava i sloboda drugih” ljudi.

S druge strane, Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda u stavu 2 člana 9, takoder prihvata moguća ograničenja slobode manifestiranja religije također pod uslovom da je takvo što propisano zakonom, ali uvodi i još jednu dodatnu mjeru, da su takva ograničenja “neophodna u demokratskom društvu u interesu javne sigurnosti, radi zaštite javnog reda, zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih”. Dakle, svako ograničenje mora biti utemeljeno na zakonu, i također mora proizilaziti iz neophodne potrebe demokratskog društva, pretpostavka je da je društvo demokratsko, a radi očuvanja javne sigurnosti i ostalih nabrojanih ciljeva. Dakle, ograničenja se mogu primijeniti samo za one svrhe koje su zakonom propisane i to mora biti u direktnoj vezi i proporcionalno sa tim specifičnim potrebama koje su predviđene. Važno je naglasiti da se ograničenja ne mogu nametnuti radi diskriminatorskih ciljeva ili se primjenjivati na diskriminatorski način.

Uloga države

Država je obavezna da poštuje i osigura svim pojedincima pod njenom jurisdikcijom pravo na slobodu religije bez pravljenja ikakve razlike kao što je rasa, boja kože, pol, jezik, religija ili uvjerenje, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili drugo porijeklo, ekonomski status, rođenje ili, pak, bilo koji drugi status. Štaviše, država je obavezna da putem zakonodavstva osigura da se rizik od predrasuda svede na najmanju mogući mjeru ili potpuno eliminira. 

Pitanje religijskog ekstremizma i državne sigurnosti posljednjih godina posebno je došlo do izražaja na globalnoj razini. Temeljno je pitanje kako država može i treba razumljivo i prikladno odgovoriti na one postupke grupa ili pojedinaca koji svoje aktivnosti predstavljaju činom koji se vrši u ime religije, bez obzira da li je njihova motivacija iskreno religijska ili politička. Pored toga što država može posezati u suprotstavljanju ekstremizmu racionalnim mjerama i na racionalan način odgovoriti istinski opasnim i nasilnim grupama, država može koristiti retoriku ekstremizma ili zakonodavstvo da uguši legitimno religijsko izražavanje ili uzeti za cilj grupe čije vjerovanje može biti samo različito ili neobično. S tim u vezi za zakonodavstvo je važno da se fokusira na istinske prijetnje i bez prekomjerne sile od strane države za gušenje nefavoriziranih i neobičnih grupa. Naime, preporuka je da se zakanodavstvo usmjereno na borbu protiv terorizma ne smije koristiti kao izgovor u ograničavanju legitimnih religijskih aktivnosti. Također, međunarodni instrumenti o slobodi religije u kontekstu pitanja nacionalne sigurnosti potenciraju važnost da se zakonski propisi ne koriste i ne ciljaju vjerske organizacije koje nisu umješane u nasilne radnje. Država ne smije koristiti prisilu radi umanjenja nečije slobode religije ili uvjerenja, koristiti prinudu da se nagovara neko da promijeni vjeru ili uvjerenje ili sprječava da se to učini.

Isto tako, država mora ostati neutralna i nepristrasna u odnosu na različite religijske prakse, što znači da ne smije uzimati ničiju stranu u religijskim raspravama. Kada je suočena sa religijskim sukobima uloga države nije da briše uzroke tenzija eliminirajući pluralizam nego da osigura da suprotstavljene strane toleriraju jedna drugu. U legislativi vezanoj za položaj i strukturu religijskih zajednica princip neutralnosti traži da se država isključi iz procjene legitimiteta religijskih uvjerenja ili načina na koji će ta uvjerenja biti izražena. Poduzimanje mjera od strane države kroz favoriziranje posebnog lidera ili specifičnog organa podijeljene vjerske zajednice predstavlja očigledno kršenje slobode religije.