Ugovor na Drugoj 'Aqabi (bay'at al-'aqaba al-thānī) i Medinski ugovor (mithāq Madina) uspostavili su glavne temelje na kojima je formirano društvo i država Medina. Islamski politički model, u očima ummeta, primijenjen je tokom Poslanikova vremena i četverice pravovjernih halifa (al-khulafā' al-rashidīn). Neki distinktivni aspekti ovog modela su:

1. vladavina zakona i jednakost svih pred zakonom, kako smo to ranije raspravili;
2. supremacija Kur'ana i Sunneta, i prakticiranje idžtihada u pitanjima koja nisu pokrivena ovim izvorima. Idžtihad je istraživački i disciplinovani racionalni napor kako bi se iznašla rješenja za nova pitanja u svjetlu općih principa šeri'ata.

Cjelokupni korpus muslimanskog prava, možda najveći prinos muslimana civilizaciji, razvio se putem racionalnog, demokratskog i narodnog procesa, u kojem obrazovani i zainteresirani učestvuju kroz debatu, dijalog i raspravu. To je bilo dobrovoljno prihvatanje i potčinjavanje pravu kojeg je ummet razvio i dao legitimitet različitim pravnim školama. Jedno od najvećih čuda historije je to da se pravo u muslimanskim društvima nikada nije izvodilo iz volje vladara, kao što je to bio slučaj u drugim društvima i kulturama. Cjelokupni pravni sistem nastao je izvan koridora političke moći i, čim je uspostavljen, vladari su bili predmet ovoga prava onoliko koliko su to bili i ostali građani. Ovo je funkcioniralo kao velika smetnja proizvoljnoj moći i štitilo je istinski kredibilitet participatorske demokratije u muslimanskom društvu. John L. Esposito i John O. Voll u djelu Islam i Democracy vele: ''U dugom održavanom konceptu 'orijentalnog despotizma' nema odvajanja vlasti niti struktura koje ograničavaju moć vladara. Ali takva neograničena vlast nije bila dostupna liderima u klasičnim muslimanskim društvima, što je vidljivo iz islamskog prava političih struktura i aktualnog historijskog iskustva... Bio je to konsenzus učenjaka a ne naredbe niti vlast halifa, koji je osiguravao temelj formalnog islamskog prava. Vladaru nije priznavano pravo da bude iznad zakona, i svi vladari bili bi suđeni prema tom zakonu''.[1]

3. Šūra je bio mehanizam donošenja odluka kao i odabira političkog vođstva na svim nivoima. Prvu četvericu halifa izabrala je Zajednica, premda su se metode izbora i prihvatanja razlikovale. Zajednički princip bio je pristanak i povjerenje zajednice te odgovornost prema njoj. Čak i onda kada je ovaj princip izbora zajednice bio napušten, a nastala nasljedna vlast, fiktivni bay'a (prihvatanje vladara od naroda) i dalje je postojao. Institucije nasīha (savjetovanja), šūre (konsultiranja), ikhtilāfa (neslaganja/različitosti u mišljenju), al-amr bi'l-ma'rūf (naređivanja dobra i vrlina), al-nahi 'an al-muknar (odvraćanja od zla i poroka) i hisba (javne odgovornosti i ombudsmenstva) nastavile su da igraju važnu ulogu u svako vrijeme i na različite načine.

4. Poštivanje ljudskih prava i ugovornih obaveza općenito prema ljudima, a posebno prema manjinama, bila je stalna odlika muslimanske politike.

5. Odvajanje sudske od izvršne vlasti i njezina potpuna neovisnost na svim nivoima druga je velika odlika muslimanskog iskustva. Zbog toga su vladavina zakona i pristup pravdi za svakoga ostali neotuđivi aspekti muslimanskog društva. Ovo je u velikoj mjeri štitilo muslimanske zemlje od tiranije svojevoljne vlasti. Ovaj princip odvajanja vlasti, utemeljen kao takav u periodu pravovjernih halifa, nastavljen je i u kasnijem periodu uprkos određenom izopačenju u sistemu. Supremacija uređenja, tj. islama, ostao je integralni dio muslimankog iskustva. Esposito i Voll zapisali su nešto o tome u kontekstu osmanske vladavine: ''Ulema u imperijalnom islamu imala je prihvaćeno pravo – koje često iz političkih razloga nije bilo primjenjivano – da proglasi nevažećom bilo koju sultanovu odredbu, ako procijeni da ona nije u skladu sa islamskim zakonom. Štaviše, poglavar u hijerarhiji službene uleme u imperiji, šejhu'l-islam, mogao je donijeti presudu o svrgavanju sultana zbog kršenja temelja islamskog zakona. Iako je ova moć rijetko primjenjivana, ona je stvarno primjenjena u svrgavanju s vlasti sultana Ibrahima (1648), Mahmuda IV (1687), Ahmeda III (1730) i Selima III (1807). U ovim formalnim slučajevima, historijska provjera moći vladara, utemeljena na činjenici da je ulema predstavljala 'zakon', tj. islamski zakon, odražava se u potpunosti. Ovo pokazuje potencijalnu dimenziju odvajanja vlasti u islamskoj baštini''.[2]

6. Druga velika odlika muslimanskog isustva odnosi se na sistem socijalne zaštite utemeljene na zekjatu (obaveznom davanju bogatih u korist siromašnih), sadaki (dobrovoljnim humanitarnim prilozima), infāqu (trošenju na Allahovome Putu), wasijji (zaviještanju), wirāthi (dodjeli bogatstva kroz naslijeđe) i hibi (ostavštini). Ovo je vodilo ka uspostavljanju ujednačenog društveno-ekonomskog sistema koji svim članovim društva omogućava dostojno življenje. Ekonomska organizacija društva bila je takva da je njegovim nejakim članovima omogućavala da se podignu i učestvuju u političkim i ekonomskim procesima.

7. Slijedeća važna odlika muslimanskog iskustva odnosi se na prihvatanje razlika u mišljenju i opozicije – individulane i kolektivne – kao nečega autentičnoga i kao dijela tradicije, a ne kao nečega izvan toga. Naravno, distinkcija je bila načinjena između ikhtilāfa (neslaganja) i fitne (pobune), ali je značajno da je barem u nekim glavnim školama islamskog prava, u izvjesnim specifičnim situacijama i na temelju određenih uvjeta, opozicija koja je uključena čak i u oružanu pobunu (khurūdž) prihvaćena kao nešto legitimno. Esposito i Voll priznaju da ''konačni autoriteti, Kur'an i Sunnet, osigiravaju temelj za kritike postojećih uvjeta kroz cijelu islamsku historiju. Pokreti islamske opozicije, obnove i reforme bili su u stanju iznaći opravdanje i legitimnost svojim apelima upućenim višim vlastima. U modernom dobu, ovo može postati temelj islamskog konstitucionalizma koji može pomoći službenom priznanju i osiguranju okvira za priznavanje legitimnosti opozicije''.[3]

 Ovih sedam principa ilustriraju jedinstvenu muslimansku tradiciju vladavine i konstitušu značajne tačke u pravcu razvoja distinktivnog islamskog modela demokratske vlasti. One bi mogle biti izvori inspiracije i naputka za razvoj islamskih demokratskih modela u savremenom svijetu.

Preveo: Almir Fatić

[1] John Esposito and John Voll, Islam and Democracy (New York: Oxford University Press, 1996), 41.

[2] Esposito and Voll, Ibid., 48-49.

[3] Ibid., 41.: