Islamska strategija je jedinstvena. Ona se fokusira na ljudska bića: njihove duše i osobnosti. Ona predstavlja duhovno cvjetanje unutar svakog ljudskog bića – muškarca i žene – koje daje stvarnu snagu islamskom sistemu. Promjena započinje promjenom sebe iznutra. Početna tačka je formiranje 'moralne osobe' koja onda ima svoj udio u formiranju 'moralnog i pravednog društva'. Ummet je univerzalna zajednica. Unutar ovog šireg ummeta mogu postojati manje grupe, entiteti, čak države, i još uvijek oni bi konstituisali ukupni mozaik. Islamsku zgradu građanskog društva, sa spektrom institucija. Država je jedan od njih, premda veoma važna i na samom vrhu; ali i organ zajednice i građanskog društva. Postoji potpuna harmonija između njegovih socijalnih, političkih i ekonomskih principa i svi zajedno oni formiraju društvo koje je ideološki, normativno utemeljeno i prožeto rabbaniyyom (pobožnošću prema Bogu), 'adlom (pravdom) i ihsānom (dobrotom). Ovo društvo organizira se na temelju jednakosti, bratstva, međusobnog ispomaganja, društvene odgovornosti, pravde i jednakosti za sve. To je društvo koje poštuje zakon i u kojem se prava i dužnosti svih članova, uključujući i manjine, potpuno uvažavaju. Cilj države je da služi članovima društva i da uspostavlja pravdu. Nema mjesta despotizmu, diktaturi i svojevoljnoj vlasti.
Islamska država razlikuje se od sekularne demokratije i dijametralno je suprotstvaljena konceptu suvereniteta naroda. Allah je Vrhovni Zakonodavac a šeriat državni zakon. Unutar okvira šeri'ata suočava se sa novim problemima i iznalaze njihova rješenja. Ovo predstavlja glavnu razliku između ova dva koncepta. Što se tiče principa vladavine zakona, zaštite fundamentalnih prava, neovisnosti sudstva, prava manjina i izbora politike u skladu sa željom naroda, islam ih jamči unutar svoga okvira. U odnosu na neka od ovih pitanja, postoji široko zajedničko polje sa zapadnjačkom demokratijom tako da muslimani mogu učiti uz iskustva savremenoga Zapada, kao što i drugi mogu učiti od njih. Ali zbog temeljnih razlika u pogledu izvora i naravi prava ova dva sistema su različita i posebna.
Islamsku državu karakteriše supremacija šeri'ata, ali je ona dijametralno različita od teokracije koja je poznata u historiji – faraona, Babilonaca, jevreja, kršćana, hindusa i budista. Razlike su posve temeljne naravi.
Teokracija je simbolizirala Božansku vlast kroz eklesijalnu klasu čija riječ je bila neosporiv i neoboriv zakon. U islamu nema svećeničke klase. Allah je suveren. Njegova Volja je jasno dostupna u formi Kur'ana i Sunneta. Kvantum šeri'ata je poznat i dostupan svima, i nema Božanskih tajni poznatih jedino svećenstvu. U islamu ne postoji mogućnost da bilo koja grupa ljudi nametne svoju vlastitu volju ili da preferira druge u Božije ime. Zakon se razvija u primjenjuje kroz javni proces debate i diskusije. Svu učestvuju u tom procesu. Preciznije, razlike su slijedeće:
- sadržaj Božanske volje, potpuno je dostupan, neoskrnavljen i neukaljan bilo kakvom promjenom ili uplitanjem;
- ne postoji staleški religijski posrednik ili službeni Božiji glasnogovornik. Poslanstvo je okončano i završeno. Uputa je usavršena. Sada je na zajednici koja mora razumjeti i provesti Božansku Uputu u svjetlu promjena ljudskog scenarija;
- indivudualnost je ugaoni kamen društva koji osigurava njegovu slobodu, vladavinu prava te respekt prema opoziciji i oponentima. Ljudi i štampa su slobodni da diskutuju i odlučuju o problemima kroz šūru. Cjelokupni islamski fiqh (pravo) razvija se u procesu u kojem zajednica i njezini predstavnici javno u njemu učestvuju. Islamsko društvo i država bave se svim fizičkim i svjetovnim problemima ljudi pokušavajući da riješe te probleme u skladu sa principima pravednosti i socijalnog blagostanja. Cijelo područje sekularnog svijeta tiče se islama i muslimana. S tim da su islamski i sekularni pristup potpuno drugačiji. Poslanik (mir na njeg) rekao je da je cijeli zemljski prostor njegova džamija. Kao takav, islamska domena jednako se bavi svim dijelovima svijeta. Ona nije ni istočna ni zapadna, već istinski univerzalna. Isto tako, ona pokriva sva pitanja ljudske egzistencije, duhovna i svjetovna. Da bi to ostvario, islam se ne mora prepirati sa sekularizmom koji je nastao kao reakcija na one religijske tradicije koje su negirale sekularni svijet i svoj interes ograničavale samo na duhovnu stvarnost. Islam također prihvata principe toletancije (''u vjeri nema prisile'', Kur'an) i pluralizma te svim ljudskim bićima daje pravo vjerovanja i zanimanja. On prihvata multikulturalnost i različite stilove života u jednoj zajednici. Ovo je dio islamske matrice. Islam je u ratu sa sekularizmom u odnosu na sekularističku tvrdnju o rješavanju svih ljudskih problema bez pozivanja na religiju, Božansku Uputu i apsolutne moralne vrijednosti. Ovo je sušta antiteza islamskom pristupu životu. U tom smislu, oni su dva različita svijeta.
Premda komunizam i fašizam duže vrijeme nisu dominantne ideologije, neki narodi još uvijek odobravaju određene varijante ili aspekte ovih ideologija. Obje ove ideologije rezultat su određenih historijskih i društveno-političkih situacija unutar konteksta zapadnjačke civilizacije. Glavno je to da one proizvode teotalitaran karakter države. Obje predstvaljaju različite vrste diktatorske i autoritativne vladavine, uprkos navodnim izborima i parlamenentarnosti. U islamu nema mjesta za svojevoljnu vlast. Islam državu utemeljuje kao jedan od organa građanskog društva i potvrđuje važnost pojedinca, njegovih prava i uloge u donošenju političkih odluka. Islamska država je kreacija prava i vladari su odgovorni pred zakonom koliko i drugi građani. Zapravo, islamska država ne dodjeljuje funkcionerima čak ni imunitete koji se podrazumijevaju u mnogim zapadnjačkim demokratijama. Ljudska prava u islamu su nepovrjediva; ona su poput svetog ugovor od Allaha (dž.š.). Pojedinac se poštuje kao temeljna jedinica društva i kao moralno biće koje je u konačnici odgovorno pred Allahom kao pojedinac. Svako ljudsko biće je sveti entitet i moralno odgovara za svaki svoj izbor i djelo, ovdje i na budućem svijetu. Pojedinac se mora ponašati u smislu društvene odgovornosti, ali on nije samo beživotni zubac u kotaču države. Prema tome, ovo je potpuna razlika u svijetu između islamskog političkog poretka i diktatorskih i autoritativnih ideologija našega vremena.
U svjetlu ovih komparativnih analiza, voljeli bismo zaključiti riječima da je islamski politički sisitem jedinstven, uprkos nekim sličnostima sa drugim političkim ideologijama. Islam je jedna organska cjelina, a ciljevi utemeljenja društva nisu u konfrontaciji sa dilemom 'moralni čovjek u nemoralnom društvu' ili ljudsko stado u 'životinjskoj farmi'. Islam želi istovremeni rast duhovnih i materijalnih potencijala svih ljudskih bića, omogućava im da žive u miru i pravdi u službi visokih moralnih ideala ljudskoga života, imajući na umu Božije zadovoljstvo i vječnu sreću. Islamska država je ideološka, obrazovna i konsultativna država koja osigurava društveno-politički okvir u kojem stvarna demokratija može napredovati.
Islamsko buđenje i demokratizacija: savremeni izazov
Savremeni muslimanski svijet suočava se sa jedinstvenim izazovom. Po prvi put u historiji, muslimani su izgubili svoju moć, a skoro cijeli muslimanski svijet našao se pod jarmom kolonijalnih upravljača. Tokom ove duge noći kolonijalne dominacije koja je potrajala gotovo dva stoljeća, muslimanski svijet također je trpio intelektualno, moralno, ekonomski i kulturološki. Najlošiji dio ove kušnje povezan je sa postepenom dezintegracijom islamskih intutucija koje je ummet kontinuirao oko dvanaest stoljeća i bio u stanju da se odupre izazovima iznutra i izvana. Pod kolonijalnom vladavinom dogodilo se to da su brojne institucije bile nametnute muslimanskim zemljama pukim 'presađivanjem' sa Zapada kao dio tzv. 'uljuđujuće misije' (''zabrinutosti bijelog čovjeka''), što je zapravo predstavljalo najlošiju stranu imperijalizma. Pravo, sudstvo, ekonomija, obrazovanje, administracija, jezik, književnost, umjetnost, arhitektura, ukratko, svi elementi društva i kulture bili su predmet nasilne vesternizacije.
Ova kolonijalna vladavina također je dovela do stvaranja novog tipa vođstva/liderstva unutar muslimankog društva, babu klase, kako ju je nazvao historičar Arnold Toynbee, klase ljudi koji nisu imali korijene u svojoj vlastitoj vjeri, kulturi i historiji, i koji su pokušavali da razviju novi identitet pod sjenkom kolonijalnih upravljača. Ova klasa ne samo da je počela usvajati vrijednosti i pravila dominirajuće vlasti već također i njezine interese te se ponašala i djelovala u saradnji sa lokalnim i izvanjski zaogrnutim interesima. Dok je masovni pokret za oslobođenje od strane vladavine primarno bio inspirisan idealima slobode i vjere - a čak su i snage nacionalizma u muslimanskom svijetu izgradile islamski identitet – ovu klasu su prožimale zapadnjačke vrijednosti i djelovala je, svjesno ili nesvjesno, kao agent imperijalne moći.[1] Nakon nezavisnosti, općenito govoreći, uzde političke moći u većini muslimanskih zemalja dospjele su u ruke ovog vesterniziranog vođstva pripremljenog tokom kolonijalnog perioda, koje je nastavilo veze sa kulturnim i političkim ukusima Zapada. To je jedan tragična činjenica ne samo zbog toga što su političke granice u muslimanskom svijetu iscrtali strani vladari, već što su i nove institucije i novo vođstvo također bili produkt tog kolonijalnog doba. Ovo je fenomen koji leži u korijenu sadašnje krize i nezadovoljstva u muslimanskom svijetu. Islamska obnova i participiranje naroda u političkom donošenju odluka čine dva aspekta istog fenomena. Stvarno učestvovanje naroda u vlasti i obnova društva i politike u svjetlu islamskih ideala ljudi dijelovi su istog procesa. Ovo je moguće samo ako postoji povjerenje, harmonija i kooperacija između naroda i vladara. Ali vladari koji su vlast naslijedili od kolonijalne vlasti i narod nisu na istim ideološkim, moralnim ili političkim talasima. Vladari žele promijeniti društvo i njegove institucije sukladno konceptima zapadnjačkih vrijednosti i njegovih ideoloških ikona: sekularizma, nacionalizma, kapitalizma, socijalizma, i dr. Oni žele uvesti prava, institucije i politike derivirane iz zapadnjačkog modela. Narod ovo doživljava kao nešto što je protivno njegovoj vjeri, vrijednostima i aspiracijama. I upravo iz tog razloga, uprkos nezavisnosti, sistem vlasti je ostao, nasilno i namjerno, despotski i samovoljan, uz neke izuzetke. Historijska lekcija je veoma jasna: sekularizacija i vesternizacija muslimanskih zemalja nije moguća bez samovoljne vlasti. Ne postoji inkompatibilnost između islama i istinskog demokratskog sistema utemeljnog na narodnoj participaciji i učestvovanju u vlasti. Shodno tome, demokratizacija, u smislu slobode naroda, temeljnih prava i narodne participacije, i islamizacija su prirodne posljedice. Konflikt postoji između islamskih aspiracija naroda i sekularnih i prozapadanjačkih ideala i politika vladajućih elita. Jedino putem dospotske vlasti neislamske ideje i prava mogu se nametnuti muslimanskom narodu. Sva inkompatibilnost počiva između ove dvije različite vizije, a stvarna demokratija je prva žrtva sekularnog zapadnjačkog buldoždera. Američki sociolog, Filmer S.C. Northrop, sa prodornom percepcijom, upro je svoj prst na pravo mjesto. On veli: ''Vjerujem da je ovo jedan od razloga zašto se takvo pravo (tj. sekularno) obično prvo mora uvesti putem diktatora. Ono ne može proći kao masovni pokret zato što su masovni pokreti stara tradicija''.[2]
Wilfred Smith je također iznio vrlo zanimljivu opservaciju u kontekstu pakistanske situacije. On kaže: ''U onoj mjeri koliko jedna istočnjačka nacija postaje istinski demokratskom, ona shodno tome, kao odraz svoje vlastite naravi, postaje nezapadnjačka... Onoliko koliko je Pakistan stvarno demokratski, a ne samo površno, on će u toj mjeri biti više islamski nego zapadnjački.''[3] Smith izravno kaže da je bez islama demokratija ''jedan uzaludni žargon bezvrijedne konkurencije''. Kao takva, demokratija postaje ''aspekt islamizma, dio definicije njihove islamske države''.[4]
Esposito i Voll su također vrlo blizu ove ocjene savremene muslimanske situacije koju oni drže ''karakterističnom zbog povezivanja trendova islamske obnove i demokratizacije''. Na ovaj način oni objašnjavaju savremeni muslimanski um:
Mnogi muslimani su aktivno uključeni u definiranje islamske demokratije. Oni vjeruju da globalni procesi religijske obnove i demokratizacije mogu biti, i u slučaju muslimanskog svijeta, komplementarni.[5]
Druga recentna studija o Muslims Politics, Dale Eickelmana i James Piscatoria, također, iznosi razlog za novi pristup ka savremenom muslimanskom poimanju demokratije utemeljene na njihovim vlastitim vrijednostima i njihovom zaziranju od presađivanja iz zapadnjačkog svijeta. Oni zaključuju:
U specifičnom kontekstu muslimanskih ustavnih formi, bez naglašenih paradigmi i ponovnih procjenjivanja izazova, politički akteri morat će se, u nadolazećim godinama, suočiti sa nepromjenljivim glasovima mnogih muslimana a ne samo sa glasom vesternizirane elite. Prvi korak u tome jeste da nauče izmamiti njihova kulturalna poimanja u pogledu legitimiteta vlasti i pravde i da priznaju da ideje pravedne vladavine, religioznosti, ili bilo koje druge vrste, nisu ograničene... I na kraju, jedno takvo razumijevanje obećava da potkopa neodražene pretpostavke da su muslimanski odnosi sa drugima uglavnom agresivni, i da su muslimanke vlasti skoro neizbježno proizvoljne i autoritativne.[6]
Islam i muslimanski ummet ne trpe simpatije zbog proizvoljne i autoritativne vlasti. Bilo koja proizvoljna vlast više vlada kao rezultat kolonijalizacije i vesternizacije, a ne kao rezultat muslimanskih ideala, historije i savremenih aspiracija. Prema ovima, zapadnjačka verzija demokratije je strana njihovim principima, vrijednostima i tradicijama. Ali one imaju svoj vlastiti koncept i bogatu tradiciju demokratije i narodnog učešća u vlasti što osigurava pravednu vlast, konsultativne procese na svim nivoima, poštovanje prava i neslaganja, nezavisno sudstvo i političko-kulturalni pluralizam. Nema kontradikcije između islama i ove suištine demokratije. Bilo koja despotska ili proizvoljna vlast koja postoji u muslimanskim zemljama predstavlja strano tijelo i nametnutu tradiciju, protiv koje se bore snage islamske obnove. Islam i istinska demokratizacija su dvije strane istoga broša. Kao takvi, demokratski procesi i islam išli bi ruku pod ruku. Uspon i vladavina despotizma – civilnog ili vojnog, izabranog ili naslijeđenog – odgovoranog za negaciju demokratije i uzurpiranje temeljne slobode, plod je vesternizacije i sekularizacije, a ne islama. Poricanje i potiskivanje masovne demokratije predstavlja program sekularizma i vesternizacije, a ne islama. Islamski imperativi i volja, čežnja i aspiracije naroda idu zajedno. Demokratizacije je pod obavezom da bude korak do islamizacije. Ispunjenje islamskih aspiracija jedino će postati moguće kroz promociju demokratskih promjena. U savremenoj postkolonijalnoj historiji muslimanskog svijeta, despotizam i sekularizma ili socijalizma nastupaju zajedno, dok su komplementarne: islamska obnova, ljudske slobode i učestvovanje u vlasti. Uprkos slobodi od kolonijalnog jarma, muslimanski ummet još uvijek se bori za svoje pravo – njegovo demokratsko pravo – da slobodno razvije svoju politiku, društvo i ekonomiju u punom svjetlu njegovih ideala, vrijednosti i aspiracija. On odbija da živi pod diktiranim konceptima i modelima koji su u konfliktu sa njegovom vjerom, suprotstavljeni njegovim vrijednostima, neprijatni za njegovu historiju i mrski njegovoj tradiciji. Ako demokratija znači pravo naroda na samodređenje i samoispunjenje, onda je to ono za što se islam i muslimanski narod bori, ni manje ni više od toga.
S engleskog preveo
Almir Fatić
[1] H.A.R. Gibb piše u Modern Trends in Islam: ''(Nacionalizam) ...u njegovoj zapadnjačkoj manifestaciji ograničava se na intelektualce koji su u izravnoj ili bliskoj vezi sa zapadnjačkim mišljenjem. Budući da je nacionalistička ideja penetrirana u narodni um, ona je bila transformirana, a ta tranformacija nije mogla izbjeći prisilu nad instinktima i impulsima muslimanskih masa jedno duže vrijeme'' (Modern Trends in Islam, Chicago, Chicago University press, 1947), 119. Wilferd C. Smith u Islam in Modern History piše: ''Muslimanki narodi nisu evoluirali nacionalno osjećanje u smislu da je ono značilo lojalnost ili čak zabrinutost za zajednicu koja transcendira granice islama... U prošlosti, jedino je islam osiguravao ovim narodima ovu vrstu discipline, inspiracije i energije'' (Princeton, N.J., 1957), 77.
[2] Filmer S.C. Northrop, Colloquium on Islamic Culture (Princeton: University Press, 1953), 109.
[3] Wilferd C. Smith, Pakistan as an Islamic State (Lahore: Ashraf, 1954), 50.
[4] Ibid., 45.
[5] Esposito and Voll, op. cit., 21.
[6] Dale F. Eickelman and James Piscatori, Muslims Politics (Princeton University Press, 1966), 164.
